Ignoriranje, poricanje, nijekanje, zavaravanje, obmanjivanje, ali i samozavaravanje i samoobmanjivanje, pojmovi su i oblici ponašanja poznati svakome od nas. Nekome više, nekome manje. Ovisno koliko smo spremni sami sebi priznati neke vlastite “bjegove” mimo stvarnosti. A o svemu tome, uz niz poučnih životnih primjera koji pozivaju na samopreispitivanje, ali i bistrije, izoštrenije gledanje, slušanje i doživljavanje svega oko nas, piše naša poznata psihologinja Mirjana Krizmanić u svojoj novoj knjizi simbolično i znakovito nazvanoj “Zašto guramo glavu u pijesak?”, u izdanju V.B.Z-a., čija će se promocija održati sutra u 19 sati u Novinarskom domu. Sve to je i te kako dovoljan razlog za razgovor s autoricom.
Kada se radi o guranju glave u pijesak, nema nevinih. Svi to činimo, neki ponekad, neki često. Kako u knjizi pišete da nije svako guranje glave u pijesak štetno, jer to može biti i dobra, a ponekad čak i jedina prihvatljiva metoda, možete li pojasniti kad je to za nekog pojedinca opasno, a kad blagotvorno?
Nijedno guranje glave u pijesak nije štetno tako dugo dok zbog toga ne strada nitko drugi osim nas samih. Ako pojedinac odluči da će zavaravati samog sebe, ako želi žmiriti pred utvrđenim činjenicama, ali time ne oštećuje druge ljude, tada je to njegova privatna stvar koja se nikoga drugog i ne tiče. Ali kad zbog našeg guranja glave u pijesak stradaju naši bližnji ili bilo tko drugi, tada bi okolina trebala pojedinca upozoriti na tu pojavu. Ljudi guraju glavu u pijesak kad ne znaju drugi način na koji bi sami sebi pomogli u suočavanju s neugodnim ili bolnim činjenicama, pa ih zbog toga ne treba ni na koji način osuđivati.
A što kada glavu u pijesak gura društvo, narod? Čini li vam se da se to događa upravo u našoj zemlji gdje grcamo u problemima, nezadovoljstvu, siromaštvu, no masovnih prosvjeda protiv svega toga – nema. Čemu ta šutnja?
Ne znam može li se dogoditi da cijelo društvo gura glavu u pijesak, iako to promatraču sa strane može tako izgledati. Neki, naime, ne guraju glavu u pijesak, već se neće ni u što uplesti, neće ni u čemu sudjelovati, boje se da ne stradaju ako će se protiv nečega pobuniti, vjeruju da su drugi pozvaniji od njih da reagiraju... Neki žmire pred neugodnim činjenicama jer smatraju da oni sami i ne mogu ništa učiniti. Čini mi se, međutim, da kod nas postoji neka posebna pasivnost i potpuno pomanjkanje potrebe za dizanjem glasa ili demonstriranjem protiv nekih pojava s kojima se ne slažemo. Građani u nama susjednim državama odmah iziđu na ulice ako se ne slažu s nekim odlukama svoje vlasti. Mi ogovaramo vlast i jedni druge po kavanama i čekamo da netko drugi umjesto nas nešto poduzme. Čini mi se da u susjednim zemljama postoji određena kultura demonstriranja ili pobune koju mi kao da uopće nemamo.
Pišete i o političarima, i to vezano uz pojmove ignoriranja, poricanja, nijekanja, obmanjivanja... Ankete su sad opet pokazale da su građani za najpozitivnijeg političara u zemlji izabrali “nikoga”, te da čak 74% ljudi misli da nam zemlja srlja u krivom smjeru. To su snažne poruke. No, jesu li one došle do političara, onih kojima su i namijenjene, ili ih oni ignoriraju, niječu i poriču?
To što naši građani na pitanje kojeg političara smatraju najpopularnijim daju odgovor “nijednog” ili, drugim riječima, da je najpopularniji “nitko”, te njih čak 74% smatra da zemlja ide u krivom smjeru pokazuje da građani ne guraju glavu u pijesak. Ali kad bi to trebalo i javno izjaviti, vjerojatno bi većina odabrala odgovor “ne znam” ili “nemam pojma”. To više upućuje na strah, pomanjkanje motivacije da se nešto poduzme ili uvjerenje da se ništa ionako ne može učiniti. Što se naših političara tiče, mislim da se oni baš ne opterećuju rezultatima anketa, osim kad se radi baš o pojedinačnoj popularnosti za kojom neki teže. Njima nije važno ako su nisko na ljestvici popularnosti jer ne drže mnogo do mišljenja građana. Mogu čak zamisliti da su se neki od njih smijali tim rezultatima, ismijavali ih, izvodili od njih viceve.
Je li opasno to što političari ne doživljavaju rezultate tih anketa pa ih čak možda i ismijavaju te što ne osjećaju sram zbog toga?
Kada bi im mišljenje građana nešto značilo, mnogi od njih, koji su čak i optuženi za neka manja ili veća nedjela, ne bi se više natjecali za neke javne službe. Ali ovdje se više nitko ne srami niti zbog bilo kakve optužbe, niti zbog bilo kakve presude, niti zbog boravka u zatvoru, jer se sve to smatra normalnim u zemlji u kojoj su toliki odjednom, ni iz čega, bez truda i motike, postali bogataši u svjetskim razmjerima. Koliko znam, većina europskih zemalja ima i dalje institut ispitivanja ili provjeravanja porijekla imovine, jer se time može pratiti tijek stjecanja imovine. Ali kod nas se to odjednom veže uz komunizam, a ne uz uredno vođenje države, pa se nikoga i ne pita odakle mu novac za dvorce, jahte, helikoptere...
Može li se pak reći da se vrhunac društvenog zavaravanja i obmanjivanja, ali i samozavaravanja i samoobmanjivanja, događa u vrijeme predizbornih kampanja kada političari svašta obećavaju, a dio naroda u svašta i povjeruje?
Nema sumnje da se u predizborno vrijeme svašta nudi i obećava. To je u manjoj ili većoj mjeri dio svake predizborne kampanje. Ali i mi građani često očekujemo da nam se obeća nešto novo, nešto dobro i vrijedno, pa je i na nama krivnja kad u sve to povjerujemo.
Kada netko uporno poriče ili ignorira stvarnost, dobro je potražiti stručnu pomoć?
Ne smatram da bi u slučaju dugotrajnog guranja glave u pijesak pojedinac trebao potražiti stručnu pomoć. Vrlo je teško utvrditi gura li netko glavu u pijesak ili samo obmanjuje okolinu. Ljudi koji se služe tim obrambenim mehanizmom često ni sami ne znaju da to čine, pa je upravo zato taj mehanizam i tako dobra zaštita od suočavanja s teškim problemima. Usto, moje je uvjerenje da je zavaravanje samog sebe, a to se postiže i guranjem glave u pijesak, neotuđivo pravo svakog pojedinca koji se mora nositi s nekom velikom nevoljom, prijetnjom ili bilo kojim teškim događajem s kojim se tog trenutka ne može suočiti. To vrijedi i za niz svakodnevnih događaja u kojima, primjerice, prevareni suprug ne želi znati što radi njegova supruga kad ide na vikend s prijateljicom ili zaljubljena žena ne pita je li ona jedina u životu svog muškarca. Svatko ima pravo voditi svoj život kako zna i umije tako dugo dok time nekome drugome ne šteti. Na nama je pružiti pomoć savjetom ili djelom tek kad netko tu pomoć traži, pa ju je tada i spreman prihvatiti.
No, čini se da neki više ne pristaju na obmanjivanje i pasivnost. Oni – odlaze iz zemlje.
Činjenica da brojni mladi, pa čak i mnogi koji više i nisu tako mladi, odlaze iz zemlje znači da su odbili zavaravati sami sebe da će se ovdje nešto promijeniti. I tako svi koji su dovoljno obrazovani i sposobni odlaze iz zemlje, svjesni da za njih, neovisno o njihovim sposobnostima, obrazovanju i marljivosti, ovdje nema radnih mjesta, jer će na ta radna mjesta doći nečije supruge ili djeca, rođaci ili prijatelji. U našoj zemlji ne jede revolucıja svoju djecu, već to čini opća korupcija koja je premrežila cijelo društvo.
Teško je priznati da smo i sami pogriješili, no u knjizi vi i to činite. Priznajete svoju iznimno dugu pušačku fazu, životnu epizodu u kojoj ste šutjeli kad je trebalo nešto reći...
Činjenica jest da ljudi ne priznaju rado da su pogriješili, ali ako takvo javno priznanje može koristiti drugima, onda to uopće nije teško. Čovjek se tada može tješiti da će netko drugi iz te njegove pogreške nešto naučiti, pa tada lako čak i javno priznaje svoju pogrešku – kao ja svoje dugogodišnje pušenje.
Gospodja Krizmanić, samoproglašeni guru, propala proleterka, mrziteljica vjere, obožavateljica Josipa Broza, slikana ispod crvene zvijezde, lagano zapjenjenih usana zbog izvikivanja borbenih revolucionarnih parola "Tito partija", "Druže Tito...", da bi se nakon toga okrenula i rekla u kameru da smo živjeli bolje u njegovo vrijeme... E sad, njoj nema pomoći, a drugima pametuje...