Pronaći dom za napuštenog psa ili mačku u Hrvatskoj postaje nemoguća misija. Ostavljaju ih u kontejnerima za smeće, u kartonskim kutijama, plastičnim vrećicama, torbama. Napuštaju se oni najmanji, tek okoćeni, još s pupkovinom. Napuštaju se i stari, slijepi i gluhi, bolesni.
Nikad nije bilo teže, kažu volonteri, ali svejedno ne okreću glavu od živih bića koja ne mogu sama preživjeti. Hrane ih, brinu se za njihovo zdravlje, steriliziraju i kastriraju. I sve to plaćaju snalazeći se kao čarobnjaci, iz donacija, na odgodu, na rate, iz vlastitog džepa.
Važna im zarada
Za to vrijeme većina lokalnih zajednica misle kako su problem napuštenih životinja, za koje su upravo one zadužena, riješile potpisujuću ugovor s registriranim skloništima u kojima život traje 60 dana. Samo u rijetkima život nema roka, u onima gdje se o životinjama brinu iz ljubavi, a ne zbog novca. A taj novac stiže iz blagajne koju punimo svi mi, iz svojih plaća. Je li nas itko pitao želimo li plaćati privatnika koji na nesretnim životinjama zarađuje, a na kraju ih ubije. Ili možda želimo tim novcem spasiti život? Život koji je netko odbacio kao smeće.
Predvidio je zakon i kazne za to odbacivanje, kao i za zlostavljanje, samo nije predvidio da se te kazne neće provoditi. Uzaludno je prijavljivanje policiji, komunalnim redarima, veterinarskim inspektorima. Oni ionako nikada ništa ne otkriju, a pomalo se i ne snalaze što je čiji posao. Pa često prebacuju jedni drugima odgovornost kao lopticu. Ali su se zato neki od njih dosjetili kako bi mogli stati na kraj drznicima koji se usude spasiti životinju s ceste. Dosjetili su se kako bi mogli provoditi zakone i pravilnike po kojima svatko tko pronađe napuštenog psa o tome mora obavijestiti sklonište. U protivnom, napravio je prekršaj.
Dvostruka mjerila
U isto vrijeme, baš nitko od njih ne kažnjava lokalne zajednice kojima je zbrinjavanje životinja zadnje o čemu razmišljaju. Pa je tako moguće da komunalni redar pokupi psa s ceste i uredno ga zatvori u boks na odlagalištu smeća. U gradu u kojem nema skloništa, a životinje spašavaju jedino volonteri. Mogu li oni uskoro očekivati i kazne jer im je stalo do života?
U isto vrijeme, u skloništima koje plaćamo nitko ne odgovara što štenad ugiba od zaraznih bolesti, što se psi pare i razmnožavaju. Prema istim pravilnicima i zakonima životinje u skloništu ne smiju trpjeti bol i strah, a većina ih nikada ne vidi svjetlo i ne osjeti travu pod nogama. A peru ih i 'mini voševima'. Ako je prema istim propisima obveza skloništa da aktivno udomljava životinje, kako je moguće da jedno od sklonište brani dijeljenje svojih obavijesti i slika pasa koji traže domove?
Ne bi li Zakon o zaštiti životinja i oni koji ga provode trebali štititi upravo životinje, a ne zaradu skloništa?
Moglo bi se to vrlo lako riješiti da se hoće. Ali neće. Zašto postoji kazneni zakon?