Posljednjih nekoliko godina sve više automobila ima ugrađene kamere koje snimaju promet ispred vozača. Načelno, svi koji postavljaju takve kamere učinili su to prvenstveno kako bi zaštitili sebe, odnosno da u slučaju bilo kakvog incidenta, nezgode ili nesreće imaju snimljeno što se zapravo dogodilo.
Do 25. svibnja prošle godine ništa, po tom pitanju, zapravo nije bilo sporno, a onda je na snagu stupila Opća uredba o zaštiti osobnih podataka, takozvani GDPR. Sad je upitno, naime, jesu li takve snimke zakonite i što sve famozna Uredba povlači sa sobom, piše portal revijahak.hr.
– Ono što je bitno reći je da u trenutku dok je ta obrada, odnosno to snimanje, isključivo u nekakvim privatnim sferama, za kućnu uporabu, onda nema problema, jer nema prekršaja i nema elemenata kaznenog djela, kao ni osnove da bi se u bilo kojem smislu primjenjivala Opća uredba o zaštiti osobnih podataka – kazala je Snježana Tončić, mag. iur., samostalni stručni suradnik za pravne poslove u HAK-u za revijahak.hr.
Tončić dodaje kako u Hrvatskoj ne postoji ni jedan propis koji bi eksplicitno govorio o kamerama u vozilima. Iz posebnih propisa proizlazi namjera zakonodavca da ograniči/zabrani snimanje, odnosno fotografiranje. Primjerice, Pravilnik o obavljanju poslova nadzora državne granice propisuje kako na području graničnog prijelaza nije dopušteno neovlašteno fotografiranje i snimanje.
– Nastavno na navedeno, Zakon o sigurnosti prometa na cestama propisuje kako vozač vozila tijekom vožnje ne smije upotrebljavati mobitel niti druge uređaje na način koji bi umanjio mogućnost reagiranja i sigurnog upravljanja vozilom. Dakle, to bi bili primjeri ograničenja – kaže Snježana Tončić.
Iako se, nastavlja Snježana Tončić, na toj snimci mogu naći kolateralni sadržaji, poput drugih osoba ili se vide registracijske tablice drugih vozila, koje su identifikatori osobnih podataka, sve dok se ta snimka ne dijeli s drugima, onda zapravo nema nikakve osnove da bi autor snimke bio u prekršaju.
– Tek ako se osoba koja se nalazi na snimci, iako prema njoj nije bilo namjere snimanja, primjerice građanin koji se nađe na nekoj snimci/fotografiji načinjenoj na primjerice autoputu, izdvoji s namjerom i elementima izdvojenosti od okoline tog mjesta i vremena u neku zasebnu cjelinu i da je identificiramo, ali ne kao dio događanja i okolnosti na nekom prostoru kao dio mase ili slično, odnosno da je prikazano da smo imali namjeru snimati baš tu osobu, tu već govorimo o situaciji u kojoj bi se možda trebala tražiti privola za snimanje, daljnju obradu, odnosno objavljivanje, jer nejasni su kako pravni temelj, tako i svrha – navodi Snježana Tončić.
No što u slučaju kad je vozač snimio drugog vozača u nekom prekršaju ili da je skrivio nesreću u kojoj je potom sudjelovao i sam vlasnik kamere.
– Ako je vlasnik snimke oštećenik, on može kao ovlašteni tužitelj podnijeti optužni prijedlog temeljem Prekršajnog zakona nadležnom Prekršajnom sudu. Policijski službenici su ga dužni i upozoriti ako smatraju da u nekom konkretnom slučaju nema zakonskih uvjeta za pokretanje prekršajnog postupka. Članak 113. Prekršajnog zakona jasno definira i propisuje odredbe o oštećeniku kao ovlaštenom tužitelju – navodi Snježana Tončić.
– S optužnim prijedlogom oštećenika pokreće se prekršajni postupak, a prema odredbama članka 157. Prekršajnog zakona, taj prekršajni postupak započinje otvaranjem glavne rasprave – navodi samostalna stručna suradnica za pravne poslove Sektora članstva HAK-a. Također, dodaje, odredbom sadržanom u Pravilniku o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama, kad se policiji predaje takva snimka, ona izdaje potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta.
– Bila bih tu jako oprezna. Stvar je to samog suda i propisa na koji način će cijeniti tu snimku. Uvjerena sam da se svaki slučaj gleda zasebno, moraju se utvrditi sve činjenice i okolnosti kako je došlo do prekršaja, sve se gleda kao jedan paket – kako je došlo do toga, kakva je ta snimka, što je snimljeno, gdje je snimljeno… Konkretno, prvenstveno je potrebna detaljna analiza, a obvezno je i vještačenje da se vidi radi li se o autentičnoj snimci ili ne, te je onda na sucu da odredi na koji način će cijeniti dokaznu snagu svake snimke – navodi Tončić za revijahak.hr.
Tončić je odgovorila i što je sa snimkama nesreća i prometnih prekršaja koje ljudi objavljuju na društvenim mrežama, YouTubeu…te može li se te ljude tužiti.
– Treba biti oprezan s bilo kakvim snimkama, ja ih se osobno ne bih usudila objavljivati. Radi se o izrazito skliskom terenu. Moramo biti svjesni da je to snimljeno na javnoj površini, gdje je snimanje, ako nema znaka zabrane – dopušteno. Definitivno bi, po mojemu mišljenju, registarska tablica i lice mogli biti identifikator u smislu Opće uredbe o zaštiti podataka te bi se mogli pojaviti uvjeti i okolnosti koji predstavljaju kršenje GDPR-a, odnosno obrade osobnih podataka bez privole. Sama uredba regulira da su osobni podaci svi oni koji se odnose na pojedinca čiji je identitet utvrđen ili može biti utvrđen. Ako nije utvrđen, može se utvrditi izravno ili neizravno uz pomoć identifikatora. Jako je velik i širok spektar što je to osobni podatak i identifikator po kojem možemo biti identificirani. I sad se dovodimo u situaciju da imamo snimljenog vozača koji treba biti kažnjen jer radi ono što ne smije i ugrožava druge ljude u prometu, a s druge strane u isto vrijeme su njegova prava povrijeđena jer su objavljeni njegovi osobni podaci te on ima puno pravo tražiti naknadu štete i odgovornost od osobe koja ga je snimila, odnosno podnijeti Agenciji za zaštitu podataka zahtjev za zaštitu prava – navodi Snježana Tončić.
Za sva pitanja ključna adresa je Agencija za zaštitu osobnih podataka.
Kako onda privatna firma za naplatu parkinga dobiva moje osobne podatke i podatke o vozilu? Gdje je tu agencija za zaštitu osobnih podataka? Kako odvijetnički uredi bez osobnog odobrenja dolaze do osobnih podataka? Što je sa jednakosti pred zakonom?