Bilo je to negdje na početku biskupske službe prvog gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića kada smo se, na njegov prijedlog, susreli na Udbini kako bi nam uživo dočarao i opisao svoju ideju o izgradnji Crkve hrvatskih mučenika. Bio je to, iskreno rečeno, iz ondašnje perspektive projekt zanesenjaka, za koji je malo tko vjerovao da će ikada zaživjeti, a pogotovo nama toga vrućega ljetnoga dana dok smo s biskupom Bogovićem skakutali po kamenim gromačama za koje je tvrdio da su temelji budućega svetišta.
Svećenike tretirao kao obitelj
I doista, nakon kraćeg vremena, zaredali su natječaji za idejne projekte za crkvu, a nakon toga i prvi građevinski radovi, da bi se Udbina danas resila jedinstvenim svetištem uspomeni svih onih koji su svoje živote ugradili u hrvatsku povijest. „A pazi“, naglašavao je uvijek biskup Bogović, „nisu tu bili samo Hrvati i katolici nego i Srbi i pravoslavci i mnogi drugi.“
Ova sličica, koje smo se prisjetili u trenutku kada je vijest o njegovu preminuću od koronavirusa u subotu uvečer u Rijeci obišla hrvatski eter, u cijelosti oslikava mons. Milu Bogovića kao svećenika i biskupa. Bio je, naime, jedan od onih neumornih radnika i pastoralaca kojemu nikada ništa nije bilo teško učiniti ili nekamo otići kako bi se izašlo čovjeku ususret.
Svoje je svećenike tretirao kao svoju obitelj, braću ili djecu, pohodeći ih i hrabreći u svakoj prigodi. Materijalno ga nije zanimalo, pa je dijelio sve što bi dobio ili stekao, a siromašna Lika bila je biskupija upravo po njegovoj mjeri, pa nije bilo ni prilike da ga „zakralje“ i utope u svjetovnim slastima.
Nikome se nije sklanjao s puta
Povijest mu je, zacijelo, bila najveća ljubav života. Sve što je gledao i sve o čemu je razmišljao, makar i o naizgled najobičnijim svakodnevnim stvarima, gledao je kroz prizmu povijesnih odnosa. Jer je, kao što je običavao govoriti, sve već viđeno u nekom povijesnom obliku i sada to iskustvo i pamet treba primijeniti na današnje prilike, kako se budućnost ponovno ne bi odgađala u nedogled. Ta „povijesna pamet“, koju je imao, nije mu uvijek bila saveznicom, osobito kod onih koji su htjeli brzopotezno za neki svoj račun ušićariti u aktualnim previranjima, pa su mu podmetali i etiketirali ga kako bi ga isključili iz javnoga prostora. No, on se, sebi svojstvenom mirnoćom i upornošću, nije sklanjao s puta kojim je krenuo.
To mu je i u unutarcrkvenim duelima priskrbilo status onoga kojega je bolje zaobići ako ne postoje argumenti pred kojima bi kapitulirao, a takvih nije bilo, jer ih je on, u temama kojima se bavio, uvijek čvrsto držao u svojim rukama.
Sada je i on dio povijesti kojom se bavio cijeloga života. Povijesti koja bi bez njegova biskupskog lika bila prazna i nenadomjestiva o čemu će najbolje znati svjedočiti njegovi nasljednici u Gospićko-senjskoj biskupiji.
