Scene su uistinu uznemirujuće. Skupina srpskih radikala nasrće na aktiviste za ljudska prava, među kojima su i četiri žene. Grubo ih guraju, bacaju na pod i izbacuju iz općinskih prostorija uz vrijeđanje, psovke i pogrde.
Promocija trotomne knjige haaškog osuđenika Vojislava Šešelja “U Srebrenici nije bilo genocida” u večernjim satima u srijedu ipak je održana, ali o knjizi nitko, kao ni o porukama šefa srpskih radikala, ne govori. Javnost u Srbiji, kao i u cijeloj regiji, bruji o nasilju nad Natašom Kandić, dugogodišnjom predsjednicom Fonda za humanitarno pravo i njezinim kolegama, koji su na tribinu radikala u beogradskoj općini Stari grad stigli s dosjeom “Zločini nad Hrvatima u Vojvodini”.
Šešelj je, podsjetimo, na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu osuđen na 10 godina zatvora, i zbog zločina nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovništvom u Vojvodini tijekom 90-ih. Premda su Šešeljevi nasilnici željeli s Natašom Kandić obrisati pod, ispalo je upravo obrnuto.
Velik broj mladih radikala
– Nismo željeli nametati svoje političke stavove, nego podastrijeti činjenice koje su prije iznesene u sudskim presudama u Haagu i u regiji. No, ekstremisti više nemaju nikakve kočnice, oni osjećaju da mogu s neistomišljenicima raditi što god žele. Šešeljeva je naredba bila da nas izbace van. Oni su bili u stanju zgaziti nas, a osobito je zabrinjavajuće što je među njima i velik broj mladih ljudi – rekla je nakon incidenta Nataša Kandić za Večernji list naglašavajući da je svojom nazočnošću željela podsjeti srbijansku javnost na sudski utvrđenu istinu, koja nedvosmisleno kaže da je u Srebrenici počinjen genocid, kao i na zločine protiv vojvođanskih Hrvata.
– U institucijama države postalo je normalno da se negira da je Srbija ispunjavala zahtjeve Haaškog tribunala kada je riječ o uhićenjima optuženih za genocid. I sada, nakon nekoliko godina, javlja se institucionalni preokret preko raznih visokih i nižerangiranih političara kojim se odustaje od odluke da se priznaju sudski utvrđene činjenice – kaže Nataša Kandić te dodaje kako takve političke interpretacije nikad nisu bile jače i nikad nisu uzimale maha više nego danas, što je ohrabrilo ekstremističke grupe da sasvim slobodno provode svoje alternativne “istražne radnje”.
‘Kamo to vodi?’’
– Posljedica takvih političkih kretanja jačanje je ekstremističkog nacionalističkog pokreta u Srbiji, koji je svakim danom sve snažniji, a koji je i, 30 godina nakon početka rata, usmjeren na osporavanje ratnih zločina, osobito masovnih zločina. A to opravdano izaziva bojazan i pitanje: kamo to vodi – zabrinuta je Nataša Kandić.
Odgovarajući na naše pitanje o neuspješnom suočavanju Srbije s prošlošću, dodaje:
– Takvoj atmosferi pridonosi i činjenica da je jedan od glavnih pojedinaca koji imaju moć da utječu na javno mnijenje upravo Šešelj. Nakon povratka iz Haaga ponovno je postao relevantna politička ličnost, njegovim povratkom politička se klima mijenja. Umjesto da mu prestane mandat u Narodnoj skupštini, on i dalje snažno utječe na onaj dio javnosti koji je podržavao ratnu politiku i koji je sudjelovao u zločinima protiv čovječnosti. Zbog njegova utjecaja, osporavanje zločina svakim je danom sve jače, a s druge strane nema adekvatnog odgovora institucija, koje šute iako su se deklarirale za put prema europskim vrijednostima i integracijama. Postavlja se pitanje koliko je sve to iskreno. To je sramota svih nas, cjelokupnoga srpskog društva.
Bio netko nacionalist i sovinist ili ne (moja malenkost sigurno nije, kao sto nije ni fan HDZ-a), treba biti realan. Srbija je tu gdje je, takva je kakva je, i naoruzava se. Srbija ima eskadrilu MiG-ova 29. Modernizra Orlove. Nabavljaa 7 ruskih borbenih helikoptera MI 35 i 3 MI 17 , kineske naoruzane bespilotne letjelice, francuske protuavionske rakete Mistral, ruske tenkove T-72. U svojim tvornicama, koje je Srbija obnovila, proizvest ce nekoliko stotina oklopnih vozila, VBR-ova velikog dometa, samohodnih haubica. No ono najvaznije slijedi. Vec iduce godine se u Srbiji opet uvodi obvezni vojni rok. Zasada postupno, ali zasada planiraju godisnje obuciti oko 7000 rocnika. Uz profesionalnu vojsku od oko 30000 vojnika racunaju da ce za sedam godina pod oruzje, staviti jos oko 50000 obucenih vojnika. Iako Srbi, ponovno pokrenutom proizvodnjom oklopnih vozila, VBR-ova velikog dometa, samohodnih haubica, namjeravaju i nesto zaraditi i izvozom, za pretpostaviti je da ne rade sve to bas samo za izvoz i da bi s tom vojskom i tehnikom sadili cvjetnjake i drvece. Zbog svega navedenog, NIKAKO se ne bih mogao sloziti sa onima koji su misljenja da Hrvatskoj NE TREBAJU cim novije i bolji avioni HRZ-a, protuzracna raketna obrana za visokoletece avione, proturaketna obrana, sredstva za elektronsko ratovanje,,,,,,,, i opcenito cim bolje opremljeniji i obuceniji svi rodovi HV-a.