Četiri desetljeća iskustva u radu s djecom za pedagoga specijaliziranog za poremećaje u ponašanju i osobnosti Marka Juhanta privatno su i poslovno bogatstvo. Počeo je kao domski odgojitelj, a bio je i ravnatelj dječjeg doma. Posljednjih 20 godina radi samostalno, ponajprije kao stručna podrška djeci i obiteljima, a zadnjih godina rijetko ima vremena za individualne konzultacije.
Stručnjak iz Slovenije posvećen je istraživanju i pisanju, a objavio je 16 knjiga, što samostalno što u koautorstvu. Drži i predavanja, samo u zadnjih šest godina bilo ih je više od 1300. Na Facebooku ga prati 45.000 ljudi, a njegovi pogledi i savjeti za motivaciju i odgoj djece odnedavno su dostupni i na hrvatskoj inačici njegove web-stranice odgoj.hr.
Četrdeset godina imate posla s najmlađima, koliko su se djeca promijenila za to vrijeme?
Točno onoliko koliko su se promijenili roditelji. Primjećujem velike promjene u pristupu djeci, od velike popustljivosti do gotovo vojničke strogosti. Djeca, međutim, dolaze na svijet ista kao nekada: znatiželjna, živahna i, naravno, svojim majkama najljepša. Od roditelja su se pritom više promijenili očevi nego majke. Nekad su se očevi uglavnom držali podalje od beba, a danas su mnogi itekako uključeni u roditeljstvo.
Opći je dojam da su djeca danas razmaženija i da puno manje slušaju i poštuju odrasle nego nekada, je li to i vaše iskustvo?
Da, moda u odgoju se stalno koleba i mijenja, ali uglavnom tako da preteže popustljiviji stil roditeljstva. Djeci je danas praktički sve dopušteno. Promijenilo se cijelo društvo, briga za male i nejake članove u središtu je svega. A to je tako pogrešno! Kad je dijete središte obitelji, u poziciji je da zahtijeva, ucjenjuje i na kraju i donosi odluke. Ali ne smijemo zaboraviti, djeca ne znaju što je ispravno i dobro za njih, ona znaju samo što im odgovara.
Jesu li internet, društvene mreže i igre otežali roditeljsku ulogu, budući da se većini djece teško ‘odvojiti’ od ovog virtualnog svijeta koji je, prije svega, pun izazova, pa čak i opasnosti?
Da, konkurencija u borbi za dječju pozornost i interes jako je žestoka. Djeca pritom ne shvaćaju da je svijet interneta lažan, iluzoran. Povrh svega, kada imaju stvarnu obavezu, roditelji se postavljaju prezaštitnički i trude se da im to olakšaju. A njima su baš potrebni teški izazovi i zadaci na koje će, kad ih riješe, biti ponosni. Nažalost, imaju ih samo na TikToku, Faceu i drugim kanalima koji su toliko popularni baš zato što ih pred djecu ne stavljaju ni roditelji, ni škola, ni društvo. Velika je zabluda da djecu treba štititi od bilo kakvih napora.
Je li internet uopće uljepšao djetinjstvo današnjih mališana ili je samo ukrao sate koje bi inače proveli negdje u parku, na igralištu?
Za djecu je općenito loše sve što ima zaslon i baterije. Jedina dobra stvar kod baterija je svjetiljka s pomoću koje dijete može nešto istraživati u mraku. Tehnologija krade pozornost i oblikuje drukčiju neuronsku mrežu u glavi nego kad su djeca u igri s vršnjacima.
Koji su prema vašem iskustvu najveći i najčešći izazovi, odnosno problemi s kojima se djeca i roditelji danas susreću?
U vrijeme korone proveli smo anketu s roditeljima u 2566 obitelji. Glavni problem 65% roditelja je taj što ih djeca ne slušaju, uopće ne prepoznaju njihov roditeljski autoritet. Djeca ne slijede roditelje tisućama godina. Problem je što sada slijede virtualni svijet, a dugoročne posljedice su misterij. Inače, dijete neće postati ovisno o tehnologiji ako to radi za školu. Svatko tko koristi računalo kao alat za učenje ne može postati ovisan. Ponavljate li isti posao na računalu, to ne donosi zadovoljstvo. Od toga ne možete biti sretniji, možda samo malo gluplji. Što se tiče računalnih igara, to je drukčije: drugi put kad igraju istu igru, djeca su bolja, brža i postižu više bodova. Postaju sretnija, zadovoljnija, mozak luči dopamin, hormon sreće i žele više! Ciklus dopamina se zatvara. I tako se postaje ovisan o računalu, telefonu, internetu.
U čemu se najviše griješi u odgoju?
Kad roditelji voze automobil i pojavi se žuta lampica upozorenja da nešto nije u redu, odmah se provjerava o čemu se radi i zove servis. Ali kad dijete i njegovo ponašanje “zasvijetli” žuto ili čak crveno, roditelji voze dalje. Misle da će problem nestati sam od sebe. Neće! Treba poduzeti nešto, a najgore je odugovlačiti. Misle da će kasnije biti lakše napraviti red i motivirati djecu za školu, naučiti ih odgovornosti, lijepom ponašanju, čišćenju sobe itd. Kad ne uspiju, slijedi razočaranje i potraga za krivcem. I obično to roditeljima bude netko drugi.
Svi se roditelji ponekad suočavaju s izazovima oko čišćenja sobe, učenja i slično, a svi ponekad čuju i dječje ‘ne’, kako na to reagirati kad su mali, a kako kad su tinejdžeri?
Kada četverogodišnjak “ne čuje” roditelje, već će mu i samo ograničavanje mjesta gdje može držati igračke biti promjena i svojevrsna lekcija. Postavite granice i dijete će vas ‘čuti’. Djeca slušaju kad se govori tiho. Ako roditelj viče, dijete čuje, ali zapravo ne sluša. Ponekad djeluje i kampanja bez riječi. Zamislite kad, recimo, tinejdžer protestno zalupi vratima jer bi trebao pospremiti sobu. Dođe otac, skine vrata i odnese ih u podrum. Bez riječi. Što se događa? Tinejdžer tada sam potiče dijalog, želi znati što treba učiniti da se vrata vrate. Provjereno mnogo puta.
Koji bi bio vaš glavni, najvažniji savjet današnjim roditeljima?
Da vole svoju djecu bezuvjetno. Dakle, i onda kada nisu najuspješniji. Zašto bi svoje drago, dobro dijete sveli na neuspješnog učenika samo zato što nije dobar u školi? Djeca su više od školaraca, a da bi se osjećala dobro i kao važni članovi obitelji treba ih uključiti u sve kućanske poslove.
Specijalizirali ste se za motiviranje djeteta, možete li podijeliti neki trik s našim čitateljima?
Super pitanje! Roditelji često žele trikove. Ako je dijete pred nekim izazovom, zadatkom, ne treba umjesto njega početi razmišljati kako to riješiti. Umjesto toga, treba mu dati do znanja da je ono vlasnik tog tzv. problema. Na primjer, ono kaže: „Mama, u školi sam dobio lošu ocjenu!“ Roditelj ne treba vikati, nego pitati: „Što ćeš sada?“ I dijete kaže da će to popraviti. Ili: „Oh, prolio sam mlijeko!“, Odrasli pita: „Što ćeš sada?“ I dijete, ne mama, obično odlazi po krpu, papir i maramice. Mama i tata sjede i dive se djetetu koje se samo pobrinulo o problemu. Isto je, recimo, kad kažu: “Mama, pas cvili na vratima!” Ako kažete djetetu da ga izvede u šetnju, ono će reći da ima zadatak, da mora učiti i slično. Ako ga pitate: “Što ćeš sada”, dijete i dalje ima zadaću, ali svejedno odlučuje: “Izvest ću ga u šetnju.” To zapravo nije trik, ovo je recept u kojem dobivaju i roditelji i dijete. Dijete se osjeća važnim, doprinosi obitelji, rješava probleme i, moglo bi se reći, rješava stvari samostalno.
Osim rada s djecom u Sloveniji, radite i s malim Hrvatima. Problemi su slični?
Uglavnom su to roditelji iz Hrvatske, a žive u Sloveniji. Da, problemi su vrlo slični.
Kakve će, kad odrastu, biti ove internet generacije koje rano progovaraju engleski i koje zahvaljujući gadgetima ne znaju za državne granice? Možda bolji ljudi od nas?
Da, bit će bolji od nas. Koliko, ovisi o tome hoćemo li ih naučiti da budu kritični prema izvoru informacija, kome mogu vjerovati, što je istina, a što nije. Uvijek sam jednako oduševljen mladima i odrastanjem. I to toliko da kad upoznam nekoga tko s nepoštovanjem ili čak ružno govori o mladima, pitam: “Znate li samo svoju djecu da o mladima imate tako loše mišljenje?”
Savjet za roditelje: Djecu volite bezuvjetno i onda kada nisu najuspješnija
Na djetetovo ponašanje utječu tri čimbenika. Prvi je nasljedni faktor, mladi bi rekli aplikacija koja je već učitana. Drugi je čimbenik okruženje, odnosno društvo, mediji, materijalni status, škola. Treći je faktor odgoj, s tim da je jako važno kakva se veza uspostavi s majkom u prvoj godini života. Kasnije je bitno kod djeteta uspostaviti osjećaj neovisnosti i odgovornosti. Jednako su pogrešne i vojnička strogost i pretjerana popustljivost. Što je dijete starije, to će više truda trebati uložiti ako želimo postići da se nešto promijeni. Ako učite četverogodišnjaka usisavati, naučit ćete ga za dva dana, potreban je usisavač i šaka konfeta. Samo ih pospite po podu da malac vidi gdje je usisavač već prošao. Ako s tom lekcijom čekate do djetetove 14. godine, toj velikoj ‘bebi’ trebat će dva tjedna, a osim usisavača vjerojatno i pokoji apaurin, objašnjava ovaj ugledni pedagog.
Savjet za djecu: Ne mrzite bezuvjetno svoje roditelje.