Robert Pešutić jedinstven je zatvorenik u cijelom svijetu. Županijski sud u Splitu jučer nam je odgovorio da se u četvrtak javio u Remetinec na izdržavanje troipolgodišnje kazne zatvora na koju je osuđen u studenome 2017. jer je kao sudac primio mito i zlouporabio položaj.
On je još uvijek sudac splitskog Općinskog suda, pod suspenzijom od listopada 2011. te će i u zatvoru dobivati pola plaće od države! Tako šašave države nema nigdje. Svatko drži barem do elementarnog morala. Nama to čak i nije neka senzacija. Jer, u nas se poštuju zakoni, a u zakonu piše da suspendiranom sucu pripada pola plaće.
Hrvatski sabor je propisao kako nije dovoljno suca pravomoćno osuditi za korupciju i, nevažno na kako tešku kaznu, već još i Državno sudbeno vijeće mora ocijeniti je li to grijeh za razrješenje. I to pravomoćno, kad Ustavni sud odluči o žalbi.
Umjesto da je propisano kako po sili zakona prestaje biti sudac odmah po pravomoćnosti takve osude. Dodatna odluka DSV-a ima smisla kod lakših osuda i za djela bez umišljaja, ali ne i za korupciju! Ovako se riskira pogodovanje čak i korumpiranima. Većina u sazivu DSV-a pod predsjedanjem Željka Šarića (i njegov je stav tajan) tumačili su da Pešutića ne mogu razriješiti jer je podnio ustavnu tužbu protiv pravomoćne presude pa su ga razriješili u veljači 2019. nakon što mu je tužba odbijena.
I predsjednik Ustavnog suda to smatra pogrešnim, ali tu se ne može ništa. Tako je kako DSV odluči pa bilo to pravno i moralno pogrešno. Tim više jer je Pešutić osramotio pravosuđe i poljuljao povjerenje građana u suce i pravnu državu. Bio je ustrajan. “Čovječe, samo plati ili ćeš u zatvor”, inzistirao je.
“Demonstrirao je ponašanje koje krši gotovo sve odredbe Kodeksa sudačke etike”, ustvrdio je Vrhovni sud i otegotnim mu cijenio što se nije pokajao i krivnju je pokušavao prebaciti na kolege suce čiji su postupci bili profesionalno besprijekorni.
I dok se bavio “mitologijom” kolege je nazivao pogrdnim i uvredljivim izrazima, otkrili su tajno snimljeni razgovori. Dakle, jedino se možemo pitati što je bilo većini u bivšem sazivu DSV-a?! I zaključiti, kako je čak i korumpirane suce teško deložirati, a tako im je lako bilo ući u sudstvo.
Pešutić je od 1993. bio predsjednik općinskog vijeća u Bolu na Braču. Prema pisanju Feral Tribuna bio je i šef lokalnog HDZ-a, ali to znamo, ni onda, a ni danas nije od utjecaja pri kadroviranju, osobito ne za suce. Kao sucu, zastare su mu bile “modus operandi” pa je i stegovno odgovarao ali je i to otišlo u zastaru.
“Proslavio” se oslobodivši Antu Đapiću za lažiranje magisterija. Vladimir Matijanić 2005. je u Feralu napisao kako je država u kojoj je Đapić magistar, a Pešutić sudac, država po mjeri lakrdijaša u sudu i falsifikatora u politici. I osuđen je za uvredu po Pešutićevoj tužbi za zaštitu dostojanstva, ugleda i časti. Da se slučaj Pešutić dogodio na Zapadu, bila bi to senzacija, bizarnost koja bi zabavljala čitatelje diljem svijeta, pa bi to onda prenijeli i svi naši mediji. Ovako, to je samo još jedan naš pravosudni čvor koji treba otpetljati, tema za dan kiselih krastavaca.
Premda je slučaj tako čudesan da bi ga kao fenomen trebalo prepričavati strancima jer tako puno govori o našem odnosu prema korupciji, odgovornosti, moralu, javnim sredstvima... Pešutić je kao sudac primio mito od 3000 eura te je s pravomoćnošću osude to u kunskoj protuvrijednosti morao uplatiti na državni račun.
Istodobno, od tada je država njemu isplatila barem četiri puta veći iznos. Što mu dulje sude, to bolje za njega. Iako ništa ne radi, svaki novi radni dan za njega je dobitak. Od kada je pod suspenzijom država mu je bespovratno isplatila oko 450.000 kuna. A da je oslobođen, dobio bi još toliko, te odštetu. Ludo! Istodobno država drži zmiju u blagajni kad god treba dati djeci bez roditelja, bolesnima, ili platiti zarađeno liječnicima, vojnicima, policajcima... Ništa novo.
Tako su vladajući zaratili sa sindikatima jer su izračunali da moramo raditi do 67., dok je oporba, koja je na vlasti tvrdila isto, sada protiv. Ali, istodobno, svi šute o razmetnom zakonu po kojem sportska elita, pa i najbogatiji, za razliku od radničke raje, u povlaštenu mirovinu mogu u 45. godini. I to je hrvatski paradoks u svjetskim razmjerima.
Konferencija za medije Počasnog bleiburškog voda (PVB)
U ovakvoj državi ništa više nije čudno, nebulozno i neshvatljivo.....samo moraš biti u hdzu i sve je moguće.