Sve je manje pravih majstora, sve ih je teže naći kad zatreba. Mnogi su se suočili s ovom istinom jer im je potraga za majstorskim spretnim i vrijednim rukama često poprilično potrajala. Iako se kaže da pravi majstor zlata vrijedi, iako se započelo i s poticanjem mladih da upisuju strukovna zanimanja, još uvijek to nije dovoljno da ta obrazovna niša počne prštati mladenačkom znatiželjom i živošću. No, kako bi se shvatilo da u baš svakom poslu ima ljepote, smisla i dostojanstva, najbolje je poslušati što o svom poslu kažu oni koji ga sa srcem rade. Jedan od njih je i 70-godišnji zagrebački parketar – majstor Roman Antić.
Fakinčić postao majstor
Kada smo pustili glas da bismo htjeli napisati priču o parketaru i njegovu svima potrebnom znanju, vrlo brzo stigla je preporuka o jednom iznimnom majstoru. Stručan, odgovoran, pouzdan, pedantan, majstor “stare škole”, tako su ga opisali. Može li biti bolje preporuke?! Godilo mu je to čuti. Gospodin Antić svjestan je svojih majstorskih kvaliteta, ali ih on sam ne ističe. Čak se premišljao bi li uopće naveo činjenicu da je i predsjednik Udruge podopolagača-parketara Hrvatske. No, krenimo redom. Kako se on kao dječarac našao među parketima?
– Iskreno, bio sam fakinčić i sredinom 60-ih dospio sam u Odgojno-popravni dom u Klinča Selu. I tamo sam izučio parketarski zanat. Bilo nas je tada tamo stotinjak i mogao si postati bravar, stolar, parketar, drvotokar, tapetar, soboslikar, pekar ili radiomehaničar. Nitko me nije pitao što bih želio biti, već mi je rečeno da idem u parketare jer je tamo bilo slobodnog mjesta. Nisam se bunio, zavolio sam drvo. Pune tri godine učio sam posao. Dopodne je bila praksa s majstorima, popodne škola, teorija sa strukovnim profesorima. Majstori su bili strogi, no zahvaljujući njima, dobro sam naučio svoj zanat pa sam nakon tri godine iz škole i iz doma izašao kao “majstor stolar-parketar”. Uslijedile su godine stjecanja iskustva u Drvoradu, a onda u zanatskoj zadruzi “Za plastiku”, koja se bavila podopolagačkim radovima. Tamo sam proveo više od 20 godina i s vremenom sam čak postao i v.d. direktor – prisjetio se majstor Antić. No, 90-ih tvrtka odlazi u stečaj pa je pokrenuo parketarski obrt.
– Tu sam firmu imao 22 godine. Morao sam je administrativno zatvoriti odlaskom u mirovinu, ali ja zapravo ne mirujem. Kako me ljudi i dalje traže, i danas radim. Uh, teško mi je reći koliko sam kvadrata parketa postavio, izbrusio i polakirao u tih gotovo 50 godina – kaže naš sugovornik, kojeg molimo da nam otkrije što mu je u poslu najteže, a što najljepše.
– Najteže je što čitav život radite na koljenima. Nekad je bilo teško i zbog udisanja prašine pri brušenju, isparavanja ljepila i laka. Prije nije bilo ekoloških ljepila i lakova, već onih poliuretanskih. Zbog njihova štetnog sastava bila je obveza da se svaki dan pije litra mlijeka kako bi se neutralizirao taj štetni učinak. A najljepše je u mom poslu kada predate gotov, postavljen, izbrušen i polakiran parket i kada su investitori zadovoljni izvedenim radovima – uzvratio je naš parketar uspoređujući potom nekadašnja i sadašnja vremena, prohtjeve, trendove.
– Prije sam mogao nekome donijeti uzorke triju vrsta parketa da se odluči koji će, a danas bih trebao donijeti cijeli dućan. Zbog te veće palete proizvoda promijenili su se i trendovi. Danas se najmanje postavlja onaj klasični parket od hrasta, jasena, bukve ili oraha, a prednjače višeslojni parketi i laminati. Ipak, parket od hrasta bio je i ostao svjetski trend.
Propuh najbolji za sušenje
Znate li da je Hrvatska treća zemlja u svijetu po proizvodnji parketa?! Što se tiče postavljanja parketa, smjer slaganja u obliku riblje kosti i dalje je u trendu premda su sad popularni i brodski pod te francuski ili dubrovački vez. A ljudi su prije bili razumniji, sad bi svi htjeli da je posao gotov odmah. Sad zgrade niknu za tren i vlaga ostane zarobljena u zidovima i podlozi. To je smrt za parket. Mokre glazure nekad su se sušile prirodnim putem, jedan centimetar jedan tjedan.
Danas postoje isušivači, oni ubrzaju stvar, no vlaga ipak nije do kraja izvučena. Stari kažu – pršut i šunka suše se na propuhu, a ne uz ventilator. To vam vrijedi i za parket. Znao sam i odbiti posao zbog vlažne podloge jer je investitor inzistirao da se na nju stavi parket, a meni uzanca posla ne dopušta da tako radim. Zbog toga sam izgubio dosta poslova, no nije mi žao. Miran san je najvažniji. Puno je vrsnih parketara otišlo iz zemlje pa mi koji smo ostali zato moramo i odbijati poslove jer ne stignemo sve napraviti – kazao je Antić te dodao da 80% parketara u nas nije završilo taj zanat, ali se olako primaju i parketarskih poslova. I interes mladih za parketarski posao je slab.
– Ja sam svojim poslom zadovoljan, s voljom ga i ponosom i dandanas radim – zaključuje.
Svaka čast majstoru! Očito čovjek jako dobro zna svoj zanat i voli svoj posao!