Ulaskom Titovih partizana u Beograd 22. listopada 1944. Andrićeva se situacija zakomplicirala. Puno je bilo razloga za strah jer su ratni pobjednici odmah pokazali da nemaju milosti prema neistomišljenicima, izdajničkoj „reakciji“ i ideološkim protivnicima.
Već 27. studenoga na naslovnoj stranici Politike objavljen je popis 105 imena ljudi koji su strijeljani odlukom Prvoga korpusa NOVJ. Andrićev međuratni diplomatski i politički angažman boljševičkoj je vlasti bio i te kako dobro poznat, a on, kako znamo, nije bio bez mrlja. No Andriću se nije dogodilo ništa. Štoviše, vrlo brzo pružena mu je ruka pomirenja i on postaje dijelom socijalističkog „establišmenta“.
Time dolazimo i do jednog od najvećih upitnika u Andrićevoj biografiji: kako se moglo desiti da predratni diplomat, rojalist, pristaša unitarnog jugoslavenstva, drugi čovjek profašistički orijentiranog Milana Stojadinovića, sudionik u potpisivanju Trojnoga pakta i tipično građanski pisac postane odani, pa čak i vrlo angažirani sljedbenik nove, socijalističke ideologije? Dok je buntovni ljevičar Miroslav Krleža zbog neodlaska u partizane i predratnog „sukoba na ljevici“ strepio za goli život, Andrić sklapa savez s novom vlašću i ulazi među političku elitu.
Taktika preživljavanja
Nekoliko je teorija o Andrićevu uspješnom priključivanju novom režimu. Prva je uvijek privlačna „teorija zavjere“ po kojoj ga je od odmazde spasila pripadnost slobodnim zidarima. Ne treba zaboraviti da je i u vrhu komunističke vlasti bilo nekoliko istaknutih predratnih masona (M. Pijade, I. Ribar) kojima je zakletva nalagala da zaštite svoga člana. Osim toga, Andrić je otprije razvio prisne prijateljske veze s nekim utjecajnim komunistima (Marko Ristić, Radovan Zogović) i od njih je mogao očekivati pomoć i političku zaštitu. No najvjerojatnija verzija puno je jednostavnija. Novouspostavljenoj boljševičkoj vlasti građanski intelektualac Andrićeva ugleda zapravo je dobro došao.
Uključujući ga u svoje redove, sa svim njegovim političkim kontroverzama i mijenama, mogli su ideološkim protivnicima i u domovini i na Zapadu odaslati poruku svoje širine, tolerancije i demokratičnosti. A uplašenom Andriću bilo je samo stalo da što prije pokaže znakove lojalnosti i uđe u zonu osobne egzistencijalne sigurnosti. Mogle su se u toj relaciji pronaći i neke dodirne točke. Jer i nova je vlast propagirala, doduše na svoj način, ideju jugoslavenstva koju je pisac prigrlio još u mladosti. Možda je baš Andrićeva odanost i dosljednost u pripadanju ideji jugoslavenstva bila platforma koja je omogućila suradnju s novim vlastima.
A socijalističku ideologiju prigrlio je oportunistički, kao nužno zlo u taktici preživljavanja. Biografi opisuju Andrića kao oportunističkog homo politicusa koji je, vječito s krinkom na licu i s figom u džepu, uspio opstati u svim režimima i snaći se i u najgorim situacijama. No nije teško otkriti korijene Andrićeva političkog kameleonstva. On je vrlo brzo, već 1919., doživio slom svojim mladobosanskih ideala, razočarao se u novostvorenu državu („prvu Jugoslaviju“) i kasnije je želio samo udoban život kako bi se mogao mirno posvetiti pisanju i književnosti. Zato je bio spreman na brojne i bolne kompromise.
Andrićev poratni politički angažman možda je najbolje okarakterizirao Milovan Đilas tezom da je piščeva lojalnost bila samo maska iza koje su se krile grižnje, strahovi i očaji. U knjizi Vlast i pobuna Đilas piše : „Andrić je, po mom saznanju, želeo da živi i radi na miru, a njegovo političko angažovanje u bosanskoj i saveznoj skupštini kao i na raznim prigodnim svetkovinama dolazilo je uvek na inicijativu drugih, partijskih funkcionera. On je jednostavno bio oportunist, ali ne jednostavan oportunist: sa slomom stare Jugoslavije slomila se u njemu i vera u nju i njenu obnovu, a budući da je smatrao da sve vlasti u biti imaju nešto istovetno – izlazio je u susret funkcionerima kad god su zahtevali od njega neko angažovanje. U stvari on je bio potreban politici, a ne politika njemu.“
Andrićevo udvaranje novoj vlasti izazvalo je veliko iznenađenje, pa čak i zgražanje kod dijela građanski orijentiranih pisaca i intelektualaca. Beogradska čaršija predbacivala mu je da se prodao komunistima. Došlo je i do zategnutih odnosa s obitelji Milenković kod kojih je stanovao kao podstanar. Sliku toga vremena, s nizom zanimljivih detalja iz Andrićeva života, dao je kritičar i diplomat Branko Lazarević (1883.-1968.) u knjizi Dnevnik jednoga nikoga (2007.). Autor je ocrtao Andrićev karakterni i moralni profil u izrazito negativnom svjetlu. U dnevniku datiranom 20. studenoga 1946. zabilježio je i sljedeće: „Aleksandar Belić mi, pak, pre godinu dana, kad je bilo reči o njegovom članstvu u Akademiji nauka, reče: ‘Ivo je s vama dok ste mu potrebni; kad mu više ne trebate, on se tiho izvuče.’ Isidora Sekulić je sva bila zaljubljena u njega; sad je sva protiv njega, i to kao sa naprslom žuči.
Rekav joj jednom da ne mogu da mu nađem kompleks i sve ovo što sad radi, i braneći da ga je, kožda, strah zbog prošlosti koji ga goni i koga se plaši, uzviknula je: ‘Ne! Ne! Sve je to mržnja na Srbiju.’ Slobodan Jovanović ga je redovno zvao ‘fra Ivo’, a posle mu je dodato ‘fra Ivan-beg’, a sada ga zovu ‘drug fra-Ivan beg’…“/…/ Šta je u njegovome komplesu, interesovalo me je sve više, a nikako nisam hteo ‘naški’ da presečem čvor: ulizica, izmeđar, ‘da mu uvek bude dobro’, da je uvek sa onima koji vladaju, i drugo. Misli se da postoji kod njega neka mržnja prema Srbiji (Isidora Sekulić), da je sav Hrvat i katolik i, čak, jezuita i tako dalje. /…/
Kad mu je jedan činovnik Ministarstva, kaže mi Boriša Lazić, činovnik Poslanstva i doktor medicine, pogrešno – a i nikad on nije isticao katoličanstvo nego, naprotiv, solidarisao se sa pravoslavljem, - pogrešno čestitao božićne praznike, osorno i jetko mu je odgovorio: ‘Ja sam katolik, ja nisam pravoslavni!’ To je, možda, jedino do čega drži. On je, ako je nešto, katolik. Lanjske godine, usred ovog meteža i napada na vere, na sve vere, sem muslimastva, kupio je sve što treba, kaže mi Brana, i slavio je katolički Božić. Ako je to slučaj i, možda, jeste, to jest da mu je katolicizam jedina konstanta, onda je on, onako sazdan verski i onako makijavelistički, mada grandiozno i genijalno izveden, onda mu je taj katolicizam jedina etika. Taj bosanski katolicizam je svoje vrste; on je vrlo jak i vrlo strastven“.
Odmah nakon oslobođenja Andriću izlaze iz tiska tri velika romana koje je napisao u osami podstanarske sobe u okupiranom Beogradu: Travnička hronika, Na Drini ćuprija i Gospođica. Tim djelima učvršćuje svoj vrhunski umjetnički status i postaje, uz Miroslava Krležu, vodeći jugoslavenski pisac. Među njima će se tijekom vremena sve više produbljivati rivalstvo i jaz.
Iznenađuje brzina kojom je Andrić počeo gomilati političke i društvene funkcije: već u siječnju 1945. izabran je za potpredsjednika Društva za kulturnu suradnju Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a u travnju postaje delegat u privremenoj Narodnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Kao član jugoslavenske delegacije pisaca boravi u SSSR-u od 9. travnja do 7. svibnja i prisustvuje velikoj prvomajskoj paradi na Crvenom trgu u Moskvi. Početkom 1946. izabran je za redovitoga člana SANU, a iste godine postaje i član Prezidija Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Na Prvom kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Beogradu, održanom u studenom 1946. izabran je za predsjednika i tada se prvi put susreće s Titom. Andrić postaje vatreni agitator: obilazi gradilišta, radne akcije, rudnike, drži govore, piše propagandne tekstove o ulozi pisaca u obnovi i izgradnji zemlje. Aktivno se angažirao i oko upisa narodnog zajma 1948. kad je trebalo skupiti tri i pol milijarde dinara za ostvarenje Petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede. Čak je i sâm platio danak vremenu ideološkog pritiska na umjetnost objavljujući novele pisane u socrealističkom duhu: Elektrobih, Sjeme iz Kalifornije i Dedin dnevnik.
Zanimljiv događaj u vezi s Andrićem opisuje u svojim memoarima Milovan Đilas, u to vrijeme visokopozicionirani partijski dužnosnik. JNA je 1951. u Beogradu pripremala veliku izložbu o desetogodišnjici ustanka s maketama, skicama i uvećanim fotografijama: „Na jednoj od tih ogromnih fotografija bilo je i potpisivanje pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu. Cvetković i Ribbentrop potpisuju, a Andrić, koji je u to vreme bio kraljevski ambasador u Berlinu, uduberio se u fraku u svoj svojoj veličini. Nekoliko dana po otvaranju te izložbe – da li početkom leta? – telefonirao mi je Andrić da ga primim. Bilo je izjutra – pre nego navale poslovi, pa sam mu rekao da može odmah doći. Čim je ušao, Andrić je, očito uznemiren – jedino tada sam ga video uzbuđenog, usplahirenog – počeo: Znate, ta izložba na Kalemegdanu, na jednoj slici sam i ja – ljudi me prepoznaju, iščuđavaju se, ne shvataju… Zamolio sam ga da sedne i naručio kave. Nešto smireniji, ali još s gorkim, čak divljim grčem na usnama, nastavio je, sa zahtevom da se njegov lik iseče. Telefonirao sam, tu pred njim, u Političku upravu Armije i izložio im Andrićev zahtev, kao svoj. Otuda je general Kreačić odvratio: Skinućemo celu sliku. – Andrić se smiro, razgovor smo promenili. Andrić je posedeo dvadesetak minuta, a iz njegovog izraza i reči – dok se opraštao – izbijala je nesuzdržana, topla zahvalnost“. Fotografija je kasnije nestala i iz arhiva.
Muzej u stanu
Andrićev politički angažman urodio je plodom i u prosincu 1953. primljen je u Komunističku partiju. Partijske izjave o Andrićevim stavovima i držanju za vrijeme Drugoga svjetskog rata napisali su Marko Ristić, Aleksandar Vučo, Erih Koš, Dušan Kostić i Milorad Panić (Surep). Obrazloženje odluke o prijemu napisao je Panić: „Kao renomirani književnik i poznati kulturni radnik, drug Andrić je svojim dugogodišnjim radom ispoljio kvalitete velikog pisca, dobrog patriote, naprednog i savesnog društvenog radnika. Kroz celo svoje književno delo, a i u svim ostalim društvenim aktivnostima, drug Andrić je uvek bio na pozicijama društvenog i kulturnog napretka naše zemlje.“ Ipak, u vezi s Andrićevim ulaskom u Partiju treba spomenuti i riječi srpskog povjesničara umjetnosti i pisca Milana Kašanina, koji je Andrića dobro poznavao: „U mladosti je verovao u Boga, držao kraj sebe Bibliju i ikone, stalno se molio, a posle je znao da uđe u partiju. Služio bi on i đavola samo da mu je dobro“.
Važan događaj u Andrićevu privatnom životu zbio se 27. rujna 1958.: u svojoj 66. godini vjenčao se s kazališnom kostimografkinjom Milicom Babić koju je upoznao još u Berlinu u vrijeme svoga veleposlaničkog mandata. Bračni par Andrić dobio je na uporabu nov, prostrani stan u Ulici proleterskih brigada (danas Andrićev venac) u Beogradu. U njemu je, nakon piščeve smrti, otvoren Muzej Ive Andrića.
Već od 1958. Savez književnika Jugoslavije počeo je nominirati za Nobelovu nagradu „u paketu“ Ivu Andrića i Miroslava Krležu. A onda je 26. listopada 1961. čitavim svijetom odjeknula vijest: Komitet za dodjelu Nobelove nagrade Švedske akademije za jezik i kulturu, sastavljen od 18 članova, donio je odluku da se Nobelova nagrada za književnost dodijeli Ivi Andriću.
Sutra: Nobelova nagrada i posljednje godine života
