Nakon krvave uvertire Domovinskog rata, već i prvi dani nove 1992. godine nosili su razaranja, tjeskobu i smrt: još u silvestarskoj noći i u danima koji slijede srpske su postrojbe okupirale Novigrad, Pridragu, Paljuv i Podgradinu kod Zadra. I međunarodnoj zajednici bilo je posve jasno da krvoproliće valja zaustaviti diplomatskim naporima, za stolom. Uz nazočnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea, Sarajevsko primirje potpisali su 2. siječnja s hrvatske strane ministar obrane Gojko Šušak, a u ime JNA general jugovojske Andrija Rašeta. Premda je sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre stupio na snagu već sljedećeg dana, a obje zaraćene strane obvezale su se ostati na dosegnutim položajima, srpsko topništvo nastavilo je razarati hrvatske gradove i naselja, a na neke su izvedeni i pješački napadi: napadnut je Perušić, potom Nova Gradišku i Vinkovci, a istodobno bosanski Srbi proglasili su na Palama “suverenu Srpsku Republiku BiH”, s namjerom njezina pridruženja jugoslavenskoj državi.
No, jedan nemili događaj iz temelja će promijeniti geopolitičku kartu Hrvatske. Toga 7. siječnja raketom “zrak-zrak” zrakoplov Mig-21 jugoslavenske vojske srušio je iznad sela Podrute nedaleko od Varaždina helikopter Europske promatračke misije, a poginuli su svi članovi misije: četiri Talijana i jedan Francuz, a hici ispaljeni prema drugom helikopteru srećom su promašili cilj, no postignut je onaj mnogo veći: taj je događaj dao vjetar u leđa međunarodnog priznanja Hrvatske. No, u to vrijeme Hrvatska je ostala bez gotovo trećine teritorija s kojih su pristigle stotine tisuća izbjeglih Hrvata, snage UN-a počele su se raspoređivati u četiri zaštićene UNPA zone, većina velikih hrvatskih gradova bila je bez opskrbe strujom, plinom i bez vode. Pritom je Hrvatska vidala rane nakon što su srpski ekstremisti počinili brojna ubojstva i zločine nad Hrvatima i ostalim nesrpskim stanovništvom, ali i nad Srbima koji nisu prihvatili velikosrpsku politiku. Bila je to stvarnost u kojoj je Hrvatska dočekala 15. siječnja 1992. godine.
Časnici iz JNA i Legije stranaca
Sarajevsko su primirje sukobljene strane iskoristile za organizacijske promjene oružanih snaga. Prema podacima koje u knjizi “Domovinski rat” navodi autor, povjesničar Davor Marijan, u siječnju 1992. hrvatske su snage raspolagale s četiri djelatne brigade ZNG-a i 60 pričuvnih brigada HV-a sa 155.772 pripadnika, 216 tenkova, 127 drugih borbenih vozila i 1108 raznih topničkih oruđa. Časnički kadar u HV-u činili su hrvatski pripadnici francuske Legije stranaca i oružanih snaga drugih država koji su se vratili braniti domovinu, časnici i dočasnici pridošli iz JNA (više od 80 % časnika Hrvata napustilo je JNA i uključilo se u obranu domovine (krajem 1991. u HV-u je takvih bilo približno 2500 na časničkim dužnostima i oko 400 među “običnim” vojnicima) te nova generacija časnika koja se nametnula u borbama i koju je trebalo posebno vojno obrazovati (od 1992. oni su postali najbrojniji).
“Hrvatska je iznijela rat s vojnom silom stvorenom u ratnom hodu. Proces stvaranja vojske kudikamo je teži i kompleksniji od pozivanja na oružje skupine ljudi i davanja naziva brigade”, navodi povjesničar Marijan. Možda i najbolji pokazatelj stanja bila je ocjena glavnog inspektora Oružanih snaga Republike Hrvatske generala Martina Špegelja koncem prosinca 1991. nakon obilaska većine postrojbi, kada je zaključio da je opće stanje u Hrvatskoj vojsci bilo – loše. Hrvatska oružana sila prošla je težak put nastajanja iz gotovo ničega. Bila je bez oružja, vojne opreme, školovanog kadra i adekvatne vojne strukture. Potpisivanjem Sarajevskog primirja ona nije bila ustrojena, no postavljeni su temelji za njezino dugoročno ustrojavanje. Prema operativnoj ljestvici i kriteriju vrijednosti, HV je imala uglavnom taktičku razinu. Dio postrojbi pokazao je solidne odlike u obrani, ponajprije u obrani Vukovara, Nove Gradiške, Pakraca, Novske, Sunje, Gospića, Šibenika i Dubrovnika. S napadima je bilo teže. “Odnos snaga bio je takav da je HV unatoč relativnoj brojnoj nadmoći od studenog 1991. bila inferiorna JNA jer je njezin sustav neujednačenih lakih brigada bio ispod taktičko-tehničke razine operativnih dijelova JNA. Štoviše, rezultat rata je s obzirom na odnos snaga takav da se može govoriti samo o fenomenu”, smatra Davor Marijan.
Znatno jači neprijatelj
Jer, visoko motivirani hrvatski branitelji ipak su odolijevali nadmoćnoj jugovojsci. Prema procjenama hrvatske strane, na okupiranom teritoriju Hrvatske srpske su snage u siječnju 1992. imale 33 brigade, od čega 19 JNA i 14 TO, sa 59.500 vojnika, 833 tenka, 522 oklopna borbena vozila i 901 topničko oruđe. No, Jugoslavenska narodna armija i podređeni srpski sastavi bili su osjetno jači. Ona je naspram HV-a u Hrvatskoj i istočnoj Hercegovini imala najmanje 53 brigade, od čega tri oklopne, sedam mehanihiziranih, 15 motoriziranih i dvije mješovite brigade topništva za potporu. Brojno stanje iznosilo je oko 145.000 vojnika, 1100 tenkova, 700 drugih oklopnih vozila i oko 1980 topničkih oruđa. U prvim danima siječnja 1992. JNA je prešla na organizaciju koju su činile četiri vojne oblasti, Ratna Mornarica i RV i PVO.
Neugodan ali ne i kritičan položaj
Stoga, siječanj 1992. Hrvatska je dočekala u položaju koji nije bio ugodan, no daleko od bezizlaznog. Nakon međunarodnoga priznanja RH pa i primanja u Organizaciju ujedinjenih naroda četiri mjeseca kasnije, Vlada RH je uz pomoć europske i svjetske diplomacije pokušavala mirnim putem reintegrirati okupirane dijelove svoga teritorija. No, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, oslanjajući se na pomoć Srbije i SR Jugoslavije, odbilo je svaki mirovni prijedlog koji je predviđao povratak okupiranoga teritorija u hrvatski državno-pravni poredak, unatoč tome što je i u rezolucijama OUN-a bilo jasno naznačeno da je taj teritorij “privremeno okupiran, a integralan dio Republike Hrvatske”. U namjeri da stvore novu srpsku državu i da je pripoje Srbiji, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu bili spremni prihvatiti ni jednu drugu političku opciju, posebice ne suživot s Hrvatima u istoj državi. Hrvatska je stoga, kako bi oslobodila okupirane dijelove svoga teritorija i spriječila daljnje napade pobunjenih Srba, morala poduzeti ograničene vojne akcije u godinama koje slijede.
>> Što uče Hrvati u Vojvodini? O Domovinskom ratu uče da je građanski, započet u Hrvatskoj
Unatoc i uprkos svemu i danas postoji i postojace Hrvatska drzava. Iz nicega voljom Hrvatskog naroda stvorena je uprkos cijelom svijetu moderna Hrvatska drzava.Uprkos i protiv zelja velikosrba.jugisovena i cuvara umjetne tvorevina tj velike serbije.A danas dragi moji koga se bojimo koga.Sake jada.