– Nitko se nije usuđivao o tome glasno govoriti. Ali svi smo tada u sebi pomišljali na kanibalizam. Bilo je samo pitanje vremena kad će nam presušiti zalihe i koliko ćemo dugo izdržati bez hrane prije nego što počnemo jesti najslabije među sobom – rekao je za britanski Guardian 23-godišnji čileanski rudar Richard Villaroel. – Kad su nam s površine prvi put spustili hranu i vodu, počele su frcati šale o kanibalizmu. Tada smo shvatili da smo zapravo svi mi bili svjesni da je kanibalizam bio vrlo izgledna opcija.
– Sve smo više mršavjeli. Sami smo sebe jeli. I to je neka vrsta kanibalizma: kada tijelo samo sebe izjeda – kaže Villaroel.
Tako su rudari, iako su se krvlju zakleli da nikad neće otkriti detalje onoga što se događalo prvih 17 dana njihova zatočeništva, počeli otkrivati sve tajne.
U početku je bilo najteže. Prva tri dana zarobljeni nesretnici činili su sve kako bi spasiocima na površini pokazali da su živi. Palili su gume s vozila nadajući se da će dim uskim kanalima doći do površine. Trubili su sirenama vozila, a detonirali su i naboje dinamita kako bi buka doprla do površine. U svojim nastojanjima gotovo da su i uspjeli. Jedan od spasioca čuo je zvuk sirena iz utrobe zemlje, ali kolege su ga uvjerili da je riječ o zvuku “duša poginulih rudara”. Kako je vrijeme odmicalo i dani prolazili, malodušnost među rudarima sve je više rasla.
– Sve je više bilo onih koji nisu htjeli ni ustati s poda. Jednostavno su ležali čekajući smrt od gladi ili žeđi – kaže Villaroel koji je zajedno s većinom svojih kolega već otpušten iz bolnice.
Kao što se nisu pridržavali pakta o šutnji, rudari se ne pridržavaju ni liječničkih uputa. Neki od njih počeli su već skidati zaštitne naočale, a većina ih se počela kupati u šampanjcu na proslavama. Najsretniji je bio Ariel Ticona koji je prvi put ugledao kćer Esperanzu (Nada).
Trebaju pozvat aktualnu angelinu da snimi neki film o dragom prijatelju ispod peke na čileanski, jako dobra tema.