Političke floskule dio su svake predizborne kampanje, a potonju su obilježila obećanja rezanja plaća ministara i saborskih zastupnika. Političari su se biračima nastojali približiti obećavajući manja primanja za vodeće ljude države, ali takve mjere neće dovesti do ušteda u državnom proračunu niti manjih poreza, a mogu dodatno urušiti kvalitetu političkih kadrova i njihova rada. Božo Petrov, prvo lice Mosta, obećao je tako da će se broj zastupnika u Saboru smanjiti sa 151 na 99 te da će saborski zastupnici primati plaću od 9999 kuna. Iako građanima ljutima na političku elitu u prvi tren ovo može zgodno zvučati, takva bi odluka donijela više štete nego koristi. Točno je da bi bila poslana poruka da politika nije način da se osiguraju lukrativna primanja, ali isto tako bi se političari u plaćama gotovo izjednačili s vozačima tramvaja u zagrebačkom ZET-u.
Ukinuti povlastice
Financijski efekt odluke je zanemariv. Trenutačno se za plaće saborskih zastupnika troši oko 68 milijuna kuna godišnje, a i da se prepolove bilo bi ušteđeno manje od 35 milijuna kuna. Donošenje zakona zbog ovisnosti zastupnika o mitu iz neke od lobističkih grupa moglo bi građane koštati milijarde kuna. Primanja zastupnika iznose od 12.000 do 22.000 kuna, a razlika se bazira na broju povlastica koji pojedini zastupnik koristi. Našim deputatima plaćamo odvojeni život, režije, povlaštenu cijenu obroka, paušalni iznos od 1500 kuna za kavu, gradski prijevoz i niz sličnih prava koja im uvećavaju primanja. Realnije dakle od populističkog pozivanja na rezanje osnovnih plaća bilo bi inzistiranje na pristojnim plaćama, ali i rezanju dodatnih povlastica koje zaposlenici privatnog sektora nemaju. Slična je situacija i s ministrima, na čijim se primanjima, s obzirom na to da u vladi sjedi 20-ak ljudi, može uštedjeti nekoliko milijuna kuna. Ipak, rezanje njihovih plaća na razine plaće prosječnog visokoobrazovanog građanina osim omalovažavanja funkcije dovodi i do guranja ministara u korupciju. Za razliku od parlamentaraca, ministri imaju izvršnu funkciju koja sa sobom donosi i upravljanje proračunom i procesima javne nabave pa bi i s niskim plaćama nedostatak novca za pristojan život mogli potražiti kroz te instrumente. Jedino rješenje u kojem bi bile prihvatljive niske plaće ministara i sabornika je ono američko po kojem čovjek koji živi od rada nema što raditi u politici, ali onda bi se moralo preko noći odustati od dogme da političari ne smiju biti bogati te prihvatiti da će u vladi sjediti menadžeri koji su novac odavno zaradili ili pripadnici krupnog kapitala, a iz politike otići većina danas poznatih lica.
Menadžer za kikiriki?
Jedna od najvećih floskula priča je o stručnim menadžerima na čelu javnih poduzeća uz zadržavanje odredbe po kojoj moraju imati plaću nižu od ministra. Ako bi ministar i zadržao plaću od 20-tak tisuća kuna, za velike sustave poput HEP-a teško bi se natječajem našlo menadžera spremnog voditi sustav od 10.000 ljudi za tu plaću s obzirom na to da u privatnom sektoru za takvu odgovornost u ovom trenutku zarađuje i pet puta više.
>> Rezat ću plaće do 30 posto zastupnicima, ministrima i sebi!
Najčešća populistička obećanja naših političara
Političari u jeftinijim automobilima
Pri svakoj nabavi službenih vozila za državne dužnosnike diže se medijska hajka, ali želimo li zaista da se premijer i ministri voze u lošijim automobilima nego građani
Niže plaće menadžerima javnih poduzeća
Mantra svih političkih opcija u nedavnoj izbornoj kampanji bila je stručni kadar u tvrtkama u vlasništvu države – je li moguće privući uspješne menadžere malim plaćama?
Plaće službenika nisu tabu, ali otkazi jesu
Troškovi države mogu se umanjiti linearnim rezanjem plaća, ali praksa pokazuje da se time neće poboljšati rad državnih službenika, što ovu mjeru čini kontraproduktivnom
Pratite nas
