Za Kosovo i Srbiju svi putovi prema Europi vode preko Kosovske Mitrovice, grada koji je već 19 godina simbol podjele Kosova, nemoći međunarodne zajednice i poprište međuetničkih sukoba, a postao je i glavna prepreka Srbiji u procesu pregovora o članstvu u EU. Stanovništvo toga grada svakodnevno se bori za egzistenciju i stalno strepi od mogućih etničkih sukoba, koji svako malo eskaliraju jer političari, ponajviše iz Beograda, bez prestanka dižu tenzije ne razmišljajući o sudbini svojih sunarodnjaka koji žive na tom području.
U posljednjih nekoliko mjeseci bili smo svjedoci da su stanovnici Mitrovice bili u punoj pripravnosti nakon posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučić tom području, što su Albanci shvatili kao provokaciju te blokirali ceste. Nedugo nakon toga, Aleksandar Vučić stavio je i vojsku Srbije u stanje pripravnosti najavivši rat Kosovu jer je predsjednik Kosova Hashim Thaçi posjetio jezero Gazivode. I nakon što se malo situacija primirila te se vjerovalo da će Srbija i Kosovo ponovno sjesti za stol i naći konačno rješenje, tenzije su ponovno podignute, a ovog puta to je učinila Srpska pravoslavna crkva koja se protivi razgraničenju, odnosno razmjeni teritorija.
Srpska pravoslavna crkva protivi se prijedlogu da se Srbiji pripoji većinski srpski sjever Kosova zajedno sa Sjevernom Mitrovicom, a zauzvrat bi Kosovo dobilo Preševo, Bujanovac i Medveđu na jugu Srbije jer bi tako većina kosovskih Srba, kao i manastiri Srpske pravoslavne crkve, ostali pod upravom Prištine. Na teritoriju sjevernog Kosova, koje Vučić želi pripojiti Srbiji, nalaze se tri općine sjeverno od rijeke Ibar. Prema podacima Organizacije za sigurnost i kooperaciju u Europi (OSCE), taj teritorij obuhvaća 1000 kvadratnih kilometara i na njoj živi 70.500 stanovnika, to jest nešto više od 65.000 Srba i nešto više od 4300 Albanaca. Međutim, problem je to što južno od Ibra ostaju najveći kulturno-povijesni spomenici i svetinje Srpske pravoslavne crkve (SPC), poput manastira Gračanica i Dečani te Pećka patrijaršija. Patrijarh srpski Irinej rekao je da SPC nikada neće pristati na predaju Kosova misleći time na crkve i bogomolje.
“Kosovo nikada nije bilo niti može biti samo političko pitanje, za čije rješavanje monopol imaju isključivo državni organi”, zaključak je izvanrednog zasjedanja Srpske pravoslavne crkve (SPC) koje je održano prije desetak dana.
“Pitanje Kosova i Metohije – tijekom povijesti i danas – prije svega je pitanje opstojnosti naših svećenika, monaha, vjernika i, naročito, naših drevnih svetinja bez kojih ne bismo bili ono što jesmo“, navodi se u priopćenju u kojem se, među ostalim, naglašava da se o opstojnosti srpskog naroda, na Kosovu „poglavito najugroženije većine koja se nalazi južno od Ibra“, nije moguće govoriti bez očuvanja crkava i manastira “samo kao kulturno-povijesnih spomenika, čija je opstojnost, navodno, moguća bez opstanka našeg naroda“. Istodobno, SPC zabrinjava što se "pod vidom navodnog razgraničenja između Srba i Albanaca” nameće mogućnost odvajanja, "ako ne cijelog, a ono najvećeg i najvažnijeg dijela Kosova i Metohije iz sastava Srbije i njegovo priznanje kao dijela bilo neovisnog Kosova ili čak takozvane Velike Albanije“.
Poziv na pobunu
Posljedice takve odluke bile bi tragične za opstojnost Srba i njihovih svetinja na Kosovu, konstatira Sabor SPC-a, uz ocjenu da bi većina "bez adekvatne zaštite i sigurnosti, bila prisiljena na iseljavanje sa svojih povijesnih prostora“, gdje bi se formiralo “etnički čisto albansko društvo, uz brisanje svih tragova našeg povijesnog postojanja“. SPC je uputio oštro upozorenje predsjedniku Aleksandru Vučići kako bi “bilo kakav potpis koji bi omogućio priznanje Kosova, sudjelovanje u UN-u ili odricanje Srbije od Kosova pod bilo kojom formom, zauvijek izbrisao svako povijesno pravo Srbije na ovim temeljnim prostorima naše duhovnosti i državnosti”.
Episkopi SPC-a pozvali su srpske državne dužnosnike na čelu s Vučićem da, “umjesto traženju što bržeg sporazuma s Prištinom, više pozornosti posvete izgradnji državne i nacionalne platforme” u čijoj bi pripremi sudjelovale sve relevantne institucije društva. Analitičari su uvjereni da je priopćenje SPC-a, zapravo, pozivanje na pobunu koja bi mogla dovesti do eskalacije etničkih sukoba koji bi zasigurno prerasli u pravi rat. Da i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić priopćenje SPC-a vidi kao poziv na rat, govori i njegova reakcija na to priopćenje kazavši kako je loše kada se Crkva miješa u politiku.
“Što nam je ostalo od 1999. i od 2009. i gdje su nam vojska, narod i koji teritorij kontroliramo? Kako da to čuvamo?” odgovorio je Vučić i dodao da su za njega ljudi najvažniji te da, kako kaže, puni suverenitet za njega znači da Srbija uvodi vojsku i policiju.
Most preko rijeke Ibar u Mitrovici, koji dijeli grad i simbol je podjela među Srbima i Albanacima, podsjeća me na zelenu liniju koja je dijelila istočni i zapadni dio Bejruta u vrijeme građanskog rata koji je trajao više od 15 godina. Za razliku od zelene linije u Bejrutu koja je bila stalno pod snajperskom vatrom i žestokim okršajima, na mostu preko Ibra vodi se drugačiji rat. S jedne strane trešti albanska glazba, a s druge strane srpska. S jedne je strane red albanskih, a s druge red srpskih zastava. Iako je sam most prohodan i bez barikada, na ulazak u srpski dio iza mosta Srbi su podigli limeni zid koji priječi ulazak vozilima te ograničava kretanje.
U sjevernom dijelu grada sve je pod kontrolom države Srbije, a u južnom kosovskih institucija. Na sjeveru vas preko mosta odmah dočekaju zastave Srbije, i na svakom koraku plakati s likom srpskog predsjednika Aleksandra Vučića te tu i tamo ruskog predsjednika Vladimira Putina. U središtu Sjeverne Mitrovice spomenik je srpskom caru Lazaru. Nema nikakvih znakova da je to Kosovo. Nema čak ni ploča na oba jezika. Ono što je zanimljivo, čak ni registracijske pločice automobila u tom dijelu grada nemaju nikakva obilježja Republike Kosovo, već grb Republike Srbije. Uglavnom se plaća srpskim dinarima, dok se u albanskom dijelu plaća isključivo eurima. S druge strane, na južnom kraju mosta vijori se golema crvena zastava s crnim orlom u sredini. Dalje na jug naziru se još deseci zastava te spomenici poginulih gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova, UÇK, kao i veliki posteri Adema Jasharija, “albanskog Che Guevare“ kojeg su srpske jedinice ubile u Prekazu 1998. zajedno s nekoliko desetaka članova obitelji.
Danas se njegov lik ili ime nalaze na svakom koraku. Od prištinskog aerodroma “Adem Jashari“ do bezbrojnih trgova i ulica. Sjever Kosova, Mitrovica i još nekoliko srpskih općina nisu u cijelosti integrirani u Kosovo. Pregovori Prištine i Beograda počeli su 2011. godine, a Kosovo je pristalo na Zajednicu srpskih općina, gdje bi Srbi imali svoju samoupravu, ali taj je dogovor još daleko od implementacije. Većina Srba u Mitrovici još uvijek dobiva plaću direktno iz Beograda, a stopa kriminala na najvećoj je razini s obzirom na to da miješana kosovska policija ne može djelovati na tom području. Tako nerijetko na ulicama u srpskom dijelu Mitrovice vidite skupocjene automobile koji voze bez ikakvih registracijskih pločica. U tom podijeljenom gradu, za razliku od ostatka Kosova koje se munjevito razvija, život kao da je stao. Infrastruktura je katastrofalna, ceste pune rupa, a trgovine, pogotovo na srpskom dijelu, poput onih su iz 60-ih godina. U srpskom dijelu grada teško je naći sugovornika koji bi govorio o situaciji jer svakog stranca koji ulazi u njihov dio smatraju albanskim špijunom. U prolazu, 60-godišnji Lazar, vidjevši da slikamo barikade, dobacio je: “Jesi li Šiptar ili Srbin, i za koga radiš?”
– Iz Zagreba smo – odgovaramo.
– O Boga ti, što si iz Zagreba došao ovamo? Ovdje nema nikakvog života, što da vam kažem. Samo politika i politika. Živimo jako teško, i mi i oni preko rijeke. Nitko ne razmišlja o nama, običnim ljudima. Oni koji se bave politikom imaju pare i dobre automobile, a mi, brate mili, nemamo ni za kruh. ‘Ajd daj, Boga ti, ako imaš dobaci neki euro da kupim cigare, od sinoć nisam niti jednu zapalio – govori Lazar ističući kako će, iako ima 60 godina, pokušati otići nekamo van na rad jer, kako kaže, živi na rubu bijede i siromaštva i jedva zaradi za četvrt kruha dnevno za sebe i ženu, koja je već pet godina bolesna. S druge strane, u albanskom dijelu, život je sasvim drugačiji. Iako su plaće male, i jedva krpaju kraj s krajem, žive mnogo boje nego u srpskom dijelu. Tridesetogodišnji Avni, koji vozi Mercedes njemačkih registracija, koji mu je, kako kaže, nedavno poslao brat, radi u restoranu i zarađuje između 300 i 350 eura, što mu je dovoljno za prosječan život.
Borba za rudnik i elektranu
– Nije ovdje sve bajno, ali može se živjeti. Sreća je što nisam oženjen pa si mogu priuštiti i izlaske svaki vikend. Sigurno bi nam bilo bolje da ovi s druge strane Ibra maknu barikade i da počnemo živjeti kao jedan grad. Dok postoje barikade, ovaj grad u budućnosti nema perspektive. Pogledajte ovaj most koji je sagrađen novcem EU... Nije li grehota da se ne koristi? Dok se EU trudi da nas ujedini i približi, srpska politika čini suprotno – govori Avni, koji je skeptičan i ne vjeruje ni u kakvo konačno rješenje za normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova bez koje u Mitrovici, kako kaže, nikada neće biti suživota.
Mišljenje Avnija dijeli većina stanovnika Mitrovice. Jer i Srbi i Kosovari teško će postići dogovor o strateški važnom području, Gazivode i Trepča. Vučić pod svaku cijenu, u slučaju da dođe do razgraničenja, odnosno podjele Kosova, želi pod Srbiju staviti hidroelektranu Gazivode, koja je ključna točka na kojoj inzistiraju i Beograd i Priština. Opstanak tog dijela Kosova ovisi o toj hidroelektrani jer, u slučaju da se obustavi rad elektrana, to bi za posljedicu imalo prestanak opskrbe električnom energijom, prestao bi svaki oblik proizvodnje, prestalo bi opskrba pitkom vodom više od 700.000 ljudi, a ugasile bi se i informatičke tehnologije. Oko 80 posto površine jezera Gazivode nalazi se u općini Zubin Potok na sjeveru Kosova, s većinski srpskim stanovništvom, a manjim dijelom jezero pripada općini Novi Pazar u Srbiji. Veliko jezero Gazivode dugačko je 24 kilometara, površine je 11 kvadratnih kilometara i volumena od 380 do 420 milijuna kubnih metara vode, a brana Gazivode je i najveća nasuta brana u Europi, visine 107 metara.
Isto tako, borba se vodi oko rudnika Trepča, čija se vrijednost, prema studija prirodnih resursa na Kosovu koja je izrađena 1992. godine, procijenjena na 85 do 100 milijardi dolara. Rudnik Trepča, koji se nalazi na sjeveru Kosova, veliko je ležište rude olova i cinka, koje obuhvaća zapadne, jugozapadne i južne dijelove Kopaonika i spada među najveća u Europi. Poslije Drugog svjetskog rata, Trepča je nacionalizirana i napravljen je Rudarsko-metalurško-kemijski kombinat olova i cinka Trepča, koji je u jednom trenutku zapošljavao čak oko 20.000 radnika i proizvodio oko 70 posto mineralnih sirovina bivše Jugoslavije. I sam rudarski kombinat danas je, baš kao i grad Mitrovica u kojem se nalazi, podijeljen na sjeverni srpski i južni albanski dio. Ono što možda ulijeva nadu u suživot granični je prijelaz Jarinje na kojem rame uz rame rade srpski i albanski policajci. Policajac Ivan Kovačević, koji živi u Raški u Srbiji, a radi kao policajac Kosova, kaže kako tu ne vidi ništa sporno.
– Radim s albanskim kolegama normalno i još se nakon posla družimo – govori Ivan ističući kako je sada situacija puno bolja nego što je bila prije. Njegove riječi potvrdio je i njegov albanski kolega Ferit Gerxhaliu.
– Evo vidite, nema nikakvih problema. Mi smo profesionalci i radimo svoj posao. Ivan je moj brat i jedan drugome uvijek štitimo leđa. Vidite, on govori srpski, a ja albanski i super se razumijemo. Jezik nije nikakva barijera. Najvažnije je biti čovjek – govori Ferit te dodaje kako danas nakon posla ide s kolegom Ivanom na piće. Da je granica između Srbije i Kosova postala realnost i funkcionira, dokazuje i činjenica da je u vrijeme našeg boravka na njoj kosovska policija vratila s graničnog prijelaza šest Ukrajinaca koji su iz Srbije došli bez vize.
>> Pogledajte kako je bilo na obuci kosovske vojske
Pa imamo i mi svoju Mitrovicu a to je Mostar koji je podjeljen grad između Hrvata i Muslimana , te su ratne podjele grada iako formalno nepostojeće de facto itekako vidljive i postojeće , Zapadna Hercegovina je svojevrsno naše Sjevernono Kosovo dakle etnički čisti hrvatski kraj koji se naslanja na Hrvatsku i čije stanovništvo želi da bude u svojoj matičnoj državi Hrvatskoj ali su prisiljeni biti u neželjenoj državi sa Muslimanima kao i Srbi sa Kosova s Albancima i imamo i mi u Srednjoj Bosni naše stare franjevačke samostane poput onog u Kraljevoj Sutjesci , Fojnici ili Kreševu koji podsječaju na srpske manastire , i tamo su Hrvati stješnjeni u enklavama okruženi muslimanskom većinom kao i Srbi na jugu Kosova . Dakle situacija sa Hrvatima u BIH je poprilično nalik onoj sa Srbima na Kosovu , i povjesno gledajući srednjovjekovna Bosna je najvećim djelom bila dio Hrvatskog kraljevstva i naseljena hrvatskim življem , negdje u isto vrijeme potkraj 17.st. kada je oko 40 000 bosanskih Hrvata iselilo iz Bosne u Slavoniju pod Eugenom Savojskim su i Srbi sa Kosova iselili u otprilike istom broju u Vojvodinu pod patrijarhom Arsenijem Černojevićem i da dalje ne nabrajam povjest je dosta slična , turska osvajanja i ratovi s njima su napravili velike etničke promjene kako na Kosovu tako i u Bosni i dr.krajevima a ujedno i velike probleme koje osječamo do danas a i osječat ćemo još dugo , bez Turaka bi etnička slika Balkana bila bitno drugačija i jednostavnija .