Neizbježan noćni razgovor u sporom vlaku Kijev – Kramatorsk, s jednog kraja Ukrajine na drugi, iz ‘europskog’ prema onom odmetnutom, ‘ruskom’ dijelu, potvrdio je zapravo svu zamršenost jednog rata. Rata u sjeni, koji je dosadio, ali nikada nije prestao.
Mala kabina s četiri ležaja, složena tako da putnici, sjedeći na donjim krevetima, licem u lice, nemaju druge nego započeti razgovor. Babuška, gospođa kondukterka, tek oko ponoći postavlja ležajeve. Do tada, za koju grivnju uz kavu i čaj, dok gluha noć skriva pogled, a treptava lampa otkriva sve nedostatke starih ruskih vlakova, poslužuje i votku. Melem za napaćene slavenske duše.
Pavel je regrut. Mobiliziran. Otac i majka su mu Rusi. Iz Tomska. A on... Ukrajinac. Ovo je njegova zemlja i, kaže, ako treba, za nju će dati zadnju kap krvi... Odgovor je ostao zarobljen, između perona i pištanja dizelske lokomotive. Zadnju kap čije krvi? Ruske ili ukrajinske? Pavel je mlad momak, izbrijan, motiviran, s onim plavim, bistrim očima u kojima vidiš istok. I ravnicu. Zelena uniforma, kratki kalašnjikov na prtljagi i amblem 72. brigade. A od sutra i prvi dan na fronti. Avdivka.
Maša je studentica iz Donbasa. Ispiti su na kijevskom sveučilištu gotovi. I dok većina odlazi ljetovati na Crno more, ona se vraća doma. Dom joj je sada na drugoj strani, u novoj nepriznatoj republici. Narodnoj Republici Donjeck. Brine je diploma. Program na sveučilištu potpuno je isti, ali jedni priznaju samo kijevske, a drugi samo donjecke papire. Izbjegava riječ proruski separatisti, koju Pavel neprestano ponavlja.
Tu i tamo i o Titu
Jevgenij je stariji gospodin. Govori tiho. I drži se sa strane. Uvijek bi nepovjerljivo zašutio kad bi babuška ušla u kupe. Njega kao da je zanimalo više ono što je bilo od onog što će biti. Sovjet. Željezare. Koks. Tu i tamo Tito. Rekao je: “Bili smo div. Ali onda je nešto krenulo po zlu.”
I ja sam iznio svoj plan. Gradić Avdivka bio je cilj. Grad na prvoj liniji fronte, mjesto neprestanog mirenja i kršenja istog primirja. Koškanja. Provociranja. Desetak kilometara udaljen od Donjecka. Strateški bitna točka, koju ukrajinski vojnici pod svaku cijenu žele zadržati. Nakon aerodroma koji su izgubili u posljednjoj ofenzivi nemaju luksuz još jednog poraza. Ali upravo ovaj rat proslavile su jalove pobjede i nepotrebni porazi.
Dva dana s ukrajinskom vojskom, a onda dva dana, na istom mjestu – s proruskim separatistima, vojskom DPR-a ili oružanim snagama. Ovisno o poziciji.
Pavel je kao student bio na Majdanu. Maša nije. Danima se smrzavao proklinjući Janukoviča, “rusku kurvu”, kako kaže. A onda kad se omraženi predsjednik vratio majčici Rusiji, kolovođe, umjesto da su dobili tako željene NATO-ove baze i raketni štit, izgubili su, bez ispaljenog metka, Krim, a onda uz previše ispaljenih metaka i više od deset tisuća mrtvih, i oblasti Donjeck i Lugansk.
Putin, koji je i iskopao ratnu sjekiru, u svom dvorištu mogao je podnijeti sve osim Tomahawka. Ukrajince je ponijela pjesma, zaboravili su riječi i svojih, ali i naših ‘južnoslavenskih’ djedova... gdje ćeš na Rusiju? A gdje ćeš na Rusiju!?
Maša, kaže, Porošenko, Zaharčenko, Strelkov, pa i taj stariji Kličko... ručaju u velikim dvoranama, piju konjak, potpisuju sporazume i paktove, koje do deserta prekrše. Huškaju. Neprestano huškaju. A mi, rodbina, braća, susjedi, ubijamo se. Palimo kuće jedni drugima. Jevgenij spominje plin, naftovod, čelik, rubalj. A Pavel nacionalizam, separatizam i vojnu silu. Sve to danas i je – Ukrajina.
Spominjemo i Balkan, Jugoslavija, Krajina, sve iz prvog lica, ali kako vlak sve više odmiče prema istoku, naš raspad sve je manje usporediv. Mislim i ovdje i ondje olako se raspalo sve, udarila rodbina na rodbinu, ali sad po nekom novijem šablonu. Ukrajinska priča, kako god da se okrene, sigurno je veća, opasnija i globalnija. Pa usudio bih se reći i – nuklearnija.
Zadnja stanica. Kramatorsk. Nema dalje.
Dok službenom Ladom guramo još dalje, na istok, ugodan bariton s radija nabraja: prekršen sporazum, antiteroristička akcija se nastavlja, poginulo pet separatističkih vojnika, 22 ranjena. Ukrajinske snage nisu imale žrtava. Američki diplomati osudili kršenje primirja.
Na obzoru, nakon beskrajnih polja suncokreta i pšenice, nadovezuju se redovi srušenih kuća. Pa onda u nizu punktovi, bunkeri, bodljikava žica i što smo se više približavali, redovi tenkova, bacača. Vojska. Tražim pogledom Pavela. Regruta. Vidim ni njemu više nije do razgovora. Lagani osmjeh. Zabrinuti pogled.
Avdivka je najveća koksara u Europi. Oko desetak zlokobnih dimnjaka smjestio se grad. Trideset tisuća ljudi, većinom radničkih obitelji, i s jedne i s druge strane živi, zapravo preživljava na prvoj liniji fronte.
Mirišu vlaga i barut
Poručnica Mironovič vodi nas kroz rovove. Mirno je. Ništa zlokobnije na ratištu ne može biti od tišine. Miriše vlaga. I barut.
Ovdje rat ima svoju satnicu. Primirje je do 15 sati, dokle traje i radno vrijeme promatrača OSCE-a. Nakon 15 sati oni odlaze s terena u urede, napisati izvješća. U 15.15, nakon što blindirani konvoj prođe zadnju kontrolnu točku, netko će ispaliti prvu granatu, metak, baciti bombu. Manje bitno tko. Netko sigurno hoće. U sumrak kreće neprestana pucnjava koju mrak nekako primiri. Zora obično zna biti najljuća, dok na prvu kontrolnu točku ne stigne bijeli blindirani konvoj.
Onda se sve umiri. Vojnici se briju. Podgrijavaju mesne nareske. Zapale cigarete. Spavaju. Peru čarape. I čiste cijevi. I tako opet do 15 sati. Zapravo 15.15. Pozdravljamo se s poručnicom. Kaže, prije par dana su tu preko doveli pitomce s vojne akademije iz Moskve. Praksa im je bila gađati iz haubica naše položaje. Terenska nastava.
Krećemo dalje. Na isto mjesto, gotovo da ga možemo vidjeti iz rova, ali udaljeno više od 150 kilometara.
Ogromna kolona, duga desetak kilometara, plazi preko mosta. Obični mali ljudi. Sjede. Čekaju. I Maša je tu negdje. NATO uniforme zamjenile su one maslinasto-zelene. S mornarskom podmajicom. A i lica su postala nekako mrkija. Tiša. Pod zelenom petokrakom.
Dopis zapovjednika Basurina kruži iz ruke u ruku. Čekamo u autu i slušamo radio DPR-a. Kaže: ukrajinska vojska opet je prekinula primirje, poginulo je 8 vojnika. Mi nismo imali žrtava. Granata pala ubila dvoje djece. Predsjednik Putin osudio je napad.
Ti Hrvat. Kamo ideš? Od kada smo prošli ukrajinske punktove biti Hrvat otežavajuća je okolnost. Srbi su s ove strane radije viđen slavenski rod. Ti Hrvat. Što snimaš!? One fašiste? Tamo.
Početak ukrajinskog rata doveo je pedesetak naših sugrađana, prije svega željnih avanture, u rovove oko Donjecka. Veći motiv od ideologije i obrane europskih vrijednosti bili su dolari koje su oligarsi u nacionalnom zanosu dijeli vojsci i šakom i kapom. Ali, kao i svaki, zanos je ubrzo prošao, a dolari su se lakše trošili za kupnju koksa, ugljena i čelika, nego u neisplative blatne rovove i duge cijevi. Koje su političari i bogati tako rado prepustili svome narodu.
Bilo kako, ‘naše’ nisam sreo, možda još poneki ‘nadničar’ negdje ubija dnevnice. Ali avantura je prošla, Ukrajinci plaćeničke odrede stavljaju pod glavnu vojnu komandu i uzimaju samo profesionalne vojnike. Vične prije svega artiljeriji i snajperima, što su dva najtraženija zanimanja. Uz nogometaše, od kojih oligarsi ne odustaju. Inače Darija Srnu, za kojeg svi znaju, ne spominjem. Šteta. Luka Modrić otvorio nam je puno vrata trećeg svijeta. Stadion Šahtara je srušen, klub je otišao. Varljiva je sreća. Jedan dan igraš Ligu prvaka, a sutra si izbjeglica.
Donjeck je neočekivano divan. Tako daleko od rata, a zapravo u domašaju bilo kojeg ozbiljnijeg topa. Prepun onih parkova u kojim umirovljenici igraju šah, a djeca hrane golubove. Dok ih nijemo promatra veliki kip Lenjina. Samo su avenije i trgovi prazni. Preveliki za tako mali broj ljudi. Većina koja je mogla je otišla. Ne znam kamo. Nekamo. Možda u Rusiju. Možda ne.
Samo desetak kilometara od centra Donjecka je naselje Spartak. Još malo naprijed i dolazimo do prvih kuća Avdivke. Snimanje je najstrože zabranjeno. Sumnjaju da bi naš materijal mogao biti iskoristiv Ukrajincima. Špijuni?! To je ono sovjetsko naslijeđe, sumnja, vječna sumnja. A puno će još gigabajta proteći Googleom i špijunskih dronova proletjeti plavim nebom dok se donjecki oficiri ne uvjere u taktičku neiskoristivost crno-bijelih fotografija. Do tada sumnja. Ti Hrvat... ne ovo. Ne ono. Položaj tamo. Položaj ovamo. Ne i ne.
I ljudi su nepovjerljivi. Strahuju. Boje se za sutra. Boje se i za danas poslije 15 sati, nakon što završi radno vrijeme UN-ovih promatrača tamo preko. Dok ne doleti prva granata. Ili snajperski hitac nekog Francuza, Argentinca, Hrvata. Do tada se vojska brije. Griju mesne nareske. Puše. Leže na suncu. Čiste cijevi. Dok bijeli konvoj ne pređe preko zadnjeg punkta. A onda između dva sporazuma, ili obećanja, ljudi su prepušteni sami sebi. Nekad mi. Danas oni. A sutra netko drugi.
dobro a kako si prešao crtu razdvajanja iz fašističkog dijela u separatistički?