O slučaju kiretaže bez anestezije oglasila se Marijana Puljak, čelnica stranke Pametno i na Facebooku profilu opisala svoja iskustva iz rodilišta i dala podršku svima koji imaju loša iskustva da ispričaju svoju priču.
Njezin post prenosimo u cijelosti:
- Imala sam tri trudnoće i tri poroda. Dan danas kažem da bi prije rodila još 10 djece nego išla u zubara jer se smrtno bojim zubara, a porodi su mi prošli prilično jednostavno. Radila sam do zadnjeg dana sva tri puta, sva tri poroda su bila na dan kako je i predvidio ginekolog, tako da nisam išla na pregled plodne vode za koji kažu da je strašan.
Prvi porod, 1996. godine, sam krenula na vrijeme u bolnicu, šetala sam u predrađaoni masirajući sama sebi leđa za vrijeme trudova misleći što imam napraviti doma kad se vratim da zaboravim na bol. Kad su me stavili na stolicu i priključili drip ostavili su me samu u rađaoni, a čula sam kako nekome na telefon govore, neće vam ona još za 3-4 ure. Ne znam koji je službeni naziv za drip, ali za žene to je pojačivač trudova odnosno bolova. Osjetite svaki žeeestoko. Umjesto najavljene 3-4 ure, već za 45 minuta stanem urlikati: 'Ima li koga, ovo izlazi vani?!!!'
Video - Svjedočanstvo Marije Dadić o kiretaži
Brzo su se svi stvorili i porod je prošao začas. Šivanje na hladno, više manje ok. Sjećam se ruke koja je šivala, jedne mršave žene, ginekologice hladna pogleda, bila je poznata u bolnici kao nemilosrdna, ali šta je tu je, pretrpiš.
Drugi porod, 2000., čekala sam do zadnjeg trena doma, dok trudovi nisu bili svako 15min, došla, rodila za po ure, bez dripa, sve prošlo super.
Treći porod je bio 2005., u doba kad je splitska bolnica uvela mogućnost da i otac bude na porodu. Tako je i Ivica svjedočio kako to kod mene ide lagano. Ovaj put sam bila na dripu sat i po i divila se svim ženama koje to izdrže po cijeli dan. Jedini problem je bio što je taj put malo duže trajalo dok je poslije poroda posteljica izašla vani. Rađaonica je bila skoro prazna, nije bilo gužve.
Mi koje smo dovodile muževe smo bile i u nekim specijalnim boksevima tako da je Ivici porod prošao super, sve divno i kulturno, malo je slikavao, malo snimao, pustio da ga držim za ruku koju bi ponekad žešće stisnula i to je to. Poslije je bio zvijezda među ženama, pričao s oduševljenjem o cijelom porodu. Vjerojatno ne bi preživio sekundu te boli, ali ok. To je cijela muka što se mene i splitskog rodilišta tiče. Zato kažem, prije bi još koji put rađala nego u zubara otišla i one mirise ambulante mirisala, na stolici strepila da mi takne zubni živac.
Moram priznati da sam i sama, pod dojmom mojih jednostavnih poroda, imala u glavi kako neke žene to zaista preuveličavaju, svjedočila ženama koje su odlazile na bolovanje čim bi izostala prva menstruacija, dogovarale carske rezove bez neke potrebe, poslije nisu dojile jer je to kao komplicirano i slično. Znate ono, mislite da se prenemažu više nego što treba jer, eto, meni je prošlo lagano. Ali sam svejedno uvjerena da bi malo muškaraca i najlaganiji trud preživjelo bez padanja u nesvijest ili urlikanja do Italije, tražilo spomenicu i pozamašnu mirovinu za pretrpljene boli. S druge strane, iako sam imala sreću pa nisam imala prekide trudnoće, znam za neke strašne priče žena koje jesu.
Pogotovo sad kad je većinu doktora pukla savjest pa joj prigovaraju ili kad ispred bolnica i zdravstvenih ustanova imate molitelje koji vam nabijaju grižnju savjesti i upiru prstom u vas, psihički ako ne fizički. Kao da ženi samoj nije već teško i jedva podnosi traumu u kojoj se našla, sad je još trebaju dodatno uznemiravati. I svaka čast svim ženama koje su konačno odlučile prekinuti šutnju i javno progovoriti o strahotama koje su doživjele.
Ovima koji se čude svim tim pričama i pitaju se ‘di su do sad bile’ treba napomenuti da je danas još uvijek sramota reći javno ‘menstruacija’. Evo, napisat ću velikim slovima – MENSTURACIJA! Sramota je nositi u ruci javno higijenski uložak kad ga idete promijeniti u wc, kad kupujete u trgovini uloške ili tampone prodavačica vam ih sakriva u papirnati škartoc, vrećicu. Ne daj bože da ih netko vidi ili zamislite još goru sramotu da vam krv procuri na hlače. A zamislite šoka da neka saborska zastupnica podoji svoje dijete za govornicom kao ona zastupnica na Islandu. Zato samo naprijed žene, prekinite šutnju i ne sramimo se više biti žene, ne sramimo se što smo ljudi koji traže da se prema nama odnose kao prema ljudima. I to ne samo u bolnicama. Kad god ne dobivamo odgovarajuću uslugu, koju masno plaćamo, trebamo prekinuti šutnju, glasno zavikati i reći dosta je bilo.
Video - Zastupnica šokirala priznanjem
Izgubim svaku inspiraciju za komentar kao ovu vidim. Trebalo je napraviti troje djece s njom...