Vrh JNA do danas nije odgovarao za brojne zločine u Hrvatskoj, a i
šire. Sudovi u Beogradu pokušavaju dokazati da su
za sve krive srpske paravojne formacije, a ne JNA. Kod kuće neki
pokušavaju uljepšati jugoslavensku
prošlost i Titovu ulogu, pa se ide tako daleko da se tvrdi
da Komunistička partija nije imala presudnu ulogu u partizanima...
Zato u pravo vrijeme dolazi najnovija knjiga dr. Davora Marijana pod
znakovitim naslovom “Slom Titove armije: JNA i raspad
Jugoslavije”, koju će do kraja ožujka izdati zagrebački
Golden marketing – Tehnička knjiga. Riječ je o prvoj
povijesno-znanstvenoj studiji kojoj je cilj, iako u nedostatku
još brojnih dokumenata, rasvijetliti koju je ulogu
bivša JNA imala u raspadu Jugoslavije.
Autor se bavi Jugoslavijom i njezinim obrambenim sustavom,
organizacijom i važnijim značajkama JNA, jugoslavenskom krizom, krizom
JNA, posebice dolaskom višestranačja, a zatim slijedi ratno
razdoblje, od razoružanja Teritorijalne obrane, preko Slovenije,
Hrvatske te njezina kraja u Bosni i Hercegovini, nakon čega se
pretvorila u tri srpske vojske: Vojsku Jugoslavije, Vojsku RSK i Vojsku
Republike Srpske BiH.
Vrhovni zapovjednik
Marijan u zaključku iznosi najbitnije elemente, a izdvajamo one iz
kojih se može jasnije shvatiti zašto je JNA tako
završila: “U personalnom smislu Armija je bila
vezana samo za Tita, koji je bio njen vrhovni zapovjednik, predsjednik
Republike i predsjednik CK SKJ. Za Armiju je Tito bio
maršal, to jest vojnik i kao takav dio nje.
Civile koji su se nakon Tita svake godine redovito izmjenjivali na
dužnosti prvog čovjeka kolektivnog vrhovnog zapovjednika Armija nije
mogla, a niti željela prihvatiti. Vrijeme je pokazalo da Kadijević, a
ni Adžić, to nisu mogli niti željeli. Radije su odabrali povlačenje s
dužnosti nego da im civil, i to izvaninstitucionalno (konkretno S.
Milošević), zapovijeda.
Tito je bio zapreka da se neke pojave u civilnom segmentu
socijalističkog samoupravnog društva preliju u Armiju. Bio
je i brana od onoga što se naziva nadzor vojske.
Naglašavam da je svako razmatranje demokratskog nadzora JNA
besmisleno, jer u SFRJ demokracije nije niti bilo. Može se govoriti o
partijskom i državnom nadzoru vojske...
Iz njihova međusobnog odnosa izvedeno je kasnije samostalno djelovanje
JNA... Nakon Titove smrti JNA je vidjela u sebi politički čimbenik
ravan svakoj republici, a preko Organizacije SKJ republičkim SK.
Osamostaljivanju je pogodovao sustav kolektivne državne i partijske
vlasti, kao i politički procesi u kojima su republike bile
više zauzete svojim položajem no sudbinom savezne države.
Imali su izbor
Na kraju 80-ih osamostaljena JNA nije imala nikakva institucionalna
ograničenja da izabere političku stranu koju će podržati. U njoj nije
bilo snaga koje su je mogle održati u funkciji mirnog promatrača.
Značajke Titove vojske nisu se moglo izbrisati preko noći. Stoga je
pitanje je li JNA uvučena u rat suvišno.
Za rasprave o budućnosti Jugoslavije bila je životno zainteresirana,
njeno mjesto u projekcijama za budućnost bilo je u svim opcijama.
Podržala je opciju koja joj je bila bliska iz najmanje dva razloga.
Prvi je ideološki, partijske organizacije u dvije zapadne
republike pokazale su spremnost da prihvate nekomunističko političko
organiziranje, a istočne su bile za jedinstven SKJ koji je
napušten potkraj 1960-ih. To je značilo raspravu o opciji
uređenja Jugoslavije, centraliziranoj kao nekad ili nastavku
decentralizacije započete Ustavom iz 1974.
Nakon što se raspao SKJ, Armija je godinu dana tvrdoglavo
odbijala prihvatiti stvarnost. Osnovala je svoju komunističku stranku
što ju je, uz ranije nesuglasice, dodatno konfrontiralo s
republikama u kojima su komunisti poraženi na izborima. Raspad
Jugoslavije bilo je vrijeme monologa, a JNA je po svojoj hijerarhijskoj
prirodi i sustavnoj zatvorenosti u tome bila najuvjerljivija. Sudbina
JNA zapečaćena je kada se stavila u službu jednog i to najbrojnijeg
naroda.”
JNA je ugušila pobunu Albanaca
Knjiga je i te kako aktualna i zbog najnovijih zbivanja na Kosovu.
Marijan, naime, podsjeća, na što se danas zaboravlja, da je
jugoslavenska politička kriza počela nemirima Albanaca na Kosovu 1981.
te piše: “Prije nemira bilo je dugotrajno
nezadovoljstvo, Srbija je bila nezadovoljna statusom pokrajina, a
Kosovo svojim statusom pokrajine i odnosom prema Srbiji.
Rasplet je počeo u proljeće 1981. kada su izbili nemiri većinskih
Albanaca. Počeli su 11. ožujka i uz povremene prekide trajali su do
kraja travnja iste godine. Nisu uspjeli, prvenstveno zbog intervencije
JNA, koju, prema kasnijim tvrdnjama njenih pripadnika, nemiri nisu
iznenadili. Godinu dana ranije, Jugoslavija je zbog sovjetske
intervencije u Afganistanu procijenila da joj prijeti opasnost od
susjednih komunističkih država.
Armija je pojačala snage na Jugoistočnom bojištu prema
Bugarskoj, kao i Albaniji, iako Albanija nije bila članica
Varšavskog pakta. Na području Kosova osnovan je 52. korpus
čije je sjedište bilo u Prištini. Nakon
što su počele albanske demonstracije, JNA je intervenirala
jer su pokrajinske snage sigurnosti potpuno zakazale...
Kosovski problem obilježio je 80-te i o njemu nema jedinstvena
stajališta. Potraga za uzrocima nemira dovele su do ocjena:
o postojanju nacionalističkih i reakcionarnih snaga i tendencije, o
raširenoj i prihvaćenoj tvrdnji o nedovoljnoj pomoći ostalih
dijelova Jugoslavije, o nerazmjeru između postojećih radnih mjesta i
broja onih koji su tražili posao, o samodovoljnoj politici i kursu
političko-kulturnog zatvaranja prema Srbiji i Jugoslaviji i sveopćem
rastu birokracije umjesto samoupravljanja...
Srpsko rukovodstvo otvorilo je pitanje redefiniranja položaja
autonomnih pokrajina u Srbiji, što je istodobno otvorilo i
pitanje jugoslavenskog federalizma. Otvoren je politički sukob Srbije i
njenih pokrajina koji se nekoliko godina nije uspio
razriješiti.
