U Hrvatskoj se glavni državni praznik vratio na stari HDZ-ov kalendar, što se može opravdavati i osporavati istim argumentima kao dok se praznik državnosti vezao uz odluku Sabora o napuštanju Jugoslavije. Može se reći da je stvaranje države počelo uspostavom demokracije i nastupom tadašnje nove vlasti koja je otvoreno isticala ideje suverenosti i državotvornosti u svome programu. Pitanje bi se, ako ga ima smisla ponovno otvarati, moglo svesti na istu matricu na kojoj se pravi razlika između dana začeća i dana rođenja. Hrvatska je država začeta demokratskim izborima i osnivanjem višestranačkog Sabora; tako je – s padom komunizma u Europi i nerješivom krizom bivše Jugoslavije – postalo moguće izdvajanje Republike Hrvatske iz federativne jugoslavenske države.
Hrvatska demokratska država rođena je, pak, iz volje naroda da uzme sudbinu u svoje ruke; odvijala se uz prave porođajne muke, zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku, okupacije dijela državnoga teritorija, i završena veličanstvenom hrvatskom pobjedom nad višestrukim protivnikom koji je nastupao kao neprijatelj hrvatske samostalnosti. Na dan kad je konstituiran demokratski izabrani Sabor, Jugoslavija je bila zrela za konačni raspad, a Hrvatska za državno osamostaljenje. Zajednička država iscrpila je sve mogućnosti za demokratske reforme, nije imala potencijala da uspostavi političke slobode i ljudska prava te da osigura ravnopravnost republika i naroda koji su u njoj živjeli. Nezadovoljstvo je bilo sveopće; reakcije su bile različite: najbrojniji narod htio je na ruševinama Jugoslavije podignuti Veliku Srbiju, a ostali narodi vidjeli su rješenje u stvaranju vlastitih nacionalnih država.
Jugoslaviju nitko nije htio braniti kad se približavao njezin povijesni kraj. Kad nisu uspjela milom, pregovorima, Srbija je svoje imperijalne ciljeve pokušala ostvariti silom, ratom i okupacijom. Hrvatska je u tom planu bila prva na udaru. Ispunjeni su bili glavni politički uvjeti da se republike osamostale: posljednji jugoslavenski ustav, usvojen 1974. kao svojevrsna kompenzacija za gušenje hrvatskoga proljeća, jamčio je republikama pravo na odcjepljenje od Jugoslavije; padom komunizma u istočnoj i Srednjoj Europi, nestalo je ideološkog pokroviteljstva nad jednostranačkim sustavom; formiranjem velikosrpskog trojstva u Beogradu između vojske (JNA), Pravoslavne crkve i Srpske akademije, život u Jugoslaviji postao je neizdrživ za nesrpske narode. Hrvatska nije imala izbora; vlastita država, dugo održavani povijesni cilj Hrvata, postala je jedina obrana od velikosrpskih pretenzija.
>> VIDEO Od ove godine Dan državnosti ponovno se slavi na današnji dan, 30. svibnja
Pobjeda na bojištu i biralištu
Demokratski izbori otvorili su Hrvatskoj mogućnost raskida veza s Jugoslavijom. Prvi put u novijoj povijesti Hrvati su dobili priliku da sami odlučuju o svojoj državi. Nisu takvu priliku imali 1918. godine jer su na kraju prvog velikog rata pobjedničke sile odlučivale o karti Europe; Hrvati su stjerani u Kraljevinu SHS, pod vlast srpske dinastije Karađorđević, s kojom su doživjeli prvo razočaranje. Nisu dobili priliku ni 1945. godine, nakon drugog velikog rata, jer su tadašnji pobjednici sankcionirali hrvatsku „neovisnu državu“ i našli novo kompromisno rješenje za Hrvatsku, u konstituiranje federativne države za sve jugoslavenske narode; bilo je to drugo razočaranje za Hrvate, jer su opet završili u totalitarnoj državi, zakinuti za elementarne političke i nacionalne slobode.
Obje su Jugoslavije završile u krvi, što znači da nisu bile primjereni model višenacionalne zajednice za narode koji su u njoj živjeli; vladao je osjećaj neravnopravnosti i neslobode. Kad su hrvatske političke i kulturne elite 1970. godine pokrenule pokret za demokratske reforme, komunističke Titove vlasti provele su brutalnu represiju; hrvatsko proljeće predstavljalo je u dobrom smislu preludij za sudbonosne 90-e godine, a slomljeno je – zbog opasnosti koje je predstavljalo za komunistički režim – uz stotine uhićenih i osuđenih sudionika i s tisućama ljudi otpuštenih s posla. Hrvatska u to vrijeme nije imala uvjeta da se osamostali od Jugoslavije: Titova je država bila postavljena na samoj crti ravnoteže u Europi: nije bila izravno u sovjetskoj orbiti, ali je imala čvrsti jednopartijski sustav, s jakom političkom policijom i moćnom vojskom, kao čuvarom komunističkoga poretka. Bila je dobro viđena na Zapadu, zbog neovisnosti od Moskve, iako je bila daleko od zapadnih standarda demokracije i ljudskih prava.
Kad se u Europi postavilo pitanje demokratskih i političkih sloboda i ljudskih prava, Jugoslavija je došla u pitanje. General iskustvom, povjesničar formacijom, politički zatvorenik sudbinom, Franjo Tuđman bio je odabrana ličnost da povede pokret za razdruživanje od Jugoslavije, kad su se padom komunizma i raspadom poretka iz Jalte, pred Hrvatskom otvorili vidici za državno osamostaljenje. Osuđivan zbog hrvatskoga nacionalizma, bio je dobro plasiran među Hrvatima da može povesti demokratsku borbu za hrvatsku državu; istican kao partizan i antifašist, primljen je među vanjskim silama koje su se više-manje otvoreno plašile obnove ustaštva u Hrvatskoj. Tako treba razumjeti Tuđmanova razgraničenja s nositeljima ustaških ideja i simbola, njegova stalna upozorenja da se hrvatska država stvara na povijesnim tradicijama Hrvata od stoljeća sedmoga, i to što je među povijesne i pravne temelje moderne Hrvatske uvrstio antifašističku borbu, nasuprot ustaškom režimu, i ZAVNOH, kao ratnu instituciju hrvatske državnosti. Hrvatska vlast, konstituirana 30. svibnja, povela je dvostruku revoluciju – nacionalnu, objavom hrvatske suverenosti i državnosti, i demokratsku, uvođenjem višestranačkog sustava i slobodnog političkog života.
>> FOTO Mimohod Oružanih snaga RH povodom Dana državnost 1995. godine
Nismo pogriješili
Sve bi Hrvatska izvela mirnim putem da nije bilo političkog pritiska iz Beograda, koji je išao sve do vojne agresije, i da dio hrvatskih Srba nije ustao protiv hrvatske države. Na plan za formiranje Velike Srbije u kojoj bi živjeli svi Srbi, i koja bi uključivala i dijelove hrvatskog povijesnog i državnog teritorija, Hrvatska je prvo odgovorila demokratskim sredstvima – izborom nove vlasti, s planom o vlastitoj državi, i referendumskim izjašnjenjem u prilog državne neovisnosti. Kao nositelj političke i narodne volje o hrvatskoj državi, Franjo Tuđman mobilizirao je narod, prvo za političku borbu, dok je ona bila moguća, a potom i za vojnu obranu, kad je ona postala neizbježna. Pobijedio je i na biralištu i na bojištu.
Kad je preuzimao vlast, hrvatski državni poglavar i njegova stranka HDZ preuzeli su razoružanu zemlju, izloženu opasnostima vojne agresije; pet godina kasnije, 5. kolovoza 1995., pobjednički je u Oluji ušao u okupirani Knin, a tri godine Od početnih sumnji dijela političkih aktera u njegove dobre namjere, Tuđman je s vremenom izgradio konsenzus političkih stranaka i naroda. Ne bi se smjelo zanemarivati da je i dio hrvatskih Srba, ali i drugih manjina, sudjelovao u obrani Hrvatske, da su bili važni i vojnički a pogotovo politički element Domovinskoga rata. Kao manjinska zajednica, Srbi su integrirani u hrvatski politički i ustavni sustav, kao i druge, manje manjine, i svjedoče svojim zaštićenim statusom da Hrvatska na tome planu manjinskih prava poštuje visoke međunarodne standarde. Na čelo Hrvatske, Tuđman je došao s idejom nacionalnog pomirenja, da prekine s podjelama koje slabe hrvatsko biće. Znao je i kao povjesničar da država koja bi se razdirala iznutra ne može biti stabilna ni izvana.
U svome programu, i u vlasti koju je formirao, okupljao je nositelje nacionalne i narodne politike, domoljubne i državotvorne pristalice, pripadnike socijalnih i demokratsko-lijevih ideja. Tako je od samih početaka stvarao pobjedonosni široki pokret u HDZ-u i oko HDZ-a, s kojim se borio, i izborio, za hrvatsku državu, poslije stoljeća lutanja pod tuđim državama. U Ustav Republike Hrvatske, koji je temelj današnjeg ustavnog uređenja zemlje, Tuđman je ugradio sve bitne demokratske vrijednosti. Ako uvijek i ne funkcioniraju najbolje, u njemu su. Od 30. svibnja 1990. Hrvatska je prošla dugi put na kojem je bilo uspona i padova, tipičnih za mlade države, ali nije bilo kolebanja oko glavnoga cilja – demokratske države, izgrađene na volji naroda i na moralu njezinih boraca u Domovinskom ratu, utemeljene na standardima europske civilizacije.
Međunarodna je bilanca pozitivna: u prvim godinama, Hrvatska je stekla pravo građanstva u svjetskoj i europskoj obitelji država, ostvarila glavne međunarodne interese; ulaskom u NATO zaštitila je svoju sigurnost, a pristupanjem Europskoj uniji osigurala gospodarski i demokratski napredak. U jubilarnoj godini 30. obljetnice prvog demokratski izabranog Sabora, Hrvatskoj je pripala odgovornost da predsjeda Europskom unijom. Je li netko mogao na to misliti 30. svibnja 1990. godine? Uz sve probleme koje ima i na gospodarskom planu, gdje ne uspijeva ubrzati ritam, i na društvenom planu, gdje sporo obnavlja pokidane socijalne veze, i na političkom planu, gdje ne može vratiti povjerenje u institucije, Hrvatska je i dalje u dobrom položaju da aktivira svoje potencijale i smanji zaostatak za razvijenim državama. U prvih 30 godina demokratske vlasti, zemlja se toliko promijenila da hrvatski građani mogu, svim opravdanim kritikama usprkos, naći dovoljno argumenata da uvjere sami sebe – jer oni su stvarali svoju povijest – da nisu pogriješili 90-ih godina prošloga stoljeća kad su masovno i s entuzijazmom stali iza vlastite države. Za nove korake potrebni su novi napori kako bi Hrvatska bila zemlja zadovoljnih ljudi.
Sretan Dan Državnosti, želim vam svima, da budemo dobri ljudi, da krenemo od sebe, pa će i drugi, ne predajemo se, imamo samo jednu Hrvatsku!