Stav nogometaša i crvena kravata oko vrata – naizgled nespojivo, ali tako izgleda najmlađi lider jedne političke stranke u Crnoj Gori.
Aleksa Bečić nedavno je navršio 30 godina, a više od dvije godine na čelu je Demokratske Crne Gore (DCG), stranke koja je po nekim procjenama sada i najjača opozicijska stranka i od osnivanja stalno raste. Na izborima u listopadu 2016., koje je pratila zlokobna atmosfera navodnog pokušaja državnog udara, izborni rezultat demokrata bio je iznenađenje samo za one koji su površno pratili političku scenu. Nakon osvajanja 10 posto glasova na tim izborima, u proteklih godinu dana ostvarili su velike uspjehe i na lokalnim, pa trenutačno imaju tri predsjednika općina, i to u primorskim gradovima Budvi, Kotoru i Herceg Novom.
No, vratimo se na to kako je sve počelo. Bečić je pozornost privukao kao zastupnik Socijalističke narodne partije (SNP) u Podgorici 2010. Prethodno je godinama bio aktivist SNP-a, a još prije toga bio je nogometni reprezentativac Crne Gore u mlađim kategorijama. SNP je nastao 1998. znamenitom podjelom i sada vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) na one koji podržavaju Milu Đukanovića i one koji su ostali uz Momira Bulatovića. SNP je od tada imao turbulentan put, ali se godinama držao kao jedna od najjačih oporbenih stranaka, najviše zahvaljujući dobro razvučenoj infrastrukturi koja je, kako se pokazalo, ključ svakog izbornog uspjeha u Crnoj Gori. Izborni je neuspjeh 2012. godine pokazao da je stranka u ozbiljnoj krizi.
Oko sebe postavio mlade
Naznake oživljavanja dao je upravo Bečić, koji je u međuvremenu postao potpredsjednik općinskog odbora u Podgorici, a zatim i glasnogovornik stranke. On je 2014. postao kandidat za gradonačelnika Podgorice i predstavio potpuno drukčiju kampanju od onoga na što je javnost navikla od staromodnog SNP-a. Pod sloganom “Mladost, mudrost, hrabrost”, Bečić je postigao neočekivano dobar rezultat, pa je za SNP u Podgorici glasalo dvostruko više građana nego na izborima 2012. Bečić je izbore obilježio inzistiranjem na lokalnim temama odbijajući upuštati se u rasprave o nacionalnim, nacionalističkim i ideološkim problemima i dvojbama. Nakon izbora javno je izražavao nezadovoljstvo stranačkim rukovodstvom i isticao da u njih nema povjerenje. Na stranačkom kongresu Bečić ipak nije uspio pobijediti dotadašnjeg predsjednika Srđana Milića, ali je ostao u SNP-u. Početkom 2015. ipak napušta stranku, s teškim optužbama na račun Milića.
Kako se i očekivalo, Bečić je formirao novu stranku pod nazivom Demokratska Crna Gora, koju je osnovao zajedno s bivšim članovima SNP-a, među kojima je bilo i istaknutih članova. Jednoglasno je izabran za predsjednika, a gotovo sve funkcije u stranci pripale su mladim ljudima.
Demokrati su počeli hvatati zalet u vrijeme kada je Crnu Goru od izbora dijelilo godinu i pol dana. Do tada neprijeporni lider oporbe, Demokratski front imao je unutarnjih problema, pa ga je napustio lider Miodrag Lekić i formirao svoju stranku. Istraživanja javnog mišljenja tada su nedvosmisleno pokazivala pad popularnosti DF-a, a rast popularnosti novih političkih snaga. DF je na to odgovorio organiziranjem prosvjeda, koji su bili neuspješni sve dok ih policija nije neočekivano razbila, što je izazvalo burnu reakciju javnosti. Organiziranjem na društvenim mrežama, DF je nastavio s prosvjedima, koji su okončani sukobom s policijom i serijom brutalnih premlaćivanja građana u Podgorici. Demokrati su svoju podršku prosvjedima pokazali slanjem starijih zastupnika na ulicu, a poslije je Bečić ušao zajedno s ostalim liderima oporbe u pregovore o uvjetima za fer i slobodne izbore. Tada je formirana Vlada izbornog povjerenja, ali Bečić i njegovi demokrati u njoj nisu sudjelovali.
Pomalo birokratiziran
Uspjeh na budućim izborima Bečić duguje i odluci njegove prethodne stranke SNP da formira čudnu koaliciju Ključ s Demosom i Građanskim pokretom URA, koja je potpuno podbacila na izborima, pa je SNP ostao na samo tri mandata. Velik broj članova, pogotovo sa sjevera Crne Gore, očito je odlučio prijeći k demokratima, što je dodatno ojačalo infrastrukturu stranke. Nakon izbora u listopadu prošle godine, demokrati su, zajedno s ostalom oporbom, stupili u bojkot nacionalnog parlamenta, ali su formirali vlast u lokalnim općinama i nastavili s trendom rasta i širenjem prema biračkom tijelu. Biračko tijelo, koje je umorno od identitetskih pitanja, dobro je reagiralo na retoriku nadilaženja tih problema, ali je dio javnosti i dalje bio nezadovoljan i tražio odgovore i stavove demokrata na pitanja koja taj dio javnosti smatra ključnima: pitanja jezika, Crkve i odnosa prema NATO-u, čijom je Crna Gora u međuvremenu postala članicom.
Bečić je prepoznat po vrlo preciznom rječniku i prepoznatljivim porukama, ali i na trenutke vrlo birokratiziranom načinu obraćanja. Već u prvoj kampanji koju potencirao je svoju mladost, što je bio hrabar potez. Kasnije je krilatica demokrata postala “Pobjede, a ne podjele”, a na Kongresu je proklamirano da će borba protiv korupcije i organiziranog kriminala biti jedan od prioriteta. Ideološki, demokrati nemaju kristaliziran profil, što nije novost u Crnoj Gori u kojoj je to sporedno pitanje, pa se stranka uglavnom oslanjala na populističke poruke i taj trend je u porastu. Svrstavaju se u centar, a pripadaju korpusu tzv. građanske oporbe, nasuprot nacionalističkom DF-u.
Bečićeva stranka odlučila je ignorirati istraživanja javnog mišljenja i posvetiti se terenskom radu, pa se nerijetko hvali da je obišla sve domove u Crnoj Gori. Čelništvo je uvjereno da je strategija samostalnog izlaska bez alternative, tako da su do sada na izborima isključivo tako i nastupali.
Kampanje su obilježavali i javni performansi, ali i neobični videospotovi kojih se produkcijski i sadržajno ne bi postidio ni rani Peter Jackson ili Neil Marshal, a iz prvog spota rodio se i cijeli serijal s porukom: “Aj, polako!”
Aktivisti, ali i većina čelnika stranke inzistiraju na uniformiranom izgledu, s bijelim košuljama i crvenim kravatama, po kojima su toliko postali prepoznatljivi da se sada u javnosti teško pojaviti u toj odjevnoj kombinaciji a da netko ne napravi aluziju na demokrate. Stranačka organizacija zasniva se na željeznoj disciplini, pa do sada nije poznato javnosti da su odluke donošene ni na jedan drugi način osim jednoglasno. U javnim nastupima nema istrčavanja dužnosnika stranke čiji bi stavovi bili mimo onih koje je utvrdilo čelništvo. Samog Bečića su zbog takvog načina optuživali da podsjeća na Milu Đukanovića. Demokrati imaju dobre odnose s ostalim oporbenim strankama, osim s DF-om koji optužuje Bečića da je američki agent. Nekoliko ratova priopćenjima kulminiralo je porukom demokrata da na državnoj razini prekidaju svaki kontakt s DF-om, iako surađuju i čine vlast na lokalnim razinama. Odnos s DPS-om je praktično nepostojeći. Bečić sada potencira Dritana Abazovića, prvog nacionalnog Albanca na čelu neke građanske stranke (Građanski pokret URA), kao potencijalnog partnera, ističući njihovu generacijsku bliskost.
Crnu Goru sljedeće godine očekuju izbori za predsjednika. Iako se radi o ceremonijalnoj funkciji, neosporno je da bi poraz kandidata vladajuće strukture poremetio političku scenu. Bečić je između redova najavio svoju kandidaturu, a dio javnosti smatra da bi se oporba trebala ujediniti oko jednog kandidata, često se potencira da bi to mogla biti i žena. Ne bi bilo iznenađenje da se, kao u prethodnim slučajevima, Bečić i njegova stranka odluče za samostalni nastup, naročito kada se uzme u obzir to da ima, čini se, bezrezervnu podršku dijela medija, a i velik dio prethodnih kampanja bio je temeljen na isticanju Bečića kao karizmatičnog lidera, čime bi se njegova popularnost samo povećala. Vidjet ćemo hoće li Bečić i njegova stranka u usponu uspjeti svladati probleme koji bi se mogli pojaviti zbog nevoljnosti koaliranja i rascjepkane političke scene.
Srdan Kosović Autor je novinar redakcije dnevnog lista Vijesti iz Podgorice
Zašto je novinar prosrpskih Vijesti dobio priliku u VL objaviti afirmativan članak o kandidatu srbofilne oporbe u Crnoj Gori? Zašto prilika nije dana novinaru procrnogorske Pobjede kako bi napisao članak o kandidatu crnogorskog nacionalnog bloka koji je Crnu Goru osamostalioo i uveo u NATO što je i hrvatski interes?