Nedjeljne propovijedi svećenika dosadne su, nerazumljive, neaktualne, banalne, pune osuda ili nepotrebnih savjeta, izrečene iritantnim tonom. To su ukratko ocjene talijanskih vjernika o propovijedima njihovih svećenika u crkvama koje redovito pohode. Od 85 posto katolika u Italiji, oko 25 posto su vjernici koji barem jednom tjedno (nedjeljom ili subotom, jer i subotnja misa vrijedi kao nedjeljna upravo zato da bi se obiteljima omogućilo da cijeli dan provedu zajedno, u domu ili na izletu) odlaze na mise.
No, većina je njih, barem prema anketama, nezadovoljna onim što čuju s propovjedaonice.
Novinar i pisac dnevnog lista Talijanske katoličke konferencije (TKK) Avvenire Roberto Berrette obilazio je talijanske crkve i bilježio zapažanja vjernika, koja je sada objavio. Talijanski biskupi na osnovi toga dali su određene upute svećenicima, a mons. Vincenzo Paglia, nadbiskup Ternija i predsjednik Međunarodnoga katoličkog biblijskog saveza, predlaže održavanje biskupske sinode na kojoj bi se razmotrili problemi s kojima se susreću i svećenici i vjernici tijekom nedjeljnih propovijedi. Paglia kaže da se u cijelom kršćanskom svijetu primjećuje problem u vezi s nedjeljnim homilijama, a istodbno se bilježi i želja vjernika da čuju nešto posebno u prodikama.
Ispitivanja u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji pokazala su da 80 posto vjernika koji redovito idu u crkvu čita ili sluša Bibliju samo nedjeljom. Zbog toga homilija postaje odlučujuća. U prošlosti se na teološkim fakultetima predavala homilistika, nešto nalik na učenje retorike u klasičnoj kulturi. Tko propovijeda, mora točno znati kome se obraća kaže Paglia jer drukčije je, na primijer, govoriti pred vjernicima umirovljenicima, a dukčije je obraćati se mladima. U nemogućnosti da pronađu adekvatne riječi ili propovijed, svećenici se pokušavaju snaći i uz pomoć interneta. Na toj svjetskoj mreži ima stranica s već pripremljenim propovijedima. Zamke u koje upadaju svećenici višestruke su. Ima onih koji se "zaljube" u mikrofon i ne puštaju ga iz ruke. Neki dijele lekcije, osuđuju one koji nisu došli na misu, daju predizborne savjete...
Ima svećenika koji žele naglasiti svoju "pamet" pa kompliciraju predavanje, a ima i onih koji žele pojednostavniti tematiku i svode je na pričanje viceva i doskočica. Crkva jedina svake nedjelje okuplja milijune ljudi oko propovjedaonice. Nijedna druga institucija, nijedna politička stranka, nijedno glasilo ne okuplja svake nedjelje toliku masu ljudi koji su željni čuti nešto zanimljivo, a prije svega i poučno za sučeljavanje sa svakodnevnim životom. Jedan televizijski prijenos, na primjer, može okupiti veći broj slušatelja i gledatelja, ali takvo što ne događa se često. No, svake nedjelje milijuni ljudi odlaze u crkvu čuti svoga svećenika, čuti što im Crkva poručuje.
Protestantski teolog Karl Barth, kojega sada citira mons. Paglia, kazao je da kršćanski svećenik treba u jednoj ruci držati Bibliju, a u drugoj dnevne novine. Propovijed mora staviti u odnos Bibliju sa svakodnevnim životom. Ne trebamo teoretizirati, nego dirnuti u srca onih koji nas slušaju. Teologija je govoriti o kruhu. Propovijedati je davati kruh. Cilj homilije nije transmisija znanja, nego pomaganje ljudima da promijene sami sebe kaže Paglia.
Slušajući svećenika za propovjedaonicom, vjernik se često pita što li taj govori, protiv koga je danas, kakvog to ima smisla. Poznati svećenik koji je propovijedao na talijanskoj televiziji šezdesetih godina, otac Marioano, držao se pravila da govor ne smije trajati predugo. Papinski propovjednik Raniero Cantalamessa upozorava da su mnogi katolici prešli na druge vjere ili u sekte jer je "propovijed katolicima postala toliko kompleksna da ne ulazi u srca ljudi". Francuski teolog Yves Congar govorio je da, "unatoč tomu što u Francuskoj ima 30 tisuća misa svake nedjelje, još uvijek ima vjere". A da se ne izgube vjernici i da vjernici ne izgube vjeru slušajući određene propovijedi, talijanski biskupi poručuju svećenicima kako se trebaju ponašati, a kako ne.
Osnovno je da nedjeljna propovijed ne smije trajati više od deset minuta. Papa Benedikt XVI. već je skraćivao duljinu govora. Na posljednoj sinodi biskupi su morali govoriti kraće nego na prijašnjima. Homilija mora biti kratka, jer prvih 90 sekundi govornik mora privući pozornost, a sve što je traje dulje od 15 minuta više ne ulazi u glavu.
Što se zamjera svećenicima
1. Katastrofizam – u svemu vide opasnost i moguću katastrofu
2. Mea culpa – kad se svećenik prepusti autokritikama, kritikama,
osudama, prijavama
3. Moralizam – kad svećenik pretjera o iznošenju dobročinstava koje
treba učiniti
4. Banalizam – kad svećenik uz doskočice i viceve želi biti simpatičan
i tako prenijeti poruku
5. Ton – mnogi govore nazalno ili u falsetu, odnosno iritantnim zvukom
6. Prepisivanje – uzimanje govora s interneta, a vjernici to primijete
7. Shema – previše shematski govori
Što se traži od svećenika
1. Duljina – homilije ne smiju biti dulje od 10 minuta
2. Zaključak – homilija mora imati dobar zaključak, ne smije ostati
visjeti u zraku
3. Iskrenost – propovjednik mora svjedočiti samoga sebe, mora biti
iskren
4. Srce – govornik mora dirnuti u srce, pomoći ljudima u razumijevanju
njih samih
5. Dnevnik – svećenik mora kroz Bibliju tumačiti dnevne događaje, mora
čitati i dnevne listove
6. Zajednica – propovjednik mora znati kojoj se zajednici obraća,
starima ili mladima, u kojem kraju
7. Opća poruka – dobra propovijed prava je umjetnost, potrebna je
skromnost, poznavanje Biblije. Pozornost treba obratiti svakodnevnim
događajima, a posebno imati na umu kome se obraća. Bitni su dobar
početak, dobar ritam. Treba osvojiti slušatelja i izvesti pravi
zaključak
