Nakon ukidanja Vojne krajine, demilitarizacije područja i ujedinjenja s ostatkom Hrvatske 1881., srpsko stanovništvo našlo se u teškoj situaciji. Više nisu mogli računati na brojne povlastice, a prelaskom pod civilnu vlast Zagreba i Budimpešte bili su prisiljeni prilagoditi se novim odnosima. S obzirom da su potjecali uglavnom od razvojačenog kadra, stanovništvo je bilo osposobljeno isključivo za vojnu službu ili za poljoprivredu pa su nemilosrdne posljedice kapitalizma Srbi osjetili znatno jače nego drugi u Hrvatskoj.
Malobrojni građanski sloj bio je skoncentriran u svega nekoliko gradova, kao i srpski kapital, a bez potpore institucija Srbi su uskoro počeli masovno prodavati zemlju strancima. Pogubnost takve situacije uočio je krug oko trgovca i političara Vladimira Matijevića, pod čijom je palicom 1895. u Zagrebu osnovana Srpska banka, a godinu kasnije Savez srpskih zemljoradničkih zadruga kojima je banka osiguravala povoljne kredite, usmjeravajući istodobno stanovništvo na štednju.
Ideja Matijevićeva kruga bila je stvoriti srednji sloj koji će osigurati sponu između seljaka i inteligencije, a time i okrupnjavanje razbijenog srpskog kapitala te gospodarski zamah Srba u Hrvatskoj. U tome je veliku ulogu odigralo društvo Privrednik, koje je, manje ili više uspješno, punih 50 godina obrazovalo siromašnu srpsku djecu za različite obrte. Kroz to je društvo između 1887. i 1947., kada im je zabranjen rad, prošlo više od 40.000 štićenika. Društvo je dječacima pružalo smještaj, hranu i odjeću, smještalo ih je u obrtničke radnje u kojima su bili šegrti, a kasnije im pomagalo da sami otvore obrte ili se zaposle u zemlji i inozemstvu. Financijski su ih opismenjavali, ali i savjetovali da se ožene “uzornim Srpkinjama”.
Srpski ekskluzivizam i inače je pratio rad tog društva i općenito Matijevićeva kruga, koji je upravo putem nacionalne propagande nastojao osigurati što veću koncentraciju obrtnog kapitala. Posebno je to vidljivo kroz list Privrednik koji je izdavalo društvo. List je pisao u prilog pokretu “Svoj svome”, koji je Srbe upućivao da zapošljavaju samo Srbe i da kupuju isključivo u srpskim radnjama. I list i pokret karakterizirala je isključiva retorika, posebno antisemitizam, budući da su ključnu konkurenciju srpskom privrednom pokretu činili Židovi, koji su već ranije osnovali i vodili najlukrativnija poduzeća u Hrvatskoj.
Povjesničarka Nives Rumenjak u zborniku u povodu tri stoljeća društva Privrednik ističe tako da ekonomskoj logici Matijevićeva kruga valja pridodati i onu nacionalističku, vezanu uz velikosrpske planove ujedinjenja južnoslavenskog prostora. U prilog toj tezi navodi Matijevićev elaborat koji je tijekom Prvog svjetskog rata, u emigraciji u Švicarskoj, izradio za vladu Nikole Pašića. Matijević u tom radu savjetuje Pašića da izvanustavnim metodama, odmah nakon srpske okupacije južne Ugarske i Banske Hrvatske u tim krajevima uvede ćirilicu kao službeno pismo, “kako bi se olakšao proces asimilaranja Hrvata u srpski narod”.
- Nameće se pitanje da li je i u kojoj mjeri Matijevićeva ekonomska organizacija u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj trebala poslužiti kao organizacijska infrastruktura i priprema svesrpskog državnog ujedinjenja prema planovima i zamislima radikalskih vlada iz Srbije – upozorava Nives Rumenjak.
Srpski eksluzivizam pokreta u političkim i gospodarskim odnosima stvarao je napetosti s hrvatskim življem, ali i u Samostalnoj srpskoj stranci, iz koje je Matijević naposlijetku isključen zbog razmirica s mladim srpskim liberalima predvođenima Svetozarom Pribićevićem. Stranka je ipak zadržala bliske kontakte sa Srpskom bankom.
Društvo Privrednik intenzivno je surađivalo sa svim Srbima, bez obzira na granice, a posebno s onima u Srbiji i Crnoj Gori. Zbog te činjenice našlo se pod udarom austrougarskih vlasti, koje su u jednom času zaključile da je riječ o organiziranoj akciji usmjerenoj protiv monarhije. Protiv Srba je tada pokrenuta široka propagandna akcija, koja je rezultirala masovnim nasilnim prosvjedima u Zagrebu 1902., tijekom kojih su uništene sve srpske radnje u gradu.
Pred novim izazovima društvo se našlo nakon aneksije BiH, kada mu je zabranjena suradnja sa Srbijom, a odmah po objavi rata Austrije sa Srbijom, u potpunosti mu je zbranjen i rad. Istaknuti aktivisti uhićeni su pod optužbom za veleizdaju, a društvo je nastavilo raditi u ilegali.
Iako im je 1918. rad obnovljen, od pretrpljene štete oporavili su se tek 1922.. Godinu kasnije preselili su u Beograd, zbog čega i danas trpe kritike da su zapravo svojim radom pridonijeli iseljavanju srpske mladeži iz zavičaja.
Unatoč svim kontroverzama, Matijevićev krug i njegove organizacijske sposobnosti bez sumnje su rezultirale modernim trgovačko- obrtničkim segmentom srpskog stanovništva i osigurale ekonomski uzlet zajednice na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Ovaj današnji večernji list kao da pok ranković osobno iz grobnice uređiva, bože dragi šta je ovo, di ja živim.