Svako hodočašće, pa i ovo, za mene je bilo potraga za Božjom blizinom i osluškivanje njegove volje za moj život. Sjevernu rutu Puta sv. Jakova dugu 900 km prošla sam u 29 dana i pri tome napravila 1,3 milijuna koraka – kazala nam je donedavna europarlamentarka Marijana Petir nakon povratka s hodočašća u grad na sjeverozapadu Španjolske – Put svetog Jakova ili popularni Camino.
– Bila sam na Caminu s nekoliko ljudi koje poznajem s duhovnih vježbi. Neki koji su prošli hodočašće kažu da su već za pet minuta upoznali ljude i polako počeli stvarati “Camino family”. Osim hodanja Camina, za mene su ovo bile i duhovne vježbe u šutnji, što zahtijeva posebnu disciplinu, no naravno da sam porazgovarala s ljudima koji su bili u potrebi i pružila pomoć onima koje sam susretala, a trebali su im lijekovi ili su se izgubili.
U nekim crkvenim hostelima bilo je nakon mise organizirano druženje za hodočasnike i to je stvarno bilo posebno jer su ljudi vrlo iskreno progovarali o stvarnim motivima dolaska na Camino. I da, točno je, vrlo vam lako ljudi koje susretnete na Caminu prirastu srcu jer ih Camino učini otvorenijima i prirodnijima i ponekad se dogodi da vam potpuni stranac ispriča najdublje tajne svog srca, a to vas ne može ostaviti ravnodušnim – kazala nam je Marijana Petir ističući što sve navede ljude da se odluče na takvo hodočašće.
Žuljevi jedini problem
– Ljudi hodaju Camino iz različitih razloga. Neki su na Caminu iz vjerskih razloga, neki zato što žele biti u prekrasnoj prirodi, neki zato što žele preispitati sebe i promijeniti život ili pak otkriti svoje poslanje, neki zato što su slomljeni i treba im iscjeljenje, neki jer im je to jedino vrijeme koje mogu provesti s obitelji ili prijateljima tijekom godine i žele biti potpuno posvećeni jedni drugima...
Zaručnici idu na Camino kako bi vidjeli jesu li spremni za brak i zajednički život jer Camino osim mnogobrojnih radosti donosi i mnogobrojne izazove pa, ako ih te teškoće s kojima se suoče ne razdvoje, vrlo je vjerojatno da će se i vjenčati. Na Caminu dolazi do izražaja kakav ste čovjek u dubini duše. Rekla bih ipak da je važnije od toga zašto je netko odlučio hodati Camino ono čemu vas je Camino naučio, što vam je otkrio o vama, što o drugima, a ako ste vjernik, je li vas Camino približio Bogu.
Svaki dan je potpuno novi i svaki dan krećeš ispočetka. Veliki je to fizički izazov za organizam i svaki mi je korak nakon prijeđenih 25 kilometara predstavljao dodatni napor. Ali je to s druge strane i dobar trening za dušu i srce. Na Caminu imaš vremena razbistriti misli i otpustiti ono što ti ne treba. To je put na kojem čovjek stvarno može doživjeti preobrazbu – govori bivša HSS-ovka ističući kako nije imala većih problema na svom hodočašću.
– Sjeverna ruta Camina relativno je dobro označena, posebno Baskija i Galicija, te samo pratite žute strelice ili školjkice, ovisno o regiji u kojoj se nalazite, tako da se nisam izgubila, a imala sam i aplikaciju koju bih pogledala kada nisam bila sigurna kuda dalje. Ljudi su jako susretljivi i, premda govore samo španjolski, rado će vam pokazati u kojem smjeru trebate ići kada izgovorite čarobnu riječ “Camino”. Bogu hvala, osim žuljeva koje sam dobila kad sam pokisla i noge su mi se namočile te jakih bolova u stopalima koji bi se intenzivirali kada bih prestala hodati i pokušala zaspati, nisam imala nekih većih problema što je pravo čudo jer se ja fizički nisam spremala za taj put. Nisam stigla zbog svojih učestalih putovanja i kampanje, no znala sam da je sada vrijeme da idem na Camino nakon što sam nekoliko godina o tome razmišljala – kazala je ističući kako joj je jedna dionica bila najteža.
– Bilo je i sunca i kiše i vjetra, ponekad svega u jednome danu. No kako je sjeverna ruta koju sam hodala smještena većim djelom uz ocean, nije bilo ekstremnih vrućina poput onih na francuskoj ruti ljeti. Svaka dionica je posebna na svoj način jer je priroda očaravajuća. Jedna je dionica ipak bila bitno drugačija, od Gurieza do Lareda, jer smo se penjali uskom i strmom stazom preko planine, toliko teškom da sam je nazvala “crni Camino”. Ali kad sam došla na sam vrh, bio je to poseban osjećaj koji nije moguće opisati. Kad god sam mogla, kuhala sam, doručak i večeru obavezno, jer volim kuhati i to mi nikada nije problem koliko god bila umorna. Preko dana sam jela pinchose, male sendviče s omletom ili sirom i pršutom te bih popila prirodni sok i kavu s mlijekom jer ionako ne smijete previše jesti da biste mogli hodati, a ja sam hodala u prosjeku 33 km po danu. Pila sam puno vode, pojela bih voće koje sam nosila sa sobom i uzimala magnezij kad bih osjetila da me mišići počinju boljeti. U početku sam jela i energetske pločice, ali kasnije sam od njih odustala. Spavala sam u albergueima, to su skromni hosteli koji su u vlasništvu bratovština sv. Jakova, općina i gradova ili pak mogu biti privatni. Prosječna cijena noćenja je između 10 i 15 eura, a u nekima cijene nisu propisane, već imate mogućnost ostaviti donaciju koliku želite ili možete – govori Petir koju smo upitali je li se za put pripremala čitajući Coelhova “Hodočasnika” ili je možda gledala film “The Way” s Martinom Sheenom?
– Kao hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu bila sam članica radne grupe za putove sv. Jakova i ostale europske kulturne rute tako da sam u tom svojstvu prije tri godine bila pozvana u Santiago de Compostelu govoriti na konferenciji. Tada sam predstavila katedralu sv. Jakova u Šibeniku i župu sv. Jakova u Međugorju te sam propješačila jednu manju dionicu portugalske rute od 18,5 km. Gledala sam Sheenov film i pročitala sam više knjiga ljudi koji su hodočastili sv. Jakovu i hodali Camino, pratila sam rasprave na blogovima o Caminu i razgovarala s prijateljima koji su već prošli taj put te su mi njihovi praktični savjeti bili najdragocjeniji, od toga kakvu opremu kupiti, kako se spakirati i kako se pripremiti za moguće poteškoće koje jedno takvo putovanje donosi sa sobom – napomenula je otkrivši i kakav je osjećaj bio stići do cilja, do katedrale svetog Jakova.
Stvarna ljepota života
– Dolazak do groba sv. Jakova, koji je bio putujući apostol i naviještao radosnu vijest, izaziva poseban osjećaj jer i on je bio hodočasnik. Bila sam sretna jer sam prošla tako dalek put, a opet sjetna jer putu je kraj. No za mene jednaku važnost koju ima dolazak u Santiago ima i sam put koji je idealan za vježbanje triju osnovnih kreposti, a to su vjera, ufanje i ljubav. Svaki se dan iznova divite Božjem stvaralaštvu i izražavate zahvalnost za sve što imate, molite se za sebe i sve one koje vam Bog stavi na srce, otkrivate ono što u svakodnevnoj utrci inače ne primjećujete jer je tako jednostavno, a predstavlja stvarnu ljepotu života.
Pravi je izazov nakon hodočašća to sve zadržati u svom svakodnevnom životu jer, kada završi jedan Camino, počinje drugi. Onaj životni. I onda shvatiš: pa to uopće nije kraj hodočašća jer stalno smo na putu, samo toga trebamo biti svjesni i truditi se da naš put bude dobar. Svako putovanje promijeni vas i oplemeni, a hodočašće puno više. Hodočašće je potraga za Bogom i važno je osloboditi se svega onoga što je nepotrebno i što vas sputava jer tada postanete svjesni da je Bog tu i sada s vama, uvijek, samo je pitanje naše otvorenosti za njega. Imamo mogućnost da u slobodi i ljubavi biramo i odlučimo koliko ćemo ga prihvatiti i pustiti da bude prisutan u našem životu, hoćemo li slijediti njegov put i kako ćemo upravljati svojim životom.
Crkvu čine ljudi, a ljudi su nesavršeni. Ja nastojim poći od sebe, svjesna da sam i ja kao vjernica dio Crkve i da je svatko od nas vjernika pozvan svojim životom svjedočiti evanđelje. Nismo uvijek najuspješniji u tome te možemo i moramo biti bolji svi zajedno. No, kao i u obitelji, tako i u Crkvi, ako mislim da nešto treba drugačije napraviti, kažem to prvo unutar zajednice – naglasila je Petir koja se nakon hodočašća na Caminu vratila u surovu hrvatsku političku realnost, stoga smo je upitali hoće li, kako se to nagađa u javnosti, postati savjetnica predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i uključiti se u njezinu predizbornu kampanju?
– Predsjednica do sada nije objavila kandidaturu i posvećena je poslu koji obavlja te su naši razgovori bili vezani uz teme koje su aktualne i važne za Hrvatsku, a ne uz teme koje bi bile orijentirane na njezinu ili moju političku karijeru – kazala je Petir koju smo upitali zar joj, s obzirom na njezin svjetonazor, nije bliži Miroslav Škoro od aktualne predsjednice Grabar-Kitarović?
– Do izbora ima još vremena, a u Hrvatskoj ima jako puno posla i šteta je što se bavimo puno više „besplodnim raspravama“ umjesto konkretnim aktivnostima koje mogu doprinijeti da se u Hrvatskoj bolje živi i da svi oni koji su u dvojbi ostati ili otići, ipak ostanu jer ovo je njihov dom i Hrvatska ih treba. Za to je potrebno napraviti velike zaokrete, osloboditi se korupcije i klijentelizma i postaviti se strateški na unutarnjopolitičkom i vanjskopolitičkom planu.
Nikada do sada nisam rekla da mi je netko od predsjedničkih kandidata prihvatljiv, a netko drugi neprihvatljiv jer neke kandidate osobno i ne poznajem niti sam vidjela njihove programe. Rekla sam samo da cijenim kod predsjednice napore koje je ulagala i ulaže kako bi se narodu vratio nacionalni optimizam što je preduvjet za pozitivne promjene koje su nužne. Dobro je predstavljala Hrvatsku u Europi i svijetu i trudila se strateški pozicionirati nas na globalnom planu istaknuvši naše prednosti, a inzistirala je i na rješavanju pitanja koja su važna za budućnost Hrvatske poput nužnosti demografske obnove i osiguravanja uvjeta da mladi ostanu u Hrvatskoj – govori Petir objašnjavajući zašto je odbila ponudu koju joj je dao premijer Andrej Plenković da bude na listi HDZ-a, ali pod uvjetom da se učlani u HDZ?
– Andrej Plenković tijekom našeg razgovora čestitao mi je na europskom Oscaru koji sam dobila za poljoprivredu, ruralni razvoj i ribarstvo te pohvalio moj rad u Europskom parlamentu kao jedne od najaktivnijih zastupnica. Rekao je da sam dobro zastupala hrvatske interese te je izrazio želju da budem na njihovoj listi – ali uz uvjet učlanjenja u HDZ što sam ja odbila jer sam ponudu premijera shvatila kao poruku da moj rad za Hrvatsku i naš narod nije dovoljno vrijedan bez članske iskaznice HDZ-a.
Upravo takav pristup je demotivirajući za mlade ljude koji potom odlaze iz Hrvatske jer ih se ne sagledava u njihovu punom dostojanstvu, s njihovim sposobnostima, već je u konačnici jedino važno imaš li ili ne stranačku iskaznicu onih koji su na vlasti. To se mora promijeniti. Gotovo 50 tisuća glasova za moju nezavisnu listu i više od 40 tisuća preferencijalnih glasova za mene veliki su politički kapital, ali i odgovornost. Građani su mi ukazali veliko povjerenje i dali snažnu podršku da se nastavim boriti za njihove interese. Na ovaj način nagradili su me za dosadašnji rad, za zalaganje za naše poljoprivrednike i hrvatsko selo, za običnog malog čovjeka, za kršćanske vrijednosti i interese Hrvatske. Poznate su vrijednosti koje zastupam kao pučanka i demokršćanka i to je put kojim želim i planiram nastaviti – govori Petir koju smo upitali zašto se na parlamentarnim izborima desnica nije ujedinila?
Pripadam desnom centru
– Suradnja i dijalog poželjni su u politici. Ne treba, međutim, zanemariti činjenicu da na desnom političkom spektru postoje razlike u onome što pojedine stranke zastupaju i promiču. Pretpostavljam da je ono što stranke i lidere desnice razdvaja prevladalo u odnosu na ono što ih spaja te da zbog toga nije došlo do stvaranja zajedničke platforme. Kad je riječ o šansi da se desnica ujedini, to je ipak pitanje za čelnike desnice. Poznate su vrijednosti i politike koje ja živim i zastupam. Pripadam politički desnom centru i zalažem se za zaštitu kršćanskih i općeljudskih vrijednosti. Oni koji se mogu pronaći u ovome što zastupam, dobrodošli su za razgovore o suradnji – napominje Petir komentirajući i rad Vlade Andrije Plenkovića.
– Premijer i njegova Vlada od samih početaka suočavali su se brojnim problemima koji su godinama bili gomilani i onda kao da su jedan iza drugog počeli isplivavati na površinu i za sve je trebalo tražiti rješenja odmah. To je sigurno bio otežavajući faktor jer se činilo da Vlada mora gasiti požare i da nema vremena za strateško promišljanje, a bez toga je teško ići prema naprijed. Uz ignoriranje volje građana izražene kroz niz civilnih inicijativa sa zahtjevima i prikupljenim potpisima za referendum, Vlada je nepotrebno lansirala ideološke teme koje su samo dodatno podijelile društvo, umjesto da je pronalazila rješenja za stvarne probleme građana poput iseljavanja, nezaposlenosti i demografskog sloma Hrvatske.
Treba pohvaliti nekoliko većih infrastrukturnih projekata koji su u realizaciji, od kojih je jedan Pelješki most, no ipak treba reći da je europska sredstva koja su nam na raspolaganju, posebno u segmentu poljoprivrede i ruralnog razvoja, trebalo bolje koristiti i voditi računa da novac stigne u prave ruke kako bi se pomoglo opstanku hrvatskog sela – govori Petir koju smo upitali žali li što je izbačena iz HSS-a?
– Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese kao i interese nekolicine svojih podržavatelja. Poduzeo je niz nedemokratskih i protustatutarnih aktivnosti kako bi eliminirao sve svoje neistomišljenike i protukandidate i kako bi ostao na čelu HSS-a iako je svima posve jasno da on svojom ideologijom, svojim vrijednostima, prošlošću, ali i sadašnjošću s pravim članovima HSS-a i s naukom braće Radić ne dijeli ništa. Vidljivo je iz svakog njegovog poteza da on HSS želi odmaknuti od temeljnih vrijednosti HSS-a i onog što HSS u svojoj biti jest: demokršćanska i pučka stranka.
Kod mene u selu kazu, nit brige, nit pameti.