Zar ne želiš pobjeći na Zapad? O da, želi. Trideset godina nakon ujedinjenja Njemačke dva prijatelja, jedan sa Zapada, drugi s Istoka sjećaju se bijega iz DDR-a: u Mađarskoj je preplivao Dunav i stigao u Hrvatsku u tadašnjoj Jugoslaviji.
Kad je 7. studenoga 1989. doista pao Berlinski zid, jedan od njih je bezbrižno provodio odmor u Indiji i nije ni znao što se događa u Njemačkoj. Drugi je s nevjericom sjedio pred televizorom u svojem stanu u Münchenu. Jedan se smijao, drugi je plakao od radosti.
„Propast DDR-a, to je najljepše što se uopće dogodilo u povijesti Njemačke. To je bio najljepši događaj u mojem životu", sjeća se Eckehard Walter. „Jer bez tog zida, Istočna Njemačka nije mogla postojati."
On to najbolje zna: odrastao je u Quedlinburgu, mjestašcu u socijalističkoj Istočnoj Njemačkoj i zapravo je tek tridesetak kilometara bio udaljen od granice sa zapadnom, Saveznom Republikom Njemačkom. Ali znao je da je nemoguće krenuti tim putem: jedini put bio je iz Mađarske stići Dunavom do Batine u tadašnjoj Jugoslaviji, piše Deutsche Welle.
Ove jeseni dva su prijatelja ponovno došla na mjesto gdje je počeo njegov vratoloman bijeg i jedva mogu susprezati suze: „To je mogao biti posljednji dan u mom životu. Ali ispunio se san i to bih učinio ponovo", kaže nam dok gleda široki Dunav.
Iza njega stoji Eckhardt Selbach iz Kölna koji mu je tada pomogao u bijegu. Obojica, sad u zrelim šezdesetim godinama života, ne mogu vjerovati u vlastitu hrabrost u onim danima: „Bilo nam je dvadeset i vjerovali smo da smo besmrtni", mogu jedino zaključiti.
More, pivo, Pink Floyd – i veliko pitanje
Prijateljstvo između „građana DDR-a" i nekog iz zapadne Njemačke zapravo je na istoku bilo zabranjeno, a kažnjivo je bilo i ne prijaviti takvo poznanstvo. No to prijateljstvo se stvorilo potpuno spontano na kampu u Bugarskoj kod Varne. Eckehard i Eckhardt, jedan s Istoka, drugi sa Zapada, nisu se zanimali za politiku nego su pili bugarsko pivo i zajedno slušali Pink Floyd, Santanu i Franka Zappu.
Ipak, u jednom trenutku postavilo se pitanje: „Zar ne želiš pobjeći na Zapad?" Hoće li? To je bilo pitanje o kojem se nije usuđivao ni razmišljati. Ali nakon tjedna sunca, mora i bezbrižnog prijateljstva s „neprijateljem" iz Zapadne Njemačke odluka je došla sama od sebe. Naravno da hoće! I to što prije! Jer ubrzo ga čeka služenje vojske u DDR-u, to mu svakako ne treba!
Ni Eckhardt sa Zapada uopće nije dvojio kako će pomoći svom prijatelju. Ali ni njemu zapravo nije bilo jasno u što se upušta. No plan je bio tu, i kad se vratio u Köln, počeo je razmišljati o tome kako da to izvede.
Mediji u zapadnoj Njemačkoj često su izvještavali o katkada spektakularnim uspjesima bjegunaca, ali bilo je jasno kako to nije lako. U prtljažniku automobila iz Istočnog u Zapadni Berlin? Nekad je funkcioniralo, sad se prtljažnici redovito provjeravaju. S krivotvorenom zapadnonjemačkom putovnicom iz Bugarske u Tursku? Teško i komplicirano.
„Moramo nemoguće"
Nekoliko mjeseci kasnije opet su se sastali u Istočnom Berlinu i tamo mu je rekao svoje mišljenje: „Moramo to napraviti na skoro nemoguć način: ti ćeš morati preplivati Dunav." Velikih diskusija nije bilo: svaki način bio je opasan, ovaj je barem izgledao moguć. Obojica su počeli s pripremama: Eckehard Walter u Quedlinburgu odjednom je postao gorljiv sportaš i trenirao je svaki dan, a Eckhardt je počeo planirati rutu. Nabavio je i osobne dokumente za prijatelja s Istoka i razmišljao je kako da u Mađarsku donese ronilačko odijelo – bez previše pitanja tamošnjih carinika.
Na Veliki petak 1978. – te godine to je bilo već 24. ožujka – Eckhardt Selbach krenuo je iz Kölna u pet sati ujutro. Nakon 22 sata stigao je u 1600 kilometara udaljenu kolodvorsku gostionicu u Pečuhu u Mađarskoj i počeo čekati svojeg prijatelja. U jedan sat u noći, već kad je gostioničar davno htio zatvoriti gostionicu, Eckehard Walter konačno je došao.
Tek kasnije je čuo kako je i on imao mnogo nevolja da uopće napusti DDR, ali nam kaže: „Bio sam potpuno siguran da će doći." Vremena nije bilo mnogo: već sljedeće večeri, u subotu prije Uskrsa oko osam sati uvečer na tihom mjestu uz Dunav kod Mohača akcija je počela. Eckehard je navukao neoprensko odijelo, navukao ronilačku masku i disalicu, čak je zacrnio i lice. I tek kad su tako stajali pred obalom još ledenog Dunava i jednog i drugog obuzela je strava od pothvata u koji su se upustili.
To priznaje i Eckhardt: „Da me je tada netko zapitao što tu radimo, mislim da bih sve prekinuo i pobjegao glavom bez obzira. Ali me još više bilo strah za Eckharda koji ne samo da mora u hladnu rijeku nego upravo čini teško kazneno djelo 'bijega iz republike', kako se to zvalo u DDR-u, i riskira i život i mnogo godina zatvora."
Sasvim osobit Uskrs
Usprkos svim sumnjama i nedoumicama, krenuli su kako je bilo planirano: jedan u Dunav, drugi autom u nedaleku tadašnju Jugoslaviju. Već unaprijed zatražio je vizu za Mađarsku, tako da nije bilo problema s ulascima i izlascima u Istočni blok. Tako je stigao u Batinu i sad je počelo najteže: čekati.
Za Eckharda u rijeci počeli su još teži trenuci. Svaki put kad je čuo kako neki pas laje ili kad je čuo motor nekog čamca, mislio je da će mu srce stati: „Sad je gotovo, sad će te uhvatiti."
A onda je postalo svjetlo kao usred dana: reflektori na granici osvjetljavali su i Dunav. Walter je zaronio, ali odjednom mu je disalica bila puna vode. „Naravno da nisam mogao ispuhati vodu i napraviti fontanu na površini. Tako sam skinuo disalicu i popio svu tu prljavu riječnu vodu", sjeća se svog puta.
Pustio je da ga rijeka nosi, nije se gotovo ni micao i pomalo se udaljio od osvijetljenog područja. Opet je bio mrak i znao je da je sad u Jugoslaviji. „Odjednom sam se umirio, otplivao sam do obale, sjeo sam i malo se odmorio", pripovijeda nam. Uspio je! Doduše, do mosta u Batini gdje ga je čekao prijatelj bilo je još dobrih desetak kilometara. Posljednjim snagama i to je otplivao. Kad ga je tamo prijatelj izvukao iz vode, jedva je mogao pomicati udove, a imao je osjećaj da nema usne nego komad leda na licu.
Jugoslavene nije briga za dvojicu Nijemaca
Usred noći krenuli su iz Baranje prema Osijeku, što dalje od graničnog područja. Polako su se obojica počela umirivati, pogotovo kad su stigli na „autoput" – i mnogim njemačkim vozačima dobro je poznata tadašnja cesta od Zagreba do Beograda. Na sam Uskrs, oko tri sata poslijepodne konačno su stigli na granični prijelaz Ljubelj. S jedne strane tunela je granični prijelaz Jugoslavije, s druge je već Austrija.
Imali su sreće: graničare Jugoslavije nije osobito zanimalo još jedno vozilo s njemačkim oznakama i dvojica mladića sa (zapadno)njemačkim ispravama – jednostavno su im tek mahnuli da prođu. Njegove isprave iz DDR-a odavno su spalili, umjesto toga mu je Eckhardt donio osobnu iskaznicu jednog poznanika iz Kölna koji je sličio istočnonjemačkom prijatelju.
Tunel je bio „ničija zemlja" – iako su putnici koji su često prelazili tu granicu i u tunelu mogli znati gdje počinje Austrija: tamo su sve žarulje u rasvjeti tunela bile ispravne. Ali njemačkim prijateljima to je bilo svejedno: „Prošao si! Prošao si! Na Zapadu si!" – urlali su. Već u tunelu počeli su trubiti i jedva su mogli svladati sreću i olakšanje. Bez stajanja vozili su sve do Münchena i u tamošnjoj glavnoj pivnici krenuli su proslaviti svoj pothvat.
Od bijega je prošlo 40 godina, a 30 godina od nestanka socijalističke Istočne Njemačke. Eckehard Walter „završio je svoju priču s DDR-om". „Ne osjećam se ni kao istočnjak ni kao zapadnjak nego kao Nijemac", kaže nam. Nema baš nikakvog razumijevanja za nostalgiju koja obuzima neke stanovnike nekadašnjeg socijalizma. „Sretan sam da nema više automobila kao što je Trabant. Ne samo da je smrdio kao kuga nego je povrh toga bio i odvratan."
Ali sve do pada Berlinskog zida obojica su radije šutjela o svom pothvatu. Već i zbog toga što nisu htjeli da taj put za bijeg bude zatvoren za buduće bjegunce. To je bio njihov posve osoban doprinos za ujedinjenje Njemačke.
tako če pisati uspomene sadašnji ilegalci s bliskog istoka, pričat če kako su prišli granice nekadašnjih malih balkanskih država