"Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici, uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad i napokon je došao trenutak da se, posle bune dahija, osvetimo Turcima na ovom prostoru..." – izgovorio je u dahu pred televizijskom kamerom tadašnji zapovjednik Vojske RS general Ratko Mladić.
Srbizacija Srebrenice
Prije nego što je izgovorio spornu rečenicu koja će pred Haaškim sudom biti jedan od ključnih argumenata za izricanje najveće zatvorske kazne u povijesti suda u Haagu, najtraženiji zločinac nakon Drugog svjetskog rata primao je čestitke svojih podređenih zapovjednika, među kojima i generala Radoslava Krstića. Osokoljen zauzimanjem Srebrenice, zaštićene zone UN-a, general Mladić odmah je krenuo u akciju posrbljivanja opustjelih srebreničkih ulica. U maniri apsolutnog gospodara života i smrti pred kojim drhte i nizozemski unproforci, Mladić je vojnicima recitirao svoje upute. "Skidaj ovaj muslimanski natpis... šta je ovo, ulica Selmangića Reufa,.. Penji se, bre, čoveče, skidaj to, nemamo vremena. Ostali pravci Potočari, Bratunac! Ajmo, Krle (general Krstić), brže, brže" – zapovijedao je Mladić, dok su nekoliko metara dalje, okruženi vojnicima nizozemskog bataljuna UN-a, čekali uplašeni muslimanski zarobljenici, žena, djeca... Oko 23 sata 11. srpnja 1995., nakon što je civilima obećao siguran izlazak iz Srebrenice, u svoj stožer poziva lokalnog srebreničkog dužnosnika Nesiba Mandžića. "Piši, Nesibe", započinje Mladić svoj monolog. "Prvo, položite oružje i svima koji polože oružje garantujem život", govori zapovjednik Vojske RS dok ga srebrenički dužnosnik uvjerava da on to neće moći sam učiniti. "Nesibe", prekida ga, "u vašim je rukama sudbina ovog naroda. Dovedite nekoga ko to može, da spasi narod. Dođite sutra u deset sati. Razgovor je gotov."
Preplašeni UN-ovci
Jedan od zapovjednika bataljuna UN-a iz Nizozemske Vincenst Egbergs u dokumentarnom filmu "Cry from the grave" tvrdi kako su pred Mladićevom vojskom bili apsolutno nemoćni. Čak su strahovali da će i oni postati njegove žrtve, ako ne budu poštovali njegove zapovijedi. Ne krijući svoju nadmoć, Mladić se susreće se s uplašenim zapovjednikom nizozemskog bataljuna UN-a pitajući ga prijetećim glasom – "Da li si ti izdavao zapovedi da NATO snage napadaju moje vojnike?". Dok ga Mladić na silu nudi cigaretom uz konstataciju "uzmi, neće to ovo biti zadnja", brkati zapovjednik UN-ovih snaga odgovara preplašeno da on s tim nema veze, već da o tome treba razgovarati sa zapovjedništvom UN-a u Sarajevu. "Dobro", prekida ga srebrenički kasapin, "kako ti vidiš rešenje ove situacije?". "Treba izvući stanovništvo iz ove enklave" – bio je odgovor nizozemskog zapovjednika, kojemu će za nekoliko dana Mladić uručiti dar za njega i njegovu suprugu, ali zahtjev mu nikada nije uslišio. Mladićevo višednevno gospodarenje Srebrenicom i Žepom na njegovu inicijativu pratila je kamera, pa čak i kad su u pitanju bile bizarne situacije poput njegova igranja šaha u stanci između pregovora.
Koliko će na krvlju obojenom zapovjednom lancu pukovnik JNA iz Kalinovika daleko dogurati svjedoče zapovijedi koje je izdavao prilikom granatiranja opkoljenog Sarajeva u svibnju 1992. "Vukašinoviću, tuci, i Pofaliće, tuci. Tamo nema mnogo srpskog življa. Idi na artiljerijsko osmatranje. Da ne mogu da spavaju! Da im razvučemo pamet njihovu! Tuci ponovo Velešiće, Baščaršiju, s jedne i druge strane, i Predsjedništvo!" – zapovijedao je tada Mladić.
Kako grdo zvuči, sred tih srpskih masakara i bezdušnog granatiranja i sravnjavanja sa zemljom mnogih gradova i sela Hrvatske i Bosne - \"prekomerno granatiranje Knina\"