Intervencije, pritisci, ucjene i ulica, “čarobna” je formula kojom su se svih ovih godina vatrogasno gasili nagomilani problemi u agraru. Pa kad je uspijevalo i proteklih godina, za nekih drugih ministara, zašto ne bi i sad, pitaju se seljaci, koji već po tko zna koji put svoja prava traže na traktorskim barikadama.
Apeli ne pale
Ne pale ni apeli ministra Tihomira Jakovine kako on, poput svojih prethodnika, neće kupovati socijalni mir i obećavati im nešto što se neće poštovati. Samo u mljekarski sektor, iz kojega se problemi novoj Vladi danas vraćaju poput bumeranga, promašenom su poljoprivrednom politikom ulupane milijarde kuna koje su najviše bile u funkciji socijalnog mira i kupovanja glasova birača, a najmanje u svrhu poticanja konkurentnosti pa danas uvozimo čak trećinu tržišnih potreba. Od 57 tisuća farmi 2003. danas ih je u Hrvatskoj samo 14.900, od kojih se samo 1000 po muznosti krava mogu usporediti s EU15, prvih 3000 na ljestvici ima 70% europskog prosjeka, a ostale ni 40%. Danas se blokiraju mljekare i prometnice te mlijeko prolijevaju u kanalizaciju.
– Niska produktivnost farmi najveći je problem. Ako nema optimalne proizvodnosti, nikakva cijena ne pomaže – kaže Branko Bobetič, direktor GIU Croatiastočara.
Operativnim programom podizanja mliječnih farmi pojedinci su dobivali se i nepovratnih 3,5 milijuna kuna bez suvišnih pitanja. Novcem od potpora, znaju to mnogi, kupovao se i traktor više, Mercedesi... kojima se danas, bez imalo srama, dolazi i na prosvjede. Bivšoj su vlasti bila puna usta slobodnog tržišta i tržišnog formiranja cijena, a onda se svako malo, kad bi zaprijetili traktori, interveniralo u tržište pa su mljekari uz 50 lipa subvencija po litri mlijeka, koje dobivaju i danas, do 1. studenoga 2011. dobivali i 42 interventne lipe kojima se štitio zajamčeni tromjesečni prosjek EU27 iz 2009.
Iako to prosvjednici ne spominju, uz otkupnu cijenu od 2,66 kuna, koliko je bila u siječnju 2012., dobivaju i 20-ak lipa tvorničke premije, što znači da je trenutačna cijena i 43,9% viša nego 2009., od stupanja promemorije, tvrde u Croatiastočaru, koji okuplja Vindiju, Dukat, Meggle, Ledo i Udrugu malih mljekara. Od svih zemalja iz kojih najviše uvozimo mlijeka i/ili mliječnih proizvoda – BiH, Njemačke, Slovenije, Belgije, Rumunjske, Poljske, Češke, Slovačke, Nizozemske – samo je ova posljednja lani imala višu cijenu od RH – 36,82 eurocenta, dok je u nas prosječna cijena u 2011. bila 35,44 (sa 15 lipa uračunane tvorničke premije).
Kako preživjeti
No, farmere to ne zanima, repromaterijal, stočna hrana, sjeme, gnojivo... poskupjeli su i više od 100 posto. I plavi dizel se opet penje u nebo, a kako država, unatoč tomu što se i u EU određenim regulatornim mehanizmima sprečavaju nagli padovi cijena, ne poduzima ništa, njihovi su troškovi proizvodnje litre mlijeka, izračunali su, i 4,09 kuna. Umjesto da je država utvrdila koga od 100 tisuća obiteljskih gospodarstava, koliko ih je sada u upisniku, treba poticati, a komu dati socijalnu pomoć, sve dosadašnje mjere najviše su pogodovale velikim tvrtkama.
Stoga proizvođači, da bi sa svojom skromnom proizvodnjom te kreditno prezaduženi preživjeli, u najmanju ruku traže ostanak promemorije i tromjesečnog prosjeka EU27 od 2,71 kunu po litri, dok im je sinoć nuđen prosjek pet najvećih EU izvoznica u RH od 2,43 kune (33 eurocenta), na što prosvjednici iz Hrvatskog saveza udruga proizvođača mlijeka nisu pristali i nastavljaju prosvjede.
Optimizma u mljekarski sektor danas tako ulijeva tek činjenica da je proizvodnja u 2011. u odnosu na 2010. rasla za 2526 tona, a isporuka po gospodarstvu za 4,4 tone mlijeka. Iako je broj proizvođača lani u odnosu na 2009. prepolovljen, produktivnost po farmi rasla je 69%.
No, sve je to još uvijek nedovoljno. RH sa svoje 184 tisuće muznih krava proizvede 780 mil. litara mlijeka godišnje ili 4230 litara po kravi, od čega 154 milijuna litara za osobnu potrošnju, ishranu teladi, 65 malih sirana i 800 kumica, a ostatak otkupe mljekare. EU27 godišnje, pak, po kravi pomuze 6394 litre, a u EU15 čak 7057 litara mlijeka.
Nekako mi se čini da bi bilo isplativije i poštenije da se subvencionira proizvodnja repromaterijala, koji bi seljaci u konačnici, dobivali besplatno...