Nije moguće zaboraviti slike i snimke s Trga sv. Vjenceslava u Pragu od prije 50 godina, 21. kolovoza 1968., punom tenkova SSSR-a i ostalih zemalja Varšavskog ugovora.
Vojnici su izlazili iz utrobe tenka i nisu znali gdje se nalaze, a još manje što trebaju činiti. Neki nisu ni znali da su u Pragu, a drugi su mislili kako trebaju razbiti kontrarevolucionare. Pražani, osobito studenti, htjeli su razgovarati s tenkistima, govorili su im kako griješe, donosili cvijeće… a onda i onaj stravičan prizor studenta, Jana Palacha, koji se polio benzinom i zapalio u znak prosvijeda protiv invazije.
Tenkovi Varšavskog pakta ugušili su želju čehoslovačkih čelnika Komunističke partije i države da stvore “socijalizam ljudskog lika”. Alexander Dubček je u siječnju 1968. izabran za glavnog tajnika KP-a i premijera. Dubček je odmah uveo socijalne reforme, smanjena je cenzura tiska, dana je sloboda izražavanja i otvorene su granice. U planu je bilo i stvaranje federativne države, dakle s većim slobodama odlučivanja i donošenja zakona za Slovačku i Češku.
Nitko od vladajućih u Pragu nije tada pomišljao preokrenuti sustav ili udaljiti se od Sovjetskog Saveza. Ideja je bila poboljšati, uljuditi, postojeću sustav. Nisu oslobođeni ni politički zatvorenici niti je uveden višestranački sustav. No, šefu SSSR-a Leonidu Brežnjevu, nisu se svidjele ni te male promjene, jer se plašio kako bi Čehoslovačku mogle slijediti i druge države. Dubček je pozvao na neotpor vojsci Varšavskog pakta, ali je na koncu poginulo oko 200 ljudi.
Gotovo zajedno s Praškim proljećem nastajalo je i Hrvatsko proljeće koje je Tito ugušio unutarjugoslavneskim državnim udarom 1971. Smijenio je i pozatvarao ne samo čelnike KP i Republike u Hrvatskoj, već je isto učinio i u ostalim republikama. Najviše se, ipak, okomio na tadašnje hrvatske čelnike Tripala i Dapčević Kučar, Gotovca, Tuđmana, Veselic... pa na studente. Ali, slobodu se ne može držati u zatvoru. Komunizam je definitivno pao 20 godina poslije Praškog proljeća.
Drugovi Puhovski, Zakošek i slični bi sigurno uzjahali "antifašističke" tenkove u Zagrebu. Ali eto morali su se zadovoljiti ulogom denuncijanata na sudu Partije.