Kada sam ih prvi put susreo, bio sam kao spužva. Gledao sam ih i upijao
tu ljepotu različitosti, tu kulturu koja je pripadala posve drukčijoj
civilizacijskoj razini. Moja je sreća bila što sam u tu zemlju stigao
bez priprema – i bez predrasuda. Zbog toga se nisam imao u što
razočarati, a obogatio sam se 200 posto. Oduševila me njihova
jednostavnost i činjenica da su tako sretni i zadovoljni unatoč tome
što su polugoli, bosi i počesto gladni. Oni su dokaz da sreća nije
vezana uz materijalna dobra – ovim je riječima požeški misionar fra
Tomica Hruška (41) opisao svoj prvi susret s amazonskim Indijancima
Perua prije osam godina. Tada je prvi put stigao u Peru kao brat laik –
bilo je to ispunjenje njegova misionarskog sna zbog kojeg je kao
21-godišnjak 1986. godine ušao u franjevački red.
Misijska baza
U Peru je stigao zahvaljujući pozivu oca Gerarda Gerdina, člana iste
franjevačke provincije, koji je u međuvremenu, prije pet godina, postao
i peruanski biskup. Nakon što je dvije godine s njime proveo u
misijskoj postaji Atalayi, otišao je u susjednu župu, udaljenu pola
sata leta avionom, jedinim prijevoznim sredstvom kojim se tamo može
stići u svako doba godine – u suhom se razdoblju godine odnedavno može
ići i šumskom cestom.
Selo Oventeni sa 900 stanovnika u amazonskom području na visoravni Gran
Pahonal, u kojem uglavnom žive mješanci i nešto Indijanaca, njegova je
misijska baza. Odatle odlazi u 35 raspršenih indijanskih sela, do kojih
uglavnom nema nikakvih putova. Što je selo udaljenije, u njemu je
očuvanija izvornost života, koji se nije mijenjao stoljećima. Tu još
uvijek vlada lovačko-ratnički ustroj života. Indijanci žive u
sojenicama, a nose tradicionalnu odjeću – prugaste tunike. Ženske su
tunike na vodoravne pruge, a muške na okomite. Ispod njih žene ne nose
ništa, a muškarci sve češće odjenu sportske gaćice i majice.
Nepovjerenje
– Prvi je izraz dobrodošlice gosta ponuditi masatom, pićem koje se
pravi od juke, koje je usto vrlo zasitno i hranjivo. Kiselkasta je
okusa, osvježavajuće, a sliči jogurtu. Djeca često u školu nose u
bočici to piće, koje im je jedina hrana do ručka – kaže fra Tomica.
Glavni je misionarski zadatak fra Tomice obrazovati tamošnje
stanovništvo te svojim životom svjedočiti Isusa Krista. Iako Indijanci
imaju jaku potrebu za sakramentom krštenja, do ostalih sakramenta
uglavnom ne drže, kao ni do kršćanskog ispraćaja pokojnika, koje
pokapaju obično u šumi. Nakon smrti, svi ukućani napuštaju pokojnikovu
kolibu te grade novu.
Kako su Indijanci vrlo nepovjerljivi prema strancima, fra Tomica je
najprije trebao dokazati svoje dobre namjere pa, kada su se u to
uvjerili, njegov je dom za njih postao nezaobilazna postaja. U
stjecanju njihova povjerenja pomoglo mu je to što je spasio život
mnogima koji su mu se obratili shvativši da im ne može pomoći
tradicionalna indijanska medicina. Tako je polumrtvoj 15-godišnjoj
Indijanki koja je dobila sepsu nakon porođaja platio avionski prijevoz
do prve bolnice, a isto je učinio i za spas novorođenčeta jednog
indijanskog para.
Žene se ubijaju ako ih napuste muškarci
– Unatoč tome što nema tradicionalnih vjenčanja i sklapanja brakova, zajednički život, koji počinju već s 12-13 godina, mnogo je trajniji nego na zapadu. Međutim, kako Indijanci s kojima sada živim, za razliku od nekih drugih, fatalistički shvaćaju život, nije rijetkost da žene, ako ih napusti muškarac, ubiju sebe i djecu. U sedam godina bila su dva takva slučaja. Smrt u obitelji, pa čak i djece, ne shvaćaju posebno tragično. Natalitet im je vrlo visok, a životni vijek kratak, oko 50 godina – objašnjava Tomica.
– Unatoč tome što nema tradicionalnih vjenčanja i sklapanja brakova, zajednički život, koji počinju već s 12-13 godina, mnogo je trajniji nego na zapadu. Međutim, kako Indijanci s kojima sada živim, za razliku od nekih drugih, fatalistički shvaćaju život, nije rijetkost da žene, ako ih napusti muškarac, ubiju sebe i djecu. U sedam godina bila su dva takva slučaja. Smrt u obitelji, pa čak i djece, ne shvaćaju posebno tragično. Natalitet im je vrlo visok, a životni vijek kratak, oko 50 godina – objašnjava Tomica.
– Hrvatska je tamo negdje daleko. Obično je povezuju s Rusijom, a kada im želim približiti svoju zemlju, najbolje shvaćaju ako ih pitam jesu li gledali Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj. Tada odmah spominju Davora Šukera i vatrene za koje su svi navijali. Zahvaljujući njima Hrvatska je postala poznata u Peruu – ističe fra Tomica.
