Hrvatska bi do kraja ove godine trebala izabrati svog petog predsjednika ili predsjednicu države, jedinog predstavnika državnog vrha kojeg građani izravno biraju na neposrednim izborima. No s obzirom na male i nejasno definirane ovlasti, pitanje je vrijedi li to novca i vremena. Većina naših sugovornika drži da bi najbolje bilo da je novi, peti predsjednik države – nitko ili, ako već ne može biti “nitko”, da ga se barem ubuduće bira u Saboru.
Mirnodopsko je vrijeme i trebamo čovjeka koji će znati govoriti o Hrvatskoj 2030. godine, nekoga tko će upozoravati kojim modernizacijskim smjerovima trebamo ići i koji će davati taj tip atmosfere u društvu, tvrdi povjesničar Tvrtko Jakovina i naglašava da je porazno što je Hrvatska proizvela mali broj političara koji su shvaćali što znači biti politički vođa, misleći političar koji treba zemlji otvoriti vrata. No, kada bi nekim čudom mogli “naručiti” tog petog predsjednika, bio bi to predsjednik koji bi imao sve najpozitivnije karakteristike svojih prethodnika.
Za Jakovinu tu je stvar jasna. Franjo Tuđman imao je jasnu viziju i jasne ideje. Bio je pouzdan. Stipe Mesić je imao, kaže, odlične političke instinkte te je stvorio političara s ljudskim licem koji je mogao zahvatiti veliki bazen a da nije izgubio čvrstinu. Ivo Josipović bio je educiran, jako dobro upućen u nekoliko svjetovnih resora, intelektualac, a Kolinda Grabar-Kitarović je prva visoka političarka žena što je, drži Jakovina, bio pomak za patrijarhalno društvo.
Međutim, želje su jedno, a izazovi vremena u kojima je svatko od njih vladao nešto potpuno drugačije.
Ljudi stajali iza njega
Prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana teško je uspoređivati s nasljednicima i zbog okolnosti u kojima je vladao – rat, stvaranje države i međunarodna izolacija – i zbog polupredsjedničkog sustava koji smo tada imali u odnosu na kasniji parlamentarni. Tuđman je bio osnivač i utemeljitelj države te vizionar, prisjeća se Tuđmanova savjetnica za politička pitanja te glasnogovornica Vesna Škare Ožbolt.
– Mnoge izazove odradio je mudro, primopredaja vlasti odrađena je mirnim putem i izbjegao je građanski rat u Hrvatskoj, i to politikom pomirbe koja je nakon njega, nažalost, napuštena. Iako je imao krut imidž i djelovao kao da reagira na prvu, on je zapravo bio jako promišljen. U vanjštini je odavao dojam netrpeljive osobe, ali u političkim potezima to je odudaralo od fasade, sve je radio postupno, do iznemoglosti je pregovarao o raspadu Jugoslavije, pa s generalima JNA, jednako tako i prije svake vojne akcije – podsjeća Škare Ožbolt naglašavajući i kako je Tuđman bio sjajan geostrateg. Ono u čemu se nije snašao, naglašava, bila je ekonomija, nju je prepustio drugima, u nju se nije petljao niti ju je razumio. Za nju postoje dva Tuđmana - čovjek koji je bio prije nego se razbolio i onaj nakon toga.
Za sociologa Slavena Leticu predsjednik Tuđman imao je velike, ali i jednostavne izazove u razdoblju u kojem je vladao. Trebalo je stvarati državu, sustav obrane, državne institucije i smjernice za obrambeni oslobodilački rat, tako da je s jedne strane situacija bila krajnje teška, a s druge strane, kaže Letica, bila je i dosta jednostavna jer je više od 95 posto ljudi stajalo iza njega.
Šansa je propuštena
– Da, mnogi će reći da je upravo takav sustav s jakim jednim čovjekom u trenutku kada se Hrvatska uči demokraciji i višestranačju i podijeljenoj odgovornosti, stvaranja neovisnosti i rata, pogodovao. No možemo si postaviti i pitanje bi li se brojni događaji drugačije odvijali da je bila veća kontrola od parlamenta, Vlade, sudstva, pitanje je bi li odnos prema Slobodanu Miloševiću, prema hrvatskim Srbima bio drugačiji ili bolji da je tada bio netko drugi na vlasti, odnosno da od starta imamo parlamentarnu demokraciju – pita se povjesničar Hrvoje Klasić koji podsjeća da su Tuđmanovo razdoblje ipak obilježile velike malverzacije, izigravanje demokracije kroz privatizaciju, pretvorbu...
Odlaskom Tuđmana došlo je i do promjene političkog sustava. Hrvatska je iz polupredsjedničkog prešla na parlamentarni sustav, a Stipe Mesić prvi je predsjednik koji je vladao u novom sistemu. Za Vesnu Škare Ožbolt imao je i svojih dobrih i loših strana, pobijedio je, ističe, na osnovi antituđmanovske politike.
– Mogao je zemlju razvijati dalje, odčepljivati začepljeno, popravljati sve loše. Sam je smanjio sebi ovlasti i tako ispunio predizborno obećanje da će biti građanin predsjednik. Otvorio je brojna vrata i u komunikaciji u svijetu bio jako dobro primljen. No uvijek je na površinu izbijala crta nadmetanja s Tuđmanom koja nikad nije prestala – smatra Škare Ožbolt koja kao najveće Mesićeve minuse izdvaja otkrivanje Tuđmanovih transkripata i puštanje novinara u arhive. Slagali se s njim ili ne, kaže pak politički analitičar Ivica Relković, Mesić je povukao možda i zadnji predsjednički potez, a to je umirovljenje generala.
– Svi nakon njega nisu imali takve poteze – naglašava. Za Slavena Leticu predsjednik Mesić bio je čovjek propuštenih šansi, kao što je, kaže, cijela garnitura koja je došla na vlast na početku 21. stoljeća, bila garnitura propuštenih šansi.
– Nakon Tuđmana, Europa i svijet su bili spremni pomoći Hrvatskoj, ali ta šansa je propuštena kad su u pitanju državna uprava, gospodarstvo, investicije, razvoj. Odgovornost je na Ivici Račanu i toj peteročlanoj aždaji, a kad je u pitanju vođenje ustavne politike, sigurnosne i obrambene politike, odgovornost je 100 posto ili 80 posto na Stipi Mesiću. Iz njegove izjave da su dr. Franjo Tuđman i njegova obitelj opljačkali Hrvatsku za dvije milijarde dolara, koju je dao New York Timesu, i kako će on sve napraviti da bi se taj novac pronašao, vidjelo se da ima iracionalnu mržnju prema Franji Tuđmanu. A kad vas vodi mržnja, a ne osjećaj zahvalnosti, onda su posljedice to da sve što je Mesić postigao – postigao je zahvaljujući Tuđmanu. I dok je Tuđman bio u nekoj vrsti međunarodne izolacije, Mesić je putovao. A usmjerio se, kaže Letica, prema “ljudožderskim” sustavima, prije svega prema Bliskom istoku, Gadafiju, Siriji, Kazahstanu, redom prema autoritarnim, nedemokratskim režimima. S druge strane, Klasić to vidi kao pametan potez jer je uspješno iskoristio nešto što njegov prethodnik, a ni njegovi nasljednici nisu – a to je pozicija Hrvatske, svojevremeno i cijele Jugoslavije, u određenom dijelu svijeta koji smo potpuno zanemarili 90-ih godina, a to su članice nesvrstanih koje su u jednom trenutku bile vrlo, vrlo siromašne pa postale vrlo prosperitetne, kao što su Singapur, Ujedinjeni Arapski Emirati, Nigerija... Što se tiče Mesićeve suradnje s Haaškim tribunalom, koju mu mnogi zamjeraju, Klasić misli da Mesić nije imao izbora jer ga je potpisani sporazum o suradnji na to prisiljavao. Nakon Stipe Mesića na Pantovčak je došao Ivo Josipović koji će definitivno ostati upamćen kao predsjednik za vrijeme kojeg je Hrvatska ušla u EU, ali i kao prvi predsjednik koji nije osvojio drugi petogodišnji mandat. Vratio je ozbiljnost i intelektualnu serioznost funkciji prvog čovjeka države te otvarao vrata Hrvatskoj dalje u svijetu, drži Škare Ožbolt.
Za Klasića upravo je Josipović odličan argument tezi da funkciju predsjednika treba ukinuti.
– Cijenim ga kao osobu i intelektualca, ali, iskreno, kao predsjednika – apsolutno mogu zamisliti Hrvatsku s njim ili bez njega – kaže Klasić.
Prvi u Skupštini Srbije
Josipović je netom nakon što je stupio na poziciju predsjednika pokazao da će mu odnosi u regiji biti u fokusu. Otputovao je u Sarajevo, izjavio da su “politike koje su devedesetih – bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje za BiH podjela posijale u BiH, ali i u svojim zemljama zlo sjeme” te da “duboko žali što je Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama tome pridonijela”. Potom se više puta sastajao s tadašnjim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem. Josipović je i prvi hrvatski političar koji je nakon rata govorio u srpskoj Narodnoj skupštini. No kod kuće nije imao idilične odnose s predstavnicima Srba. I danas je poznata i često spominjana njegova kovanica “etnobiznismen” koju je prišio čelniku SDSS-a Miloradu Pupovcu.
– Koliko god je bilo očekivano da će on ići dominantno drugim putem, kontra HDZ-a, on to često nije radio. U svojoj zadnjoj godini mandata zaoštrio je prema tadašnjem premijeru Zoranu Milanoviću vjerujući da neće tek tako dobiti druge izbore ako ostane tih. Počeo je i predlagati ustavne promjene, trgnuo se, počeo nešto raditi, ali i tu se pokazalo koliki je problem što nemamo jasne odnose između premijera i predsjednika države pa ne možemo znati je li dobro ili nije dobro kad se predsjednik probudi – kaže Ivica Relković.
VIDEO Govor Kolinde Grabar- Kitarović
Josipovića je “za dlaku” pobijedila HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović čime je Hrvatska dobila i svoju prvu predsjednicu čiji je mandat obilježila nestabilna politička situacija. U svega četiri godine izmijenila su se tri premijera, a sa svakim je Grabar-Kitarović bila u, malo je kazati, napetim odnosima. Letica kaže kako je predsjednica svojim atipičnim narodnjaštvom zaradila velike simpatije ne samo velikog dijela hrvatske nego i svjetske javnosti.
– Ali to je bilo parazitiranje nad genijalnim uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije. Tako da je ona velika zvijezda u Latinskoj Americi, čak i u nekim dalekoistočnim zemljama gdje su je vidjeli kao “jednu od nas”, znači običnu, veselu ženu kojoj nije strano grliti se, malo ljubiti, popiti. A to joj je kapital s kojim ulazi u drugu predsjedničku utrku, ljudi to podcjenjuju, ali to nije za podcjenjivanje, ako gledate sve sredovječne i starije muškarce, pogotovo ove koji su bili časnici u ratu, oni su svi na njenoj strani, osim Loše. Njima je važno da je ona vesela, zgodna, da voli pojesti i popiti i govori strane jezike – kaže Letica. Po njemu predsjednica nije ostvarila gotovo ništa izuzev totalne preobrazbe vlastite ideologije, linije, načina odijevanja...
– Veliki broj sredovječnih žena koje imaju problema s tjelesnom težinom vidi u njoj neki uzor jer je uspjela jako istesati liniju pa im pruža nadu da za svakoga postoji šansa – slikovit je Letica.
Nisu koristili ovlasti
Ne postoje neke univerzalne karakterne osobine ili vrline koje trebaju imati šefovi država, kaže Letica dok razmišlja o karakteristikama koje bi trebao imati novi predsjednik ili predsjednica.
– Od sljedeće godine ulazimo u razdoblje nove ekonomske recesije u Europi i svijetu, bilo bi dobro da novi predsjednik ili predsjednica znaju nešto o ekonomiji i makroekonomiji, o publikacijama Svjetske banke ili Doing business ili da na vrijeme kažu tko će im biti ekonomski savjetnici, da to bude transparentno. Nažalost, imali smo Tuđmana koji je bio povjesničar, Stipu Mesića koji je bio pravnik kao i Ivo Josipović te Kolindu Grabar Kitarović koja je filolog, ali će doktorirati na međunarodnim odnosima. Taj veliki stručni deficit je rak-rana hrvatskog predsjedništva, ljudi trebaju znati puno o sigurnosti, međunarodnim odnosima, o prošlosti, o povijesti, budućnosti, ali trebaju znati i kako olakšati poslovanje, smanjiti poreze, kako reformirati državnu upravu, kako se postaviti prema alarmantnom procesu iseljavanja i depopulacije... Treba naglasiti i da svi dosad nisu iskorištavali sve svoje ovlasti, postoji četiri-pet stvari u Ustavu koje nikad nisu korištene – kaže Letica.
Škare Ožbolt drži kako peti hrvatski predsjednik treba biti intelektualac koji jasno nacionalno razmišlja te jasno nedvosmisleno pokazuje da mu je stalo do hrvatskog čovjeka, koji u okvirima svojih ovlasti razvija gospodarsku diplomaciju, ne robuje floskulama i populizmu, nego ima čvrstinu i serioznost, političku širinu, okuplja, a ne dijeli ljude, govori jezike, pristupačan je, ali ne demagog.
– Bitno je da u svom ponašanju ima jako izraženu hrvatsku pomirbu – objašnjava Škare Ožbolt koja kod svakog dosad objavljenog kandidata za petog predsjednika vidi ponešto, ali ni kod koga sve.
Džentlmenski mandati
Klasić misli da nam protokolarna funkcija predsjednika države uopće ne treba, to je, kaže, gubitak vremena i novca. Kontrola vlasti, koja se uvijek koristi kao argument za funkciju predsjednika, kod nas ionako ne postoji, vjeruje Klasić. Umjesto funkcije predsjednika treba, naglašava, razvijati institucije pravne države i da izvršna vlast – vlada, ministri, zakonodavna vlast – Sabor, ali i sudska vlast funkcioniraju onako kako bi trebale funkcionirati, da jedne druge kontroliraju, ali i nadograđuju.
– Da su i Ivo Josipović i nakon njega Kolinda Grabar-Kitarović bili birani u parlamentu, imali bi predsjedničke mandate ispunjene točno onim što treba. Bili bi to džentlmenski mandati jer, da nema krivih ovlasti, manje bi bilo bitno tko je lijevo, a tko desno – kaže pak Ivica Relković. Veliki je problem, nastavlja, i što Hrvatska nema nacionalnu strategiju tko smo i što smo, što želimo biti pa se zbog toga nikome i ne može od predsjednika previše honorirati što nas je, primjerice, gurao u inicijativu tri mora ili jednog mora. Takve situacije, zaključuje Relković, jesu individualna promocija, ali i promocija Hrvatske, ali dok ne znamo jasne kriterije, ne može se kazati jesu li plus ili minus.
Kako predati tajne dokumente , kako raspustiti generale , kako pokušati državni udar a proči lišo , kako izgubiti čekove i lažniosvjedočiti , pogodi pravo vrijeme. Kako odsvirati klavir u probranom društvu poznavaoca glazbe rs , ispljucati i popiškiti poo vlastitoj državi , uvesti harač zamp , zato je potrebno znanje i kučni odgoj . Nevjerojatni likovi , podržati komšiča i guju .