Krajem ožujka ove godine Hrvatska je imala deset tisuća zaposlenih više nego krajem veljače, a oko 17 tisuća više nego u ožujku prošle godine. Najviše je novih radnih mjesta u godini dana stvoreno u građevini, oko 7,7 tisuća, obrazovanju oko 4 tisuće, IT sektoru i komunikacijama oko 2,4 tisuće. Ujedno, prosječna je neto plaća preskočila 7 tisuća kuna! Tržište rada bilo je pošteđeno snažnih lomova prvenstveno zbog masovnih potpora za čuvanje radnih mjesta za koje je isplaćeno nešto više od deset milijardi kuna! Ipak, u odnosu na rekordnu 2008. godinu, u Hrvatskoj trenutačno radi oko 46 tisuća osoba manje nego što ih je radilo tada.
Pretpostavlja se kako se posljednjih sedam godina iz zemlje iselilo više od 300.000 osoba u najboljoj životnoj dobi, a kako se pandemija bude smirivala, manjkovi na tržištu rada ponovno će doći u prvi plan jer su rezerve domaće radne snage niske u odnosu na očekivanu potražnju. Broj nezaposlenih spustio se ispod 150 tisuća, a tijekom prva tri mjeseca poslodavci su objavili 55 tisuća slobodnih radnih mjesta. Nude se, međutim, slabije plaćeni i kratkotrajni poslovi u uslugama, velika je potražnja za radnicima i u građevini, kojih zapravo nemamo, tako da bi se opet mogao rasplamsati biznis s posredovanjem u zapošljavanju stranaca. Posljednjih godinu dana mladi, kratkotrajno zaposleni ljudi, najčešće su ostajali bez posla i prihoda za život.
Korona potisnula prava
COVID-19 potisnuo je u drugi plan mnoge aspekte života, pa tako i stanje s pravima zaposlenih. Plenkovićeva Vlada dugo se priprema za promjenu Zakona o radu i kako se ovih dana čuje, ozbiljni pregovori sa socijalnim partnerima trebali bi početi tijekom svibnja. Navodno bi zakonsko rješenje trebalo biti u Saboru do ljeta.
Sindikalac Krešimir Sever kaže da su se sindikati ozbiljno pripremili za razgovore i ne žele tek tako popustiti pred zahtjevima poslodavaca da se dodatno fleksibiliziraju radni odnosi, odnosno da se pojednostavi postupak otkazivanja ugovora o radu kako bi se tvrtkama otvorio prostor da brže i lakše zapošljavaju.
– Neizvjesnost i pravna nesigurnost najveći su problem za poslodavce jer nije lako voditi posao u zemlji u kojoj je utjecaj politike na svakodnevni život velik. Velika većina poslodavaca svjesna je koliko je teško dobiti dobrog radnika u Hrvatskoj – komentira Predrag Bejaković, stručnjak za tržište rada s Instituta za javne financije.
– Rekao bih da je sada puno toga prikriveno i zgurano pod tepih, loše stvari se događaju mimo očiju javnosti koja je usmjerena na COVID, potres i prepucavanja između predsjednika države i premijera. Imamo niz pojedinačnih slučajeva da su poslodavci uzimali potpore sebi, a radnike slali kući, uzimali im godišnje odmore iako stalno rade od kuće. Gledalo im se kroz prste na račun COVID-19 - kaže Sever.
Iseljavanje je trenutačno usporeno i dio ljudi se vratio jer su strane zemlje štitile svoje radnike tijekom krize, ali Sever je uvjeren da oni koji su se privremeno vratili jedva čekaju da ponovo odu van jer kod nas nemaju dobre uvjete za život, rad, stabilnost i sigurnost.
– Nema sidara osim emotivnih koja bi ih sidrila za Hrvatsku. Od emocija se ne može živjeti. Pomalo se i političke elite mire s tim da se građani iseljavaju i na njihova mjesta dolaze uvozni radnici. Gospodarstvo se seli prema niževrijednim poslovima, neslavni smo rekorder po sporosti u zapošljavanju visokoobrazovanih mladih ljudi. Nacija stari, sve manje djece se rađa, sve je više bolesnih i izrađenih. Ne može se konkurentnost graditi na obespravljenim i slabo plaćenim radnicima, već na novim tehnologijama – kaže Sever kojega zabrinjava što i vlast otvoreno kaže da treba mijenjati radna prava kako bi se povećala konkurentnost.
– Nema dovoljno jakih naočala kojima bi političari i poslodavci progledali da je to pogrešan put – tvrdi Sever.
Zakoni ne donose promjenu
Hrvatska, u prosjeku, ne stoji loše s pokrivenošću zaposlenih kolektivnim ugovorima i članstvom u sindikatima, no kolektivni ugovori i dobra sindikalna organiziranost prisutni su u javnom sektoru dok je u privatnom stanje šaroliko.
– U cjelini rekao bih da su naši sindikati dobri. Ne možemo očekivati od sindikata da dovode društvo u red, oni brane svoje interese, što je potpuno legitimno i opravdano, ali to ne znači da je sve što sindikati traže u interesu društva u cjelini – ističe Bejaković koji dodaje kako je najveći problem veliki jaz između onoga što piše na papiru i kako to provodimo u životu.
– Nerealno je očekivati da ćemo zakonskim promjenama poboljšati stanje – dodaje Bejaković koji nije sklon čestom mijenjanju propisa jer oni moraju biti jednostavni, razumljivi i predvidljivi.
Kad je riječ o radu na izdvojenom mjestu njega, kaže, svakako treba normativno regulirati, navesti prava i obaveze obiju strana, utvrditi pokrivanje troškova takvog rada.
– Ne treba zapostavljati nove oblike rada zaposlenika, od platformskog rada do rada na izdvojenom mjestu. Platformski se rad ne može jednostavno regulirati jer je jako bitno da željom da nešto reguliramo ne ubijemo taj oblik rada. Presudno je da država pomogne ljudima da rade i zarade, a da novi oblici rada ne prerastu u konkurenciju tradicionalnim oblicima rada i zapošljavanja – kaže Bejaković.
Nešto stariji još uvijek se sjećaju radnih prava iz socijalizma kada gotovo da i nije bilo otkaza, nije se postavljalo pitanje sigurnosti radnog mjesta, postojala je i obaveza izdvajanja u zajednički stambeni fond pa su se nakon desetak godina staža dijelili i stanovi. Brojne su tvrtke posjedovale odmarališta uz more te nudile povoljna ljetovanja.
Danas je to sve gotovo pa fikcija, Hrvatska je rekorder po takozvanom prekarnom radu, odnosno povremenim i privremenim poslovima, sigurnost zaposlenja postoji samo u javnom sektoru pa otud i česte prozivke prema toj skupini zaposlenih radnika. No, više od države, stvarnu poziciju zaposlenih pa i njihovu plaću, određuje tržište te snaga pojedine djelatnosti ili tvrtke.
>> VIDEO Kakve će biti posljedice lockdowna? Prijevoz i njegovo drastično poskupljenje goruće su pitanje
Budući da su do sada politika i sindikati vodili gospodarsku politiku, ne sumnjam da će tako biti i dalje. Tom politikom smo došli do dna EU-a, očito je cilj zauvijek nas zakucati na tom dnu... Sada imamo zakon u ugovore o radu gdje je sve svedeno na formu, a hereza je ako se primanja pokušaju vezati uz rad i rezultate radnika. U javnim strukturama je to dovedeno do apsurda, a na to je dodano da rodbina ima prednost prilikom zapošljavanja... Sve je podređeno tom uhljebistanu, pogledajte strateški plan razvoja Hrvatske, pogledajte gdje idu sredstva iz EU-a, pogledajte koliko je javnih zavoda, agencija, udruga i sl. napravljeno samo za ove vlade, koliko je parafiskalnih nameta izmišljeno, kolike su desetine tisuća ljudi dodatno zaposlene na razne proračune. I netko se onda čudi kada stručni i sposobni ljudi napuštaju Hrvatsku? Odlaze sa cijelim obiteljima?... Tom birokratizacijom i uhljebništvom padamo na ispod 3 mil. ljudi do 2030. godine. No, ne bilo kakvih, već 3 mil. uglavnom lako upravljivim ljudima jer će skoro svi raditi u javnim strukturama. Cilj politike i sindikata će tada valjda biti ispunjen... Nevjerojatan je taj nivo antipoduzetništva koji postoji u politici, a naročito među sindikatima. Usporedivo s Venezuelom i Sj. Korejom...