Molodast maja Bjelarusija, pjesnji partizan, sosni da tuman, alaja zarja, molodast maja Bjelarusija. Ili u prijevodu: Mladost moja Bjelorusija, pjesma partizana, borove šume, grimizne zore, mladost moja Bjelorusija...Ulazak u opjevanu zemlju kao da nam je proreknut u stihovima jedne od najljepših narodnih pjesama koja joj je posvećena, jer ušli smo u nju prvog travanjskog dana, u praskozorje. Pustimo sad zašto se išlo, dovoljno je reći da nije razlog ni kurvarluk ni politika. Ako netko još pravi razliku...
“Čeka vas pakao od puta, ne znate što je to. Bit ćete sretni ako dođete za šest sati!” U tim smo tonovima ispraćeni u ponoć iz Varšave prema bjeloruskom gradu Brestu, uglavnom ne vjerujući pričama jer je Via Michelin sugerirao tri i pol sata vožnje. Autoceste nema, ali dvjesto kilometara magistralnog puta u noći autobus je prošao i puno brže, uz jedno stajanje za izmjenu vozača na nekakvom opskurnom parkiralištu usred ničega i uz jedno stajanje na benzinskoj s dućanom u kojem se ponuda robe kretala od čipseva i štapića do lopata, krampova i seksualnih pomagala u natprirodnim veličinama! Bili smo na dvadesetak kilometara od granice, Brest je dvadesetak kilometara poslije nje. Ono što će uslijediti svi putnici u tom autobusu, okupljeni kao neka ekskurzija Yugotoursa osamdesetih iz gotovo svih krajeva naše bivše države, vjerojatno će pamtiti do kraja života. Željezna je zavjesa odavno pala, kažete? Pa baš da vidimo...
Pregled na poljskoj strani graničnog prijelaza podrazumijeva, naravno, izlazak iz autobusa i pregled dokumenata, a na povratku i skeniranje svih putničkih torba, uključujući i one iz prtljažnika. A tek je slijedila bjeloruska granica, vrata iza kojih je nekoć stajao “Nerazrušivi Sojuz”, kako se u himni SSSR-a tepalo zemlji kojoj nije bilo kraja. I koje više nema... Iza magične linije kolona automobila čekala je na izlazak iz zemlje, a baš svi imali su pritom ugašena prednja svjetla, kao i ona u kabinama. Pomislili smo da su možda od dugog čekanja svi ugasili vozila da ne troše gorivo, ali nije bilo tako. Samo bjeloruska strana granice sastoji se od nekoliko punktova tako da je cijeli kompleks graničnog prijelaza, uključujući i nekoliko bescarinskih trgovina s odličnim izborom cigareta i votki, tek nešto manji od Andore ili San Marina.
Podizanje posljednje u kolopletu rampi dočekali smo s radošću otprilike kao da su nam se otvorila vrata svijetle budućnosti. Sjetili smo se u tom trenutku onih “obećanih” šest sati puta jer nam je na kraju trebalo sedam da u plamenu zoru s pogledom na dim iz dimnjaka ugledamo ploču koja označava ulazak u Brest. Život uz granicu je opasan i tvrd?
– Pa Nijemcima je 1941. manje trebalo! – dobacio je netko od suputnika dok su nam iskrcavali stvari ispred hotela “Bjelarus”. A taj osmokatni izvana dotjerani mastodont koji iznutra brižno čuva uspomene i svaki dašak vremena socijalizma pokazao se kao bastion bivšim sovjetima omiljenog kongresnog turizma i svega onoga što on nosi sa sobom, počevši od ogromne blagovaonice za doručak i nadglednika recepcije pa sve do pijanih tipova koji su u sitnim satima u hotelskom baru sumnjičavo osluškivali goste na poznatom im jeziku, među njima i jednog iz Makedonije. Lift koji ne kreće dok ne stisneš tipku “hod”, kao potvrda one da Ruse bez naredbe možeš samo u krevet natjerati, televizori u sobama (marka Vitjaz!) kakvi su kod nas izišli iz prodaje prije četvrt stoljeća i gelovi za tuširanje koji ne samo da nisu nimalo mirisali nego su nakon nekoliko dana izazvali i ozbiljnu iritaciju samo su pojačavali dojam povratka u vremena prije pojave Gorbačova. Međutim, izlaskom iz hotela i kratkom šetnjom do centra grada i glavne pješačke Sovjetske ulice sa zanimljivim skulpturama, pekarama, boemski uređenim kavanama s knjigama i društvenim igrama te spomenikom tisućljetnom Brestu, prvotni loš dojam pao je u vodu. Jer, taj pogranični bjeloruski grad pomalo nalik Osijeku, ali triput veći od njega (i tek šesti po veličini u državi) šarmantno je uređen, ugodan za šetnju i odmor te čak i izvan strogog centra toliko apotekarski čist da je neugodno baciti opušak na ulici. Jedino smo, navikli na našu uobičajenu gužvu u svako doba čak i za radnih dana, imali dojam premalog broja lokalnih stanovnika na ulicama, dok su naši suputnici iz Beograda tek bili u šoku. Peter iz Ljubljane snebivao se u šetnji ulicom koja je u svojoj povijesti promijenila šest imena...
– Bio sam ovdje prije dvije godine i ne mogu vjerovati koliko se toga promijenilo, koliko je toga otvoreno, koliko je sada više sadržaja. Drugi grad... Dojam je da ipak još uvijek u Brestu ne očekuju turiste, bar ne izvan zemalja nekadašnjeg SSSR-a. S engleskim jezikom vode teške borbe, a u jednoj od rijetkih suvenirnica prodavačica nam se, već pomalo sluđena nakon trećeg kupca, požalila: “Pa otkud svi ovi turisti!? Ne mogu vjerovati, cijeli dan ulaze, to još nisam vidjela! Zar se nešto tu događa?”. Cijene su za naše prilike smiješne! Kutija cigareta košta otprilike jedan euro, nešto malo skuplje je pivo, a dobar ručak u centru grada za tri osobe u ugodnom restoranu s domaćom kuhinjom i rundom pića ne košta više od 250 kuna. Dvije kave i čaj s odličnim kolačima u simpatičnoj slastičarnici Sherlock nisu koštali više od 40-ak kuna. Prijatelj Riči iz Skoplja otvoreno je priznao da uživa...
– Prijatelju, hamburger na aerodromu u Kopenhagenu 25 eura! Pa ti vidi... U tri dana u Brestu nismo vidjeli nijednog policajca, nijednog prosjaka i nijedan politički plakat. A navodno je riječ o “posljednjoj europskoj diktaturi”, kako se pisalo za zemlju koju već godinama vodi Lukašenko. U Sovjetskoj ulici smješten je i moderno uređeni bar restaurant Carpe Diem. Kao po pravilu da više nigdje na kugli zemaljskoj nećeš naći mjesto u kojem neće biti nekoga koga su raselili ili ratovi na području bivše Jugoslavije ili tranzicija na sustav podivljalog tržišnog kapitalizma koja je uslijedila nakon njih ili jednostavno život, naletjeli smo na konobara Ivana iz Zemuna...
– Ćao, ljudi, kako ste? Što ćete popiti? – rekao je i pružio ruku svima te kroz večer otkrio svoju priču.
– Tu sam se oženio Bjeloruskinjom. Radim za 150 dolara mjesečno. Malo? Kad platim režije u iznosu od otprilike 30 eura, ostane mi sasvim dovoljno za život. Ništa mi ne fali. Ima i smisla. Kada padne večer, nažigači pale uličnu rasvjetu u Sovjetskoj i stoga je ta ulica znamenita u cijeloj zemlji, toliko naslonjenoj na Majku Rusiju da u tri dana nismo čuli neki drugi jezik. Samo ruski. Pa ipak, najveća znamenitost grada tek nas je čekala – Gogoljevom ulicom došli smo do Brjestskaje krjepasti. Dva stoljeća stara utvrda Brest podignuta je u vrijeme Nikolaja Prvog koji ju je posjetio sedam puta. Smještena na putu Varšava – Moskva služila je kao vojarna s gotovo dva kilometra dugim kompleksom baraka u kojima je živjelo dvanaest tisuća vojnika. Istaknuto mjesto u povijesti zauzela je u sedam lipanjskih dana godine koja nikad nije završila. Tog 22. lipnja 1941. u četiri sata ujutro njemački Wehrmacht započeo je operaciju Barbarossa, prve bombe na utvrdu Brest pale su oko 4.15, a već oko 4.45 uslijedio je prvi juriš njemačkih snaga na tvrđavu. Na vratima utvrde i u njezinoj utrobi započela je tada, prsa o prsa, prva velika bitka Drugog svjetskog rata na istočnoj fronti. Nakon dva dana opsade, glavnina njemačkih brigada jednostavno je zaobišla veliku komplikaciju i krenula dalje strelovito grabeći u dubinu Staljinove države, ali utvrda se nije predavala, bijesni Nijemci bacili su poslije pet dana još dvije tone bombi na nju. U filmskom ratnom spektaklu iz 2010., djelu ruske kinematografije, dočarani su dramatični dani bitke. Sedam punih dana iz utvrde su stizale poruke: – Ovdje Krjepast! Ovdje Krjepast! Mi držimo obranu. Očekujemo pojačanje. Očekujemo pojačanje...
Gladni i žedni, toliko da su noću pili vodu rijeke Muhavec kojom su plutala tijela palih boraca, o čemu svjedoči trinaest metara dugačka skulptura zvana Žeđ, otpor su prestali pružati tek 29. lipnja. Osvojivši cijelu utvrdu, Nijemci su našli poruku ispisanu na zidu: “Umrijet ću, ali predati se neću! Zbogom, Domovino!”. Jednog od zarobljenih natjerali su da s kapa palih drugova skida petokrake i skuplja ih u šljem. Kad ih je sakupio, predao ih je osvajaču, ali s aktiviranom ručnom bombom pokrivenom petokrakama. Spomenik herojima podignut je unutar utvrde koja je i sama šezdesetih u SSSR-u dobila čin heroja. Zove se Muškost, visok je 30 i širok 54 metra, a Amerikanci su ga proglasili najružnijim spomenikom na svijetu!
‘Ja sam Židov’
Zadovoljštinu za sve patnje koje su prošli dobili su u obliku vijesti koju je Moskva radijski objavila nepune četiri godine poslije: “Vojska Prve bjeloruske fronte potpuno je zaposjela prijestolnicu Njemačke – Berlin!”. Vraćamo se u grad kroz pravilni labirint ulica. Nije ih malo koje nose imena poručnika i pukovnika Crvene armije, najčešće s njihovim licima i pričom. Među njima je i Fominova koja se izdvaja iz Gogoljeve i siječe dijagonalno put prema centru grada, a nosi ime po posljednjem komandantu obrane utvrde. Iz kolone zarobljenih izišao je čuvši naciste kako prozivaju: “Tko su Židovi? Tko su komesari?”.
– Ja sam Židov i komesar. I komunist! – rekao je Jefim Mojsijevič Fomin i stao uza zid, pred streljački vod.
Video: Snimka požara na katedrali u Notre-Dameu
U usporedbi s hadezeovcima, Lukašenko je uzor poštenja.