Od hrvatskog je nacionalnog interesa jačati poljoprivrednu proizvodnju i prehrambenu industriju kroz povećanje njezine konkurentnosti, digitalizaciju, okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta, kvalitetno upravljanje i financiranje, vertikalno i horizontalno povezivanje, izmjene zakona o poljoprivrednom zemljištu i aktivaciju zapuštenog, s manje birokracije, a više kontrole i pravednije distribucije izravnih plaćanja te više odgovornosti svih u lancu.
Naši agroekološki uvjeti, tla te poljoprivredni patriotizam koji je osvijestila pandemija koronavirusa prilika su za restart politike i modela proizvodnje hrane kakvu poznajemo te pozicioniranje poljoprivredno-prehrambene proizvodnje kao strateške grane, umjesto da o tome samo protokolarno pričamo. Put kojim smo krenuli u krizi počeo je biti bolji te bismo i samodostatnost i konkurentnost mogli riješiti kroz nekoliko godina, ali samo ako se da prilika struci i onima koji znaju i mogu – to su neki od zaključaka online konferencije "Nova paradigma domaćeg poljoprivrednog i prehrambenog sektora", koja je održana u sklopu višegodišnjeg Večernjakova projekta "'Hrvatska kakvu trebamo".
Stručnjak za održivu i ekološku poljoprivredu Darko Znaor u uvodnom je dijelu konferencije kazao kako je poljoprivreda višeznačan sektor, multinacionalan, a osim proizvodnje hrane, utječe na okoliš i dostojanstvo i srž je razvitka ruralnih područja. Međutim, gro agrarnih politika svih vlada dosad bio je usredotočen na proizvodnju, dok su sve druge multifunkcionalne dimenzije stavljene u drugi plan. Hrvatska ima vrlo izdašne potpore, što je dobro, no s druge strane sve dosadašnje vlade favorizirale su politike koje idu u prilog tzv. velikim sustavima. A zanimljivo – većina tih politika išla je i na jačanje poljoprivrede sjeverno od Karlovca – kaže Znaor. Tako je poljoprivreda u krškom dijelu dobivala možda manje potpora i manje pozornosti nego poljoprivreda u panonskom dijelu, a nije se puno odmaklo ni od problema i zagonetke poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu.
Slabu konkurentnost i ovisnost o uvozu Znaor pripisuje dvama faktorima, naslijeđu te agrarnoj politici posljednjih 20 godina.
Naslijedili smo zakon koji dopušta atomiziranje, parceliziranje poljoprivrednih gospodarstava, što je u konačnici dovelo do toga da imamo jako male parcele, prije svega u Dalmaciji i Hrvatskom zagorju i na takvim parcelama proizvodnja nije učinkovita i konkurentna. Također, ljudski i društveni kapital u proizvodnji i znanosti, uvjetno rečeno, oskudan je. Demografska struktura, razina znanja, inovacija, obrazovanja, dosta je niska, pogotovo u odnosu na neke druge zemlje EU. Velik dio PG-a, a i neki veliki sustavi, primjenjuju zastarjele agrotehničke mjere, što je također jedan od velikih problema, a problemi su i nedostupnost, odnosno teško dolaženje do financijskog kapitala potrebnog za proizvodnju. No treba naglasiti da ni EU ni Hrvatskoj samodostatnost do sada nije bila cilj – naglasio je Znaor.
Samodostatni smo u samo nekoliko proizvoda, a kako ne skrbimo dovoljno o prirodnim resursima i okolišu kad su u pitanju klimatske promjene, štete od elementarnih nepogoda u poljoprivredi od 2011. do 2018. činile su čak dvije trećine šteta.
– Slikovito rečeno, 60 posto izravnih plaćanja pojele su nam klimatske promjene, a uz ta plaćanja mi nemamo prioritetnih mjera u sklopu Programa ruralnog razvoja (PRR) za borbu protiv klimatskih promjena ili, što je važnije, za adaptaciju klimatskih promjena rekao je Znaor.
Znaor je kazao kako je u vrijeme koronakrize dobro što se jako mnogo propituje je li smjer u kojem idemo dobar kad je riječ o poljoprivredi i hrani te je li dobra prilagodba OPG-a i nekih sustava te trgovina novonastalim uvjetima. I Ministarstvo poljoprivrede dobro je reagiralo, smatra on, te su, ono što je dosad bilo nezamislivo, odjednom srušene prepreke online prodaje ili kućne dostave te nekih oblika kratkih opskrbnih lanaca. Pohvaljuje Zagrebačku županiju, čiju je inicijativu podržala i skupština, da se sva proizvodnja u županiji preusmjeri sto posto u ekološku proizvodnju, što je potaknuto ranijim razmišljanjima, ali i koronakrizom. U tijeku je izrada akcijskog plana i nekih drugih dokumenata pa će biti zanimljivo pratiti hoće li ta opcija naići na podršku među poljoprivrednicima i proizvođačima, naglasio je.
Ministrica poljoprivrede Marija Vučković naglasila je: – Pandemija koronavirusa naglo je osvijestila važnost vlastite proizvodnje hrane, a ona je u Hrvatskoj dramatično niska. Samo na potpore proizvodnji troši se više od 3,5 milijarde kuna godišnje, a lani smo uvezli hrane za čak 3,4 milijarde eura, čak 12% ili 350 milijuna eura više nego prethodne godine, uz vanjskotrgovinski deficit od 1,23 milijarde eura.
Pokrivenost uvoza izvozom pala je za 3%, na 64%, što upućuje na negativan trend, no ministrica poljoprivrede Marija Vučković kaže kako nema trenda, jedne je godine to 64, druge 61, treće 66% te se prije može govoriti o stagnaciji.
Kad je preuzela vođenje Ministarstva poljoprivrede, a prije toga bila je državna tajnica zadužena za strukturne fondove, program potpora već je bio notificiran pri EK, na dio koji se odnosi na potpore poljoprivrednicima i dio koji se odnosi na strukturnu preobrazbu Programa ruralnog razvoja (PRR) sa svim investicijskim i neinvesticijskim mjerama. A isto tako i Operativni program za pomorstvo i ribarstvo.
– Danas je PRR po efikasnosti najiskorišteniji hrvatski fond, dok operativni nije čak ni bio akreditiran te se krenulo s 3-4 posto iskoristivosti, a danas ide u solidnom smjeru. I to je bio naš prioritet. Što se tiče izravnih plaćanja, tu nismo činili bitne promjene jer treba sprečavati pravnu nesigurnost, ali nakon svih provedenih analiza, dijagnostike, slijedom našeg nacrta strategije koji će uskoro biti prezentiran javnosti, sustav izravnih plaćanja, pa i smjer ruralnog razvoja, jest loš. Neću reći da je sve loše, ali jest generalno, s obzirom na visinu i intenzitete potpora – i ako ih uspoređujemo s proizvodnjom, nisu dovoljno učinkovite i to ne može nijedna država izdržati. Radimo na tome da to promijenimo – rekla je ministrica. Dodaje kako će strategijom biti jasno definirano na koji ćemo se način baviti produktivnošću, otpornošću na klimatske promjene, konkurentnošću i vertikalnom povezanošću cijelog prehrambenog lanca te vitalnim ruralnim zajednicama i održavanjem života u ruralnom prostoru.
– To je miks ekonomskih, socijalnih i zelenih ciljeva. Poljoprivreda mora biti utemeljena na proizvodnji. Trebamo imati suradnju s energetikom, zaštitom okoliša, demografijom, ali mi ne možemo tu priču započeti bez veće produktivnosti, proizvodnje i međunarodne konkurentnosti – istaknula je.
Čelnik HGK Luka Burilović pita jesmo li ikad uopće imali samodostatnost u proizvodnji.
– Od ulaska u EU nemamo opcije zaštite naše proizvodnje s pomoću carina. Rastu našeg konkurentskog pritiska pridonosi i relativno slaba kupovna moć domaćeg stanovništva koje ima visoke izdatke za hranu i piće u strukturi potrošnje, a to za posljedicu ima i kupnju proizvoda niže cjenovne vrijednosti iz drugih zemalja iz EU i trećih zemalja, mlijeka, sira, svinjetine, vina... – drži on. Samodostatni smo samo sa pšenicom, jajima, mandarinama i morskom ribom, dok smo s mlijekom, mesom, voćem i povrćem ispod ili na razini 50 posto, što je loše.
– Sad je uistinu situacija takva da moramo poduzeti mjere za veću konkurentnost, konkurentnu proizvodnju koja će zadovoljiti domaće potrebe i turističku potrošnju koja je svake godine sve veća te osigurati stabilan i primjeren dohodak našim poljoprivrednim proizvođačima da ruralni prostor uistinu bude poželjno mjesto za život – tvrdi te dodaje kako je problem i državno poljoprivredno zemljište. Sa svakom promjenom vlasti radi se novi zakon i ono još nije riješeno. Da se 90-tih državna zemlja dala u 99-godišnju koncesiju kako bi koncesionari mogli dugoročno planirati svoju proizvodnju, a ako se i njihovi potomci time budu bavili i na duži rok, ne bi se danas pitali raspolažu li njome oni koji se žele baviti poljoprivredom ili mešetari koji bi je jeftino kupili i preprodali.
Mirko Ervačić vlasnik je i čelnik uprave Osatina grupe, čiji je sustav potpuno posložen, od obnovljivih izvora do ratarstva, voća, povrća, stočarske proizvodnje. Dok je Hrvatska velika uvoznica povrća, Osatina čak 80 posto povrća izvozi.
– Ne slažem se da s većim dijelom poljoprivrednog zemljišta rade velike tvrtke, ne rade ni deset posto. A što se tiče izvoza, da biste izašli, morate biti konkurentni. Stvar je jednostavna, ako je cijela hrvatska poljoprivreda ispod 30% konkurentnosti prosjeka EU, a 20% EU-15, onda se moramo jako zamisliti. Ako je naša konkurentnost četvrtina ili petina onoga što drugi u Europi rade, onda je normalno da će sve što se proizvodi u Europi doći na naše tržište – kaže Ervačić. Imamo i tehnoloških, organizacijskih i financijskih problema koje trebamo početi rješavati u poljoprivredi jer je ona ozbiljna grana na koju se nadovezuju brojne druge. Za konkurentnost treba i tehnolološki iskorak koji nije jednostavan i ne mogu ga raditi ljudi koji u proizvodnji nisu bili, ne poznaju svjetske tehnologije, a onda dolazimo i do najvećeg problema jer nema okrupnjavanja površina, nedostaje nam znanje i tehnološki napredak, a onda i financiranje.
– To nije problem koji se može riješiti klikom jedne vlade, jednog ministra, jednog zakona, na tome se mora kontinuirano raditi. Činjenica je da Osatina grupa izvozi 80 posto svojega povrća u 14 zemalja Europe. Proizvodimo ga više od 30.000 tona, što znači da dnevno isporučujemo 15 kamiona robe. Osim toga, mi smo i veliki proizvođači mlijeka, proizvodimo i velike količine mesa, ali da biste opstali na tržištu, cijenu morate prilagoditi konkurentskim cijenama, konkurentskim kompanijama s kojima ste na tržištu. Ako nemate nivo cijene koštanja, ako nemate kvalitetu i kontinuitet proizvodnje, tada na tržištu nemate što raditi. Kod nas je problem u tome što se često dijelimo na velike i male. Nema malih i velikih, sve su to proizvođači novostvorenih vrijednosti, a interes ostvaruju i obitelj, i šira zajednica, i država. Samo su takvi proizvođači hvale vrijedni i njima se treba nakloniti, a mi od 172 tisuće subjekata koji su se prošle godine bavili poljoprivredom imamo samo 12.000 u sustavu PDV-a. To su goleme brojke i možemo reći da 90.000 njih nije tržišno orijentirano i otvoreno kazati tko je taj koji proizvodi, tko stvara i tko prima taj dio potpora – kaže Ervačić.
Prema njegovu mišljenju, tvrdnja kako poljoprivrednici mnogo dobivaju – ne stoji.
– Da nije potpora, cijene bi bile veće. Treba biti načisto, s onim dijelom potpora koju smo dobili umanjili smo naše cijene koštanja da bi ti naši proizvodi bili tržišno konkurentni – rekao je.
Izvršni direktor u Fortenova grupi Vlado Čondić Galiničić smatra kako je problem koronakrize poticaj za sređivanje problema u poljoprivredi koji se vuku još od Jugoslavije, od pitanja uređivanja vlasništva, s obzirom na to da se katastarske i gruntovne knjige ni danas ne poklapaju. Govorimo kako je u Hrvatskoj 1,1 milijun hektara površina u ARKOD-u koje se obrađuju te da se još 400.000 hektara može staviti u funkciju, no činjenica je da od svega toga 90.000 hektara obrađuju tvrtke s više od 1000 hektara, kojih je 30-ak.
– Nesređenost zemljišta te silna nesigurnost oko čestih promjena zakona u Hrvatskoj utjecale su na pad konkurentnosti. Milijun je stvari koje Hrvatska treba riješiti. Tehnološki je zaostala za Europom, nismo se ozbiljno dotaknuli digitalizacije ni ulaganja u poljoprivredno zemljište koje je i sve manje potentno jer se stalno crpi, a malo se ulaže. Naravno da bi država mogla napraviti i revalorizaciju poljoprivredne proizvodnje, pa sukladno tome i potencirati što bi se gdje proizvodilo. Ne treba zaboraviti Liku, Ravne kotare, gdje će mnogo veći problem bitan nedostatak ljudi nego mjere koje će država poduzeti ovisno o potporama iz EU ili javno-privatnom partnerstvima. Dakle, ako se odlučimo da su Ravni kotari povijesno, geografski i mikrolokacijski dobri za voće i povrće, hajdemo onda vidjeti kako na razini strategije države, vlade i lokalno pomoći ljudima sa sustavom navodnjavanja, sušionicama, otkupnim centrima... Ne možemo očekivati rezultate preko noći. Za poljoprivrednu proizvodnju trebaju kvalitetne pripreme kako bi prve ozbiljne rezultate dočekali za 4-5 godina, u nekim granama možda nešto brže, ali u proizvodnji mesa, mlijeka... treba određeni period. Jedan od ključnih problema jest i znanje prema kojemu se država maćehinski odnosi, a znanje čini razliku. Zemlja kao resurs i novac mogu se naći, ali znanje nas i Osatinu čini različitima. Idemo ulagati u znanje, ljude i mlade, pa ćemo imati rezultate – poručio je Čondić Galiničić.
Ministrica Vučković istaknula je da je Hrvatska na trećem, a možda sada i na višem mjestu po alokaciji koja odlazi na subjekte koji primaju više od 500.000 eura potpora godišnje. No činjenica je i da smo najveći po alokaciji koja odlazi na one koji primaju samo 500 eura, odnosno između 500 i 1250 eura. Koncentracija potpora u velikim je subjektima. Analiza 100 najvećih subjekata koji primaju najviše izravnih potpora pokazala je da ukupno imaju nešto više od 10 milijardi kuna prihoda prema financijskim izvješćima iz 2018., a dobili su ukupno 450 izravnih plaćanja te dodatno iz IAKS mjera ruralnog razvoja, što je također potpora (ne investicijska), oko 110 milijuna kuna.
– Ne možemo to ignorirati. No istodobno nam krivulje poticaja govore da se kod izravnih plaćanja moramo usmjeriti na najpropulzivniji i najzdraviji dio svake ekonomije, malo i srednje gospodarstvo, koje zahtijeva veću izravnu potporu. Ono što je poseban problem kod IAKS mjera ruralnog razvoja, pa i kod ekološke proizvodnje, jest činjenica da od prvih stotinu koji primaju potpore iz te komponente, gdje je jako važna ekološka proizvodnja, uvjeti otežanog gospodarenje, agrookolišne mjere i slično – na čemu RH mora raditi i to će i dalje biti veliki dio alokacije – za njih 30 uopće za 2018. nema podataka o prihodu i dobiti. Nisu čak bili ni u registru poreznih obveznika, što nije dobro i mi ćemo to promijeniti – rekla je ministrica.
Predsjednica Uprave HBOR-a Tamara Perko kaže kako je HBOR odobrio već više od 23 milijarde kuna i to za 15,5 tisuća projekata, među kojima je i veliki broj malih subjekata. Svaki četvrti odobreni projekt vezan je uz poljoprivredu, proizvođače i prerađivače, što znači da vrlo intenzivno surađuju s tim sektorom.
– Cilj nam je povećati konkurentnost poljoprivrednog sektora, stvoriti nova radna mjesta, bolje uvjete za postojeća. Ako idemo u prošlost, najpoznatiji su bili IPARD i SAPARD programi za poljoprivrednike gdje je HBOR financirao 70% projekata koji su ostvarili pravo na IPARD sredstva. Danas, kad govorimo o ulaganjima u poljoprivredu, to su ulaganja privatnog sektora te programi vezani uz EU fondove. Ako govorimo o poljoprivrednicima koji su ujedno i izvoznici, kamatne stope danas se kreću od 1,3 posto, što je vrlo konkurentno, a ročnost kredita do 15 godina. Uz to, ako govorimo o trajnim nasadima, pet je godina počeka, a ostale tri godine kako bi se poljoprivrednicima dalo dovoljno vremena da se zavrti proizvodnja. Kad govorimo o EU fondovima, tu se kamatne stope kreću od 1,75 posto – kazala je Perko.
Napominje kako financiraju prihvatljiva i neprihvatljiva ulaganja, a dio koji se dobiva iz EU fondova može se koristiti na više načina. Često je problem vlastitog učešća. No oni dio koji se dobiva iz EU fondova tretiraju i kao vlastito učešće pa poljoprivrednici ne moraju imati ekstralikvidnost, štednju... U novije vrijeme imaju i financijski instrument za ruralni razvoj gdje 50% financiraju banke, 50 posto HBOR, na čiji je dio kamata 0 posto, dok poslovne banke s kojima je potpisan ugovor na drugu polovicu kredita daju svoje kamatne stope. Prosječno ponderirana fiksna kamatna stopa na cijeli portfelj mora se kretati u rasponu od 1,2 do 2,1%.
Ervačić smatra kako za svaki dobar projekt koji je fizibilan i opravdan nije problem naći sredstva.
– Ne treba stvarati neku agrarnu banku koja bi samo davala pare, a sutra ne bi tražila svoj dio – kaže on.
Perko pak dodaje kako su oni u koronakrizi primijetili potrebu za obrtnim sredstvima, što je ostalo nepokriveno, pa su jedan dio alokacije koju su imali za financijske instrumente koji se odnose na investicije preusmjerili na obrtna sredstva kako bi što efikasnije zadovoljili trenutačne potrebe tržišta.
No problem je osiguravanje kolaterala, ističe Čondić Galiničić, upozoravajući kako su mali proizvođači često u problemu jer na zemlju u koncesiji ili na ugovor ne mogu osigurati kolateral, na što se žale i vinari koji teško dolaze do obrtnih, ali i investicijskih sredstava.
Vegeta je najpoznatiji izvozni proizvod Podravke, godišnje se izveze više od 25 tisuća tona u pedesetak zemalja svijeta, ali za nju u Hrvatskoj nema dovoljno sirovine. Dapače, uvoz povrća lani je u Hrvatskoj porastao 24%. Direktor sektora poljoprivrede u Podravci Dalibor Kezele kaže kako bi im, prema njihovu izračunu, trebalo 2000 ha navodnjavanih površina na kojima bi se uzgajalo povrće koje bi se u njihovim sušarama preradilo kako bi iz domaćih sastojaka mogli raditi Vegetu.
– Suočeni smo s problemom samodostatnosti povrtlarskih kultura koje upotrebljavamo u našoj prerađivačkoj industriji, a isto tako i voća. Trenutačno uočavamo i nedostatak radne snage i nedovoljan angažman poljoprivrednika u proizvodnji visokodohodovnih povrtlarskih kultura za prerađivačku industriju, a isto tako i voćarskih kultura. Naime, sustavnim ulaganjem u ratarstvo i proizvodnju uljarica i žitarica profilirao se u nas sloj ratara i poljoprivrednika koji vrlo efikasno koriste svoje površine s malim brojem ljudi, nepotrebno im je ulaganje u radnu snagu na poljima da bi proizvodili kulture koje donose mnogo veće prinose po hektaru. Jer dostatnost i profitabilnost u proizvodnji ratarskih kultura upravo je takva da omogućuje opstanak takvih OPG-ova i manjih subjekata. Upravo stoga mi smo kao kompanija pokrenuli inicijativu jače aktivacije hrvatskog sela u proizvodnji povrtnih kultura za potrebe industrijske prerade. Kao kompanija, preko naših organizatora i direktnim odnosom s našim kompanijama sufinanciramo upravo takvu proizvodnju koju poslije naplaćujemo u samom otkupu tih kultura, no to je još uvijek nedovoljno, nismo samodostatni. Samo krastavaca trebamo na godišnjoj razini 2000 tona, a jedva 350 tona skupimo na njivama od više od 500 obitelji koje to rade. Osatina izvozi konzumno povrće. No nakon razgovora s Beljem, Osatinom... i horizontalno smo se u koronakrizi organizirali, pa će ove godine Belje plus prvi put za Podravku proizvoditi rog-papriku za ajvar, Osatina presadnice. Vertikalna integracija koja nam ide mnogo sporije nije nam toliko važna koliko horizontalna da se pokrijemo iz postojećih resursa. Za vertikalnu treba mnogo više vremena, ali nadam se da ćemo i to uspjeti uz potporu Ministarstva i različitih banaka, HBOR-a i ostalih subjekata i JLS-a. Sjeverno od Karlovca imamo prekrasnu zemlju, većim dijelom nekomasiranu, manjim komasiranu, gdje ćemo se koncentrirati na proizvodnju visokokvalitetnih proizvoda. Da, žito i pšenica odličan su izvozni proizvod, ali i naš Čokolino raste na našim poljima, a za to trebamo pšenicu prve klase i vrhunske kooperante – rekao je Kezele.
Znaor kaže kako je povezivanje i udruživanje poljoprivrednika rak-rana poljoprivrede. S jedne strane imamo prehrambenu industriju koja ima potrebe za sirovinom po pristupačnim cijenama, a s druge strane jako mnogo malih subjekata koji ne mogu zadovoljiti te potrebe i onda je Podravci ili bilo kome drugome jednostavnije i jeftinije kupiti sirovinu iz uvoza. Iako proizvođačke organizacije mogu biti potpomognute iz sredstava ruralnog razvoja, ta mjera očito nije popularna kod naših poljoprivrednika, iako iskustva mnogih zemalja pokazuju da udruženi proizvođači imaju učinkovitiji nastup, lakše i jeftinije dolaze do inputa, imaju jaču pregovaračku snagu s velikim sustavima... Dio problema leži i u lošem iskustvu iz nasljeđa socijalističkog sustava.
Na upit kako proizvođače potaknuti na udruživanje, stvaranje velikih proizvođačkih organizacija, što je u Nizozemskoj primjerice trajalo i više od stotinu godina, ministrica Vučković odgovara kako u Hrvatskoj danas imamo 17 proizvođačkih organizacija, od kojih je devet uspostavljeno i financirano putem mjera 9 PRR-a s oko 24 milijuna kuna.
– Pripremili smo izmjene pravilnika kojima se regulira uspostavljanje i rad proizvođačkih organizacija, određeni uvjeti da bi naši poljoprivrednici bili podržani putem PRR-a kroz proizvođačke organizacije, a i poslije i drugim investicijskim mjerama, to je politika koja se široko primjenjuje u EU. Kod nas ide sporo i prisutna je neka vrsta „otpora“. Mi smo zato i krenuli u proces izmjena. Ono što mene muči jest to da smo kod određenih kultura previdjeli i teže uvjete što se tiče okrupnjavanja jer nama proizvođačka organizacija bez neke snage ne znači mnogo. Kroz organizacije koje ćemo podupirati dalje putem PRR-a zahtijevamo pravni oblik koji nije udruga. Ako ćemo podupirati proizvođačku organizaciju, smatramo da ona ipak treba biti usmjerena prema profitu.
Perko dodaje kako HBOR može financirati OPG-ove, obrte, zadruge i trgovačka društva, ali udruge ne. Za kredite za obrtna sredstva koji kreću uskoro kamatna stopa je 0,5 posto za male. I mali im se vinari mogu obratiti izravno. Mogu dobiti minimalno 190 tisuća kuna, maksimalno 1,5 milijuna kuna.
Čondić Galiničić hvali taj potez HBOR-a jer Fortenova ima jako razvijenu kooperantsku mrežu malih subjekata. U svinjogojstvu, mliječnoj industriji, tovu junadi, proizvodnji voća i povrća imaju oko 2000 ljudi, odnosno obitelji koje se oslanjaju na njih i to im daje sigurnost.
– U Slavoniji se proizvodi više od 130.000 tovljene stoke, 12-13 milijuna litara mlijeka uz vlastitu proizvodnju, a što se tiče PIK-a Vinkovci, proizvedu oko 30-ak tisuća tona voća i povrća, što oni a što kooperanti. To je model koji je naslijeđen, mi ih zapravo i kreditiramo. Pomažemo im znanjem i pratimo proizvodnju, i na kraju to i otkupljujemo te podržavamo udruživanje poljoprivrednih proizvođača jer bez toga ne možemo biti konkurentni niti imati kontinuitet isporuka i kvalitete – istaknuo je.
Komentirajući prehrambeni patriotizam, Burilović smatra kako bi udruživanjem proizvođača, okrupnjivanjem i većom konkurentnošću te povezivanjem poljoprivrednika s velikim kompanijama u Hrvatskoj koje su nositelji poljoprivredne proizvodnje domaći proizvodi bili privlačniji i velikim trgovcima i bolje zastupljeni na njihovim policama – a imali bi i više domaćih brendova. Tu ističe i akciju HGK Kupujmo hrvatsko kojom potiče rast domaćeg gospodarstva, ali i dobiva cijeli niz drugih benefita – bolja kvaliteta, svježina za krajnje kupce, kraći lanac nabave, odgovornost prema lokalnoj zajednici, poticanje izvoza, što je također jako bitno. Važno je, smatra, da se konačno strateški odredimo koju proizvodnju trebamo i na to se trebamo fokusirati, a ostale proizvode trebamo prepustiti tržištu jer ne možemo biti u svakom segmentu samodostatni, autonomni. Neke proizvode jednostavno treba i isplativije je uvoziti.
– Koliko god je za nas hrvatski turizam izuzetno važan, iako čini 20% udjela u BDP-u, sada se pokazuje da mi ne možemo živjeti od hotelijerstva. Vidite li, kad se dogodi samo jedan slučaj kao što je ova korona, koliko smo mi u problemima? Uistinu se nadam da ćemo već u šestom mjesecu, a pogotovo sedmom, osmom, devetom, koji nose 64% prihoda hrvatskog turizma, dobrim djelom uspjeti oporaviti barem 50%.
Što se tiče poljoprivrednog zemljišta, Burilović predlaže da se u zakon stavi i pitanje plodoreda.
– Samodostatni smo u pšenici jer ju je vrlo lako proizvoditi, a onda imamo problem u proizvodnji šećerne repe jer tu imamo nedovoljne poticaje, a zahtjeva mnogo više angažmana. Neki ljudi koji koriste državno poljoprivredno zemljište nemaju nikakvih obveza. Mi moramo prilikom ugovaranja i davanja u koncesiju, odnosno zakup ili prodaju državnog poljoprivrednog zemljišta, jednim dijelom uvjetovati plodorede na tom zemljištu.
Zaključujući konferenciju, ministrica Vučković kazala je kako je malo toga što njezino ministarstvo trenutačno ne može raditi, iako je nastupila tehnička vlada. Njezino ministarstvo nastavit će pružati podršku aktivnostima, što se tiče promidžbe poljoprivredne proizvodnje i digitalizacije, da bi približili hrvatskog poljoprivrednog proizvođača tržištu. S druge strane, trajni uspjeh ne možemo očekivati bez modela rasta i fokusiranja na investicije koje će brže stvoriti dodanu vrijednost, kao ni bez pravednije distribucije izravnih plaćanja. Pripremaju se i izmjene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu, riječ je o načinu aktiviranja zapuštenog poljoprivrednog zemljišta... Trenutačno je u postupku 60-ak natječaja, a uskoro će se prezentirati i strategija poljoprivrede, rekla je Vučković.
– Nadam se da ćemo nastaviti s patriotizmom i pokazati ga i dobrom turističkom sezonom, angažmanom svih naših resursa te da ćemo se primiti posla i krenuti u restrukturiranje poljoprivredne i prehrambene industrije RH u sljedećem razdoblju. Dosta je otvorenih pitanja koja su rješiva i koja mogu donijeti veću dodanu vrijednost cijelom BDP-u RH – zaključio je Kezele.
