Čak 90 posto ekoproizvoda na tržištu lažne je ekokvalitete. Pod tim se
u nas prodaju čak i genetički preinačeni proizvodi, među kojima
prednjače krumpir i rajčica. No, kako imamo zakone koji se ne provode,
i nas 10-ak posto strpano je u isti koš sa šarlatanima, koji nemaju
nikakvih skrupula prema potrošačima tvrdi Bernarda Orehovec iz
Čakovca, jedna od rijetkih u Hrvatskoj čije imanje, uz ekomarkicu
Ministarstva poljoprivrede, ima i svjetsku licenciju demeter
međunarodno zaštićenu prehrambenu markicu koja jamči zdravu i ekološki
proizvedenu hranu.
Ubrano u vrtu ili na veletržnici
Još donedavna ekološka je proizvodnja bila marginalna. No, na zahtjev
potrošača, poslije brojnih afera s hranom kravljeg ludila,
slinavke i šapa, kancerogenih razina dioksina i umjetnih pripravaka u
industrijski proizvedenoj hrani, a naposljetku i ptičje gripe
potražnja za ekološkim proizvodima posljednjih godina vrtoglavo raste.
Za razliku od konvencionalne poljoprivrede, takvi proizvodi ne sadrže
ostatke pesticida i ostalih rezidua, a genetički izmijenjeni organizmi
strogo su zabranjeni te je njihova proizvodnja u posljednjih desetak
godina utrostručena u zemljama EU. No, je li sve ono što na tržnicama i
u trgovinama nosi predznak eko ili bio doista onakvo kakvim se
reklamira? Treba li svakoj kumici na placu vjerovati na riječ kad kaže
kako je ono što prodaje iz njezina vrta, ekološko, netretirano bilo
kakvim pesticidima i herbicidima... iako ih većina nema više od
nekoliko četvornih metara njive ili okućnice i većinu je ubrala na
nekoj od veletržnica?
Ogorčena sam! U imanje Bernardin vrt uloženo je 17 godina
mukotrpnog rada. Licenciju demeter mogu dobiti samo oni proizvodači za
koje međunarodna komisija nakon višegodišnjeg preusmjeravanja na
biološko-dinamičku metodu proizvodnje utvrdi da zadovoljavaju propisane
uvjete. Pritom nije bitno koliko zemlje imate, svake četiri godine
specijalna komisija na vašoj zemlji provodi analize tla kako bi se
točno utvrdilo što ste na njemu radili, dok u Hrvatskoj, nakon što
dobijete ekomarkicu, to više nitko ne kontrolira tvrdi B.
Orehovec.
Svatko u tom lancu ima putra na glavi. Hrana mora imati svoj
CV tko ju je proizveo, gdje, tko ju je kontrolirao, gdje je
skladištena... No, pod ekohranom prodaje se sve i svašta. I onaj tko
dobije ekomarkicu misli kako ju je dobio dovijeka, a ne na šest
mjeseci. Nakon toga roka ponovno bi trebao predati papire i zahtjev u
mjerodavno ministarstvo, a državna inspekcija kontrolirati što radi.
Imamo Zakon o hrani i Pravilnik o deklariranju hrane, koji je prepisan
od EU, no bojim se da se ne provodi. Niti znate odakle je to što
jedete niti je li pod kontrolom, bez obzira na to je li konvencionalno,
ekološki uzgojeno ili je tzv. new food, odnosno GM kaže Ivica
Kisić, profesor ekološke poljoprivrede na Agronomskom fakultetu u
Zagrebu i član povjerenstva za dodjelu ekomarkica.
Najbolji primjer za to je, kaže, cesta od Plitvica do Rijeke. Na sve
strane prodaje se ekološki proizveden sir, prema čijoj bi se količini
dalo zaključiti kako je u Lici najmanje 20.000, a ne 200-tinjak krava
ili su one izvanprirodni fenomen i daju po 400 litara mlijeka na dan.
Nasuprot tome, pravu ekomarkicu, koja izgleda kao djetelina s četiri
lista, domaći kupci i ne poznaju. Takvi proizvodi nisu označeni ni
izdvojeni na policama trgovina, što je još jedan propust države
objašnjava prof. Kisić.
Eko zbog zdravlja i okusa
Prema podacima WTO-a, godišnje se na tržištu ekohrane i pića u svijetu
obrne 30 milijardi USD. Čak 36 posto stanovništva EU ekohranu, koja je
i 60 do 100 posto skuplja od one iz konvencionalnog uzgoja, kupuje jer
smatra da može prevenirati različite bolesti, a 31 posto i zbog boljeg
okusa. Konvencionalna je proizvodnja, pokazala su istraživanja, čak 25
puta opterećenija sredstvima za zaštitu bilja, ponegdje i dodatnih 7,4
posto. No, ni u ekoproizvodnji nije sve idealno. Oko pet posto
proizvoda u EU lažno je ekološko, iako ni često mijenjanje dobavljača,
nepravilan transport i skladištenje hrane... ne jamče sigurnost, čak ni
biorobe.
Za razliku od susjeda Slovenaca, koji sa četiri posto obradivih
površina pod ekološkom proizvodnjom zauzimaju 10. mjesto u svijetu
(imaju čak 22.000 ha), Hrvatska ima 269 ekoproizvođača i samo 3124 ha,
dok službenih podataka koliko se u nas izvozi i uvozi ekoloških
proizvoda nema, odgovaraju u Ministarstvu poljoprivrede.
Na europskoj ljestvici ekoproizvodnje iza nas se jedino nalazi
Albanija kaže nutricionist dr. sc. Ignac Kulier i domeće kako se
izraz ekohrana u nas zlorabi. Svaki proizvođač za sebe kaže da
proizvodi zdravu hranu, što ne odgovara istini. U tu se kategoriju
trpaju i janjetina na ražnju, kulen i pršut.
Enrico Finoti iz talijanskog Instituta za prehrambena istraživanja kaže
kako je pogrešno misliti da su, primjerice, bio salata, mlijeko ili
jogurt hranjiviji. S nutricionističkog stajališta njihova dodana
vrijednost je samo u činjenici da su to čistiji proizvodi, proizvedeni
bez insekticida i umjetnog gnojiva, ili u slučaju biološkog mesa bez
dodataka hormona i antibiotika u životinjskoj hrani. Izabrati biološko
jednostavno znači jesti čisto ili uzimati manju količinu potencijalno
štetnih materija, eliminirajući kemiju iz tanjura, tvrdi on. Prevedeno,
i ekočokolada deblja sve ostalo je stvar izbora.
Na tržnicama i u trgovinama poplava ekološki proizvedene hrane, a imamo samo 3124 ha ekopovršina
