Na sam Dan neovisnosti, 8. listopada 2018., samo nekoliko sati nakon što je novi-stari član Predsjedništva BiH Željko Komšić najavio tužbu protiv naše države zbog izgradnje Pelješkog mosta, predsjednik VRH-a Andrej Plenković dao je zagonetnu i ne sasvim točnu izjavu za javnost: "Postoji parafirani sporazum o granici između dviju država koji su 1999. potpisali predsjednik Tuđman i predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović. Taj se sporazum primjenjuje i nijedna strana nije dovela u pitanje njegovu provedbu.“
Prva je netočnost u toj izjavi ona o „parafiranom sporazumu“. Međunarodni ugovor koji su u Sarajevu 30. srpnja 1999. potpisali predsjednik RH dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović zove se „Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine“. Druga, znatno ozbiljnija, a za hrvatske nacionalne interese opasna netočnost je da „nijedna strana nije dovela u pitanje njegovu provedbu“.
Problematična granica
Naime, ne samo da se već punih 18 godina dovodi u pitanje provođenje tog graničnog ugovora nego nijedna od država potpisnica taj ugovor nije potvrdila (ratificirala) u državnim parlamentima, što je uvjet njegova konačnog stupanja na snagu. Upravo zbog toga nije jasno zašto je Plenković izjavio to što je izjavio i znači li ta izjava namjeru njegove Vlade da još jednom pošalje u saborsku proceduru prijedlog zakona o potvrđivanju Ugovora o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U slučaju da se sadašnja saborska većina kojim slučajem usudi i sprema na ratifikaciju „Sarajevskog ugovora“, potrebno je još jednom podsjetiti na relativno dugu povijest neuspjelih ratifikacija: 2000., 2005. i 2012. godine. 30. srpnja 1999. potpisan je Ugovor o državnoj granici između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Sarajevu (potpisnici Tuđman i Izetbegović).
Hrvatski pregovarački tim predvodio je brigadir Željko Dobranović, a ministar vanjskih poslova bio je Mate Granić. U ime MVP-a u povjerenstvu je bio veleposlanik Joško Paro. Svakako treba kazati kako je dr. Franjo Tuđman u trenutku potpisivanja tog ugovora bio smrtno bolestan – umrijet će nakon 165 dana, 10. prosinca 1999. Pregovore oko državne granice Hrvatskoj je nametnula međunarodna zajednica nakon što je kanadski bataljun SFOR-a razoružao četiri hrvatska policajca, smatrajući da su naoružani došli na teritorij BiH. Da je situacija bila ozbiljna i na granici oružanog sukoba, kasnije je potvrdio dr. Franjo Tuđman izjavom: „Da je SFOR upao svojim oklopnim kolima u Martin Brod, bio sam spreman tamo poslati ne samo policiju nego bi otpor pružila i vojska.“
Epilog je bio taj da su četvorica autora – Stjepan Ćosić, Niko Kapetanović, Pero Ljubić i Nenad Vekarić – objavila knjigu „Hrvatska granica na Kleku“. Knjigu šalju svakom saborskom zastupniku uz zamolbu da ne ratificiraju Ugovor. Nakon pojave knjige i dolaska na vlast Ivice Račana odustaje se od ratifikacije Ugovora.
24. ožujka 2005. Međunarodno diplomatsko povjerenstvo RH i BiH koje ima naziv „Mješovita stručna skupina za dokumentaciju granične crte Republika Hrvatska – Bosna i Hercegovina“ sastaje se u Šibeniku u tajnosti kako bi parafiralo „Opis granične crte na TK od broja TK 001 do broja TK 086 između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine“. Vođa „mješovite stručne skupine“ s hrvatske strane je Hidajet Hido Biščević. Parafirani Šibenski opis granične crte bosansko-hercegovačka strana sigurno bi koristila u slučaju međunarodne arbitraže.
17. studenog 2005. VRH, čiji je predsjednik dr. Ivo Sanader, šalje Ugovor o granici (s privitkom „Opis granične crte“) na ratifikaciju u Hrvatski sabor po hitnom postupku. Zanimljivo je da dopis Saboru o hitnoj ratifikaciji potpisala potpredsjednica VRH-a Jadranka Kosor kojoj je Sanader „galantno“ prepuštao potpisivanje svih sumnjivih dokumenata, a ona je, očito, uživala u tom potpisivanju. U potpisanom dopisu Saboru kao izvjestitelje i one koji će zakon braniti u Saboru VRH je odredio ministricu vanjskih poslova Kolindu Grabar-Kitarović te državnu tajnicu Mariju Pejčinović Burić i državnog tajnika Hidajeta Bišćevića.
24. studenog 2005. u Večernjem listu objavio sam članak koji je trebao imati naslov "Veleizdaja kod Ne-uma“, ali mu je uredništvo odredilo nešto umjereniji naslov: "Neznanje Vlade i šeprtljavi pregovarači“. U članku sam citirao velebnu dobrosusjedsku poruku Ive Sanadera od Dugobaba: „Taj je ugovor dokaz da susjedi, kad žele, mogu riješiti sva pitanja, pa i pitanje granica“. Nakon što su pročitali članak, prišli su mi Luka Benić, Frano Matušić, Petar Selem i Andrija Hebrang i zamolili me da Tonći Tadić i ja zajedno s njima lobiramo kod Sanadera da odustane od ratifikacije. To se i dogodilo.
7. srpnja 2012. tadašnji predsjednik VRH-a Zoran Milanović (ministrica vanjskih poslova tada je bila Vesna Pusić) u Dubrovniku najavljuje ratifikaciju „Sarajevskog graničnog ugovora“, uz usputnu izjavu: „I sad bi se mi trebali sporiti sa susjedom oko ta dva kamena. Ozbiljna država to ne radi.“ Ovdje svakako treba kazati da je Vlada Zorana Milanovića odustajanjem od gradnje Pelješkog mosta osnažila pregovaračku poziciju BiH u odnosu na granični sporazum i u odnosu na neratificirani Sporazum o luci Ploče koji ima puni naziv: „Sporazum o slobodnom tranzitu kroz teritorij Hrvatske u i iz luke Ploče i kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neumu“.
Naime, kako to i naziv sporazuma sugerira, tranzit dobara i ljudi kroz luku Ploče bio je neka vrsta reciprociteta u odnosu na „tranzit“ dobara i ljudi preko državnog teritorija BiH kod Neuma.
Odustajanjem Vlade Zorana Milanovića od gradnje Pelješkog mosta, Vesna Pusić je, uz posredničku ulogu Europske komisije, mjesecima pregovarala sa Zlatkom Lagumdžijom o fantomskom „neumskom koridoru“; neki su čak predlagali „morske“ ideje o gradnji tunela ispod mora ili kopanju tunela ispod Neuma.
8. kolovoza 2012. na portalu velečasni Zlatko Sudac objavio sam kolumnu „Novi pokušaj veleizdaje kod Ne-uma“ koja završava ovom porukom upućenoj saborskim zastupnicima: „Ruka vam se osušila ako je podignete za ratifikaciju sporazuma koji na pravdi Boga drugoj državi ustupa ono što je sedam stoljeća bilo – hrvatsko!“ Tu su kolumnu prenijeli brojni portali i još je dostupna na internetu.
13. rujna 2012. kao glasnogovornik VRH-a na HTV-u se ukazuje Neven Mimica i najavljuje ratifikaciju izjavom kako je međudržavno povjerenstvo „metar po metar na terenu utvrđivalo granicu“. Zaključuje kako za ratifikaciju nije nužna dvotrećinska nego obična većina jer je „ovaj ugovor prvo utvrđivanje granice“ te se ne radi o promjeni granica za koju Ustav RH traži dvotrećinsku većinu. 14. rujna 2012. autori knjige Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić u Dubrovniku organiziraju konferenciju za tisak na kojoj dokazuju apsurdnost Mimičinih tvrdnji na HTV-u.
Na konferenciji za tisak objašnjavaju ono što je vrlo detaljno objašnjeno u njihovim knjigama: kako je sarajevski geodet Radovan Vuletić 1974. godine sastavio lažirani zapisnik o terenskim izmjerama razgraničenja između hrvatskih katastarskih općina Slivno i Imotica i bosanskohercegovačkih Gradac i Neum koje je izradila zajednička komisija za omeđivanje katastarskih općina formirana u skladu s odredbama Zakona o premjeru i katastru zemljišta iz 1968. godine.
Potkraj 2012. trojica autora – Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić i Nenad Vekarić – objavljuju novu knjigu (u vlastitoj nakladi od 1000 primjeraka) – „Prijevara ili zabluda – problem granice na području poluotoka Kleka“ u kojoj detaljno dokumentiraju tu – kako su je nazvali – „prijevaru ili zabludu“. Zoran Milanović i njegova vlada – svjesni činjenice da ne mogu dobiti dvotrećinsku većinu – odustaju od ideje i nakane ratifikacije prije slanja zakona u proceduru. Ratifikacija „Sarajevskog ugovora“ u to doba za vladajuću je garnituru bila jedina opcija! Godinu dana prije prijema u Europsku uniju, planiranog za 1. srpnja 2013., Vlada Zorana Milanovića odustala od ideje gradnje Pelješkog mosta tako da su svi diplomatski napori njega osobno, dr. Ive Josipovića, Vesne Pusić i Nevena Mimice bili usmjereni na traženje rješenja za fantomski „neumski koridor“ i način pristupa i korištenja luke Ploče sa strane BiH.
Odustati od ratifikacije
U Mišljenju broj 3 Badinterova komisija je, između ostalog, 11. siječnja 1992. godine zaključila: „Granice između Hrvatske i Srbije, Bosne i Hercegovine i Srbije, i eventualnih drugih susjednih nezavisnih država ne mogu se mijenjati, osim uz slobodno postignut dogovor.” To je mišljenje Badinterova komisija temeljila na načelu teritorijalno „zatečenog stanja“ (statusa quo) koje je primijenjeno kod određivanja međudržavnih granica u Južnoj Americi i Africi nakon dekolonizacije, ali se pozvala i na odredbu članka 5. Ustava SFRJ iz 1974. koji je glasio: „Granica između republika može se mijenjati samo na osnovi njihova sporazuma, a ako se radi o granici autonomne pokrajine — i na osnovi njene suglasnosti.“
Traumatično iskustvo našeg naroda i zemlje s korumpiranom arbitražom o granici sa Slovenijom mora biti pouka da se kod preostalih graničnih sporova – s Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom – držimo striktno Mišljenja broj 3 Badinterove komisije.
Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske:
Nadam se da ne će ići 'ko tukac u magli već će pročitati sve ono što su pakovali Tuđmanu za veli i mali škoj. Svaki put kada neki naš premjer nešto potpiše to je barem metar kvadratni hrvatske zemlje manje.