Biserna pogleda, osmijeha koji se ne gasi ni na trenutak i naravi u
kojoj možete iščitati samo onu ljepšu stranu života, 15-godišnja
djevojčica R. B. kao da poručuje – svijet je moj! Za njezine godine
možda i normalno, ali za njezino stanje i više nego zadivljujuće. R. B.
boluje od cerebralne paralize. Bolest je njezino tijelo još od rođenja
prikovala uz invalidska kolica, ali, čini se, nikada neće poraziti i
njezin duh.
Nova priča
Ona, naime, dobro poznaje svoju bolest. S njom je odrasla, s njom živi,
s njom je otkrila i Zagorkinu “Kći Lotrščaka“ i obišla mnoga kazališta
i muzeje, ali s njom je, nažalost, spoznala i tamniju stranu medalje.
Tamo, upozorava djevojčica, gdje bi trebalo biti najviše senzibiliteta
za djecu poput nje, ona prepoznaje sljepoću:
– Iako siromašan i skroman, Goljak, u kojemu sam završila osnovnu
školu, ostao mi je u lijepu sjećanju. Ljudi koji su tamo radili s nama
bili su sjajni i osjećala se velika bliskost među nama. O svemu smo
mogli razgovarati, a imali su srca i za sve naše želje.
Naime, kako su nam razredi u početku bili pomalo otužni i skromni,
dopustili su roditeljima da daju novac za njihovo uređenje – prisjeća
se R. B.
Prelazak u srednjoškolsku fazu, u Centar za odgoj i obrazovanje
Dubrava, manje je lijepa priča.
– Prostorije u kojima smo i devet sati na dan su u podrumu, a do njih
se dolazi prolazeći pokraj smrdljive kotlovnice prepune pare te pokraj
školskog krameraja, a potom valja proći još i uzak i zagušljiv tunel
prepun cijevi. Nema prozora, samo oberlihti kroz koje se ne vidi sunce.
Sve zaudara po vlazi, namještaj je uništen, a prostorije premalene za
učenike u kolicima.
Hrana koju dobivamo u školi premasna je i posve neukusna, a u školskom
ćete restoranu zasigurno izgubiti apetit jer u njega ulazi sav smrad iz
tunela i hodnika. Zbog toga sam u početku danima gladovala, a onda sam
hranu počela donositi od kuće – objašnjava R. B., koja zapravo
progovara uime mnogih kolega u invalidskim kolicima.
– U školi provodimo cijele dane, a stalno smo u kolicima. Rado bismo
promijenili položaj, ispružili se, vježbali ili izišli na zrak.
Nažalost, s ovoliko malo sestara koje se brinu za nas to jednostavno
nije moguće – ogorčena je naša mlada sugovornica, koja, priznaje,
nikako ne može razumjeti ovakvo ignoriranje nečijih potreba.
Povukli ponudu
– Znam da su neki roditelji nudili školi donaciju kako bi nam se
uredile prostorije i olakšao cjelodnevni boravak u školi. No, odgovor
mjerodavnih je uvijek bio isti: “Donacija da, ali mi ćemo odlučiti što
s njom”. Roditelji su nakon toga povukli ponudu jer nisu željeli da
njihov novac ode na profesorsku komociju.
Naime, cijelo školsko prizemlje, kojim se za svoje potrebe koriste
profesori, uređeno je poput reprezentativnog, izložbenog salona, dok
naše prostorije izgledaju jadno i sramotno – tvrdi djevojčica.
Nakon svega što nam je ispripovjedila, naša se mlada sugovornica s
pravom pita: “Zar ne bi trebalo biti drukčije? Zar ova škola ne bi
trebala služiti prije svega nama, a ne profesorima?
SUDBINE Škola bez sunca
