Opet je državni aparat pokazao da nije ni brz ni efikasan, a ni na tragu priči koju nam godinama serviraju o tome kakav sustav mora i treba biti. Pogotovo kad su posrijedi djeca. Jer kako inače objasniti da je 43-godišnji silovatelj dječaka nepravomoćno osuđen tek dvije godine i četiri mjeseca nakon silovanja? I te tri godine zatvora koje je dobio nisu konačne: na presudu izrečenu u studenom ove godine ima se pravo žaliti pa nitko i ne želi prognozirati hoće li, i kada, iza rešetaka.
Dugo je to trajalo, predugo. Postupak u kojem su djeca žrtve trebao bi biti okončan za šest mjeseci do godinu dana. Ali... – kaže Lana Petö Kujundžić, sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda.
UNUTAR OBITELJI
U slučaju koji spominjemo najbrže je okončano samo suđenje: u samo dvije-tri rasprave zakazane jedna zadrugom. Ali, zato se na nalaz vještačenja bioloških tragova pronađenih na odjeći dječaka čekalo punih deset mjeseci. Stigao je nakon dvije požurnice. Zašto? Pa, dogodilo se. Bez obzira na to što je posrijedi bilo dijete...
Dok su odrasli sređivali papirologiju, dječak je i policiji i liječniku i Centru za socijalnu skrb i sucu u istrazi, a poslije i na raspravi, morao prepričavati i ponavljati što mu se dogodilo u ljeto 2009. godine. I sve to vrijeme susretati se, što u hodniku neke institucije što u gradskom autobusu, s muškarcem koji ga je napao jer ovaj nije, bez obzira na to što je učinio, ni bio u pritvoru!
A evo što se dogodilo tog srpnja 2009. godine: s dvojicom prijatelja 14-godišnjak je krenuo preko livade izvan sela k starom napuštenom mlinu. Netko se sjetio da im se tu otkotrljala lopta pa su, onako usput, odlučili pokupiti i nju, ako je nađu. Na ulazu u staro zdanje dečki su se razdvojili, dvojica su krenula na jednu, treći dječak na drugu stranu. Ona prva dvojica na brzinu su izašla van i nastavila livadom ne čekajući prijatelja koji je ostao švrljati po mlinu. Ako ste ikada imali nevolju nabasati na kakvog manijaka iz parka koji se samozadovoljava prislonjen uz kakav grm, onda vam je sigurno ostalo negdje u kutku pamćenja da je manijak bio suhonjav, srednje visine, neuredne brade... I muškarac koji se tog dana skutrio u jednoj prostoriji mlina izgledao je baš tako. Bio je odjeven u kratke hlače i majicu na tregere. Oko vrata je nosio zlatni lančić s križićem. Pokraj njega bila je pornografska literatura. Kada je dječak provirio u tu prostoriju, muškarac ga je zgrabio i odgurao prema malenoj drvarnici u kojoj je bio madrac. Gurnuo ga je, skinuo mu odjeću i... Njegovi prijatelji već su odavno otišli...
Dječak je došao doma uplakan i prestrašen. Mami je ispričao da ga je napao muškarac kojeg nikada prije nije ni vidio. Mama je zvala policiju. Silovatelja su pronašli sutradan, na istom mjestu pokraj svojih seksi magazina.
– Žao mi je, ne znam što mi je bilo. Kajem se – izgovorio je taj inače oženjeni muškarac i otac dvoje djece u dobi kao i dječak kojeg je silovao.
Zatim je ispričao da je seks bio dobrovoljan, da je dječaka pozvao da zajedno masturbiraju, da je on pristao pa su se počeli ljubiti i ...
Dječak o kojemu pišemo danas je srednjoškolac. Sve što je ispričao majci, poslije je potvrdio i sud. Bitno je što mu je mama povjerovala. I tu je zapravo, za razliku od neke druge seksualno zlostavljane djece, imao sreće.
– Silovanja dječaka u nas se, na sreću, ne događaju često, kao što se često i ne događa da ja seksualni zlostavljač djeteta netko tko ga ne pozna. U 90 posto slučajeva zlostavljači su članovi obitelji i bliski prijatelji obitelji. Kad se to događa unutar obitelji, djetetu se često ne vjeruje pa jedan roditelj staje u zaštitu zlostavljača i traži od djeteta da povuče iskaz. Sjećam se djevojčice koju je očuh seksualno zlostavljao od njezine osme godine. Kad je navršila trinaest, sve je ispričala mami. Ova joj nije povjerovala i smjestila ju je u dom. Tražila je od kćeri da porekne sve što je ispričala jer se njezin partner “samo šalio”. A djevojčicu je zlostavljao i analno i vaginalno i oralno – kaže Gordana Buljan-Flander, psihologinja i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
Djevojčica koju spominje nakon godine domskog života povukla je iskaz jer su to od nje tražili i majka i brat i sestre. I očuh.
–Želim vratiti svoju obitelj. Želim da me opet vole – obrazložila je svoju odluku.
Ipak, ostala je u domu.
– Teško je reći kolika je prosječna kazna za seksualno zlostavljanje djece jer može biti riječ o pokazivanju spolovila, diranju za grudi iako ih još nema, obljubi. Kod izricanja presude gleda se i na način počinjena, dužina trajanja zlostavljanja. Ponekad je kazna uvjetna ili za opće dobro na slobodi, nekada se dosudi petnaest godina – kaže sutkinja Petö Kujundžić.
Psihologinja Buljan-Flander misli da uvjetne kazne za počinitelje dodatno stigmatiziraju dijete. Prisjeća se slučaja kad je susjed zbog seksualnog zlostavljanja djevojčice osuđen na nekoliko mjeseci uvjetne kazne:
– Stanovali su vrata do vrata. A on, nakon onoga što je učinio, ni dana nije bio zatvoren. Na kraju se dogodilo to da je majka prodala stan i s djetetom se odselila jer više nije mogla gledati zlostavljača. Tako su njih dvije još jednom postale žrtve.
Prigovora psihologinja i što nitko ne priprema dijete žrtvu uoči izlaska iz zatvora odraslog koji im je naudio. Prepušteni su sami sebi i obiteljima. S druge strane, s osuđenim pedofilima radi se i tijekom izdržavanja kazne gdje su, oni koji to žele, uključeni u program prevencije recidivizma i kontrole impulzivnog ponašanja, u sklopu kojeg pišu, ali ne šalju, pisma žrtvama. Na rad u grupi odlučuje se 10-15 posto osuđenih pedofila. Ostali ne žele jer većina i ne želi priznati da su pedofili niti izgovoriti da to što su učinili više nikada neće ponoviti.
POČINITELJI KOLEKCIONARI
Dragan Josipović iz Odsjeka za maloljetničku delinkvenciju u MUP-u tvrdi da pedofili mahom pokazuju izrazite psihološke vještine kojima svoje žrtve lako istraže da bi, između ostalog, provjerili koliko su „rizične“, odnosno kolike su šanse da se povjere nekim odraslim osobama u koje imaju povjerenje. Zato radije vrebaju djecu s nesređenom obiteljskom situacijom, željne pažnje i ljubavi. Istražitelji u MUP-u koji se bave otkrivanjem pedofilije govore da mnogi počinitelji pokazuju veliku količinu hrabrosti i samouvjerenosti da neće biti uhvaćeni kad love žrtve pa se tako ne libe nazvati žrtvu na telefon u početku upoznavanja. Da prikupe informacije o njima, ne treba im puno vremena, vrlo su okretni i snalažljivi, spuštaju se na razinu žrtava i sa zavidnom lakoćom, kaže Josipović, doznaju ključne podatke o njima. A jedan od slučaja u kojima su seksualno zlostavljane bile djevojčice mlađe od deset godina dogodio se prije nekoliko godina u okolica Zagreba. Samohrana majka troje malene djece bila je presretna kada se stariji gazda njihova podstanarskog stana ponudio da joj čuva djecu kod ona radi. No, kad je majka odlazila na posao, on bi djevojčice dirao ispod odjeće, a dječaka je puštao na miru.
U zadnje vrijeme pojavljuju se počinitelji – kolekcionari, koji su nadimak dobili zato što skupljaju velike količine pornomaterijala koji razmjenjuju s drugim pedofilima. Jedan od onih kojem su zaplijenili gomilu CD-a s fotografijama golih maloljetnih mladića je njemački državljanin u dobi od 60 godina. Lisice na ruke stavljene su mu prije nekoliko godina u Hrvatskoj iako je prije toga operirao po nekoliko siromašnih zemalja. U svojoj kamp-kućici veći dio godina vozikao se po Albaniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, ali i Maroku, Tunisu vrebajući dječake bez novca. Jedan hrvatski policajac uočio je da strancu kamera malo previše “leži” na djeci pa ga je prijavio. Slično se dogodilo i s Čehom koji je na hrvatskoj obali uhvaćen kako snima djecu u plićaku. U Hrvatskoj do sada nije bilo stravičnih scene poput onih u Njemačkoj gdje je Savezna kriminalistička policija u Wiesbadenu (BKA) objavila fotografije i opis pedofila starog oko 40 godina za kojim traga, a Državno odvjetništvo u Frankfurtu na Majni raspisalo je nagradu od pet tisuća eura za informaciju koja će istražitelje dovesti do tog muškarca koji je na internetu objavio snimke na kojima seksualno zlostavlja čak i bebu. Dragan Josipović kaže da bi i naša policija poput njemačke bila spremna objaviti snimke na internetu i zatražiti pomoć građana, ali samo ako ne bi bilo drugog načina. Ljudi su vrlo osjetljivi kada je riječ o pedofilima, većina ih je spremna pomoći, no mnogi koji se javljaju nemaju korisne informacije, već policiju zatrpavaju gomilom pogrešnih, što je istražiteljima problem
Još jedan u nizu dokaza da obračun s p*****ilskom g****di treba uzeti u svoje ruke, a ne prepuštati provođenje nezainteresiranim i nesposobnim birokratićima