Još nitko od mjerodavnih nije izašao u javnost s objavom koliko smo slovenskog kebaba poljskog porijekla “začinjenog” salmonelom i listerijom pojeli na hrvatskom tržištu, a koliko ga je povučeno i neškodljivo uklonjeno iz 50-ak ugostiteljskih objekata u koje ga je distribuirala tvrtka Alebon. Zna se samo da slovenski distributer kebab do daljega ne smije prodavati na našem tržištu te da je sanitarna inspekcija, od koje jučer nismo dobili odgovor koliko je uopće uzela uzoraka, završila analize njih osam, od kojih su u dva našli salmonelu.
Sjeckano, pečeno...
Sva sreća pa meso tijekom prženja, svojstvenog pripremanju kebaba, prolazi termičku obradu tijekom koje se u njemu uništavaju bakterije pa nema opasnosti za one koji su ga konzumirali, umirivao je javnost proteklih dana ministar zdravstva Milan Kujundžić. No je li činjenica da nismo napunili bolnice dovoljna, a da se ne zapitamo što zapravo jedemo u tom orijentalnom specijalitetu. A jedemo – smeće, tvrdi naš jedini proizvođač kebaba te vlasnik City kebapa Drago Gelo.
Svako sjeckano pečeno meso na roštilju je kebab, dok se njegova inačica s okomitog ražnja, a priprema se od više vrsta mesa, janjećeg, junećeg, pilećeg..., naziva doner kebab. Kako bilo, kebab je u svim svojim oblicima osvojio Europu. No tko ga je imao prilike kušati u Njemačkoj ili pak domovini Turskoj, reći će kako hrvatski nema veze ni s kebabom ni s donerom. A to potvrđuje i Gelo priznajući da i on sam distribuira bezličnu masu koju u smrznutom obliku uvozimo u Hrvatsku – i to najčešće iz Poljske kamo se preselio gro proizvodnje iz Njemačke. Koliko uvezemo kebaba godišnje, jučer nam nisu mogli reći ni u Hrvatskoj gospodarskoj komori jer se kebab ne vodi pod zasebnim tarifnim brojem. No Gelo tvrdi da se na osnovi njegovih procjena temeljenih na dugogodišnjem iskustvu te 200-tinjak kebabdžinica u Hrvatskoj plus toliko sezonskih, u nas godišnje uveze oko milijun kilograma kebaba.
– Samo je pitanje koliko ga se stvarno prijavi – napominje on. Gelina priča s kebabom počela je 2000. otvaranjem prvog hrvatskog fast fooda u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu, nakon što je dobivena uvozna dozvola za uvoz mesa. Gelo se bavio ugostiteljstvom, uvozio kebab, no i kad je pokrenuo vlastitu proizvodnju mesa za orijentalnu deliciju, koje prodaje u vlastitom kebabu, brzo je shvatio kako naše ugostitelje zanima samo cijena.
Svi traže jeftino
– Iako imam dobru suradnju s nekim hrvatskim proizvođačima mesa i kupujem cijela goveda, devet od 10 mojih kupaca to ne zanima. Oni svi dolaze k meni na kebab jer uvozni, kojega radije kupuju od mene, ne jedu. Iako bi ih moje meso koštalo u veleprodaji svega 10 kuna dnevno više, baš žele kebab iz uvoza koji se vani na veliko prodaje za 2 do 7 eura (s boljim komadima mesa). Naravno da onda i ja želim proći što jeftinije – kaže Gelo. Dodaje kako je skuplja hrana za pse.
No ugostiteljima, a ni potrošačima očito ne smeta što će dolaskom u kebabdžinicu pojesti porciju iskoštenog mesa i brašna, “paštete pune aditiva koja još buja na ražnju”, čiji okus prikrivaju kojekakvi začini, umaci i salate.
– Od četiri kilograma “mesa” tako dobijete 10 – tvrdi Gelo pa tako on, objašnjava, u svoja tri restorana prodaje kebab s hrvatskim mesom, oko 500 sendviča dnevno, a na 30-ak kupaca i još toliko njih u sezoni distribuira uglavnom uvozni, inače bi 35 od 40 radnika poslao kući. Sve daje na analizu, a iako su se sve dosad pokazale negativnima, sanitarci su i u kebabu njegova kupca našli salmonelu.
VIDEO Supernamirnice koje trebate imati u svom domu:
Doner kebab. Nakon nekog vremena konzumacije, obitelj donira dio tvojih organa, nakon što si odkebabio s ovog svijeta.