Ovogodišnja generacija osmaša koja se na prvom roku upisivala u srednje škole odlučila je, čini se, mijenjati nametnute trendove. Upisuju deficitarna zanimanja, pokazuju interes za zanimanja koja su primjerice samo lani imala “generacijsku rupu” poput zlatara, zanimanja za koje se u Hrvatskoj u prošloj godini nije želio školovati nitko, žele izučiti za mesara, tokara, tapetara... Nameće ova generacija još jednu jaku poruku - strukovne škole sada biraju i upisuju i odlični učenici, podižući upisni prag do razine pojedinih gimnazijskih programa.
Naime, početkom ove godine Hrvatskoj su prezentirani rezultati istraživanja koje je proveo Institut za društvena istraživanja u 28 zagrebačkih škola kroz dvije školske godine, od veljače 2016. do veljače 2019. godine, a koji su ukazali na ključni problem, s kojim se već godinama suočavaju obrazovni djelatnici - osnovnoškolci vjeruju da u životu mogu bolje uspjeti upišu li gimnazije, a da su strukovne škole rezervirane za učenike koji tijekom osnovnoškolskog obrazovnog procesa postižu lošije rezultate i koje im neće donijeti prosperitet.
Zato su odabiri ovogodišnjih osmaša ključni - biraju zanate i strukovna zanimanja koja im u konačnici mogu osigurati dobru budućnost i brzu zapošljivost.
Njihova poruka bi trebala, prije nego kod obrtnika i poduzetnika, odzvoniti jače u Ministarstvu obrazovanja koje mora početi hitnu i temeljitu rekonstrukciju strukovnih škola, ali i u svim ostalim ministarstvima prije nego što Hrvatska i ovu generaciju strukovnjaka odškoluje za inozemno tržište rada.
A da ima prosperiteta, ali i potrebe i prilike za dobrom zaradom i na našem tržištu za sve buduće strukovnjake, svjedoče obrtnici i strukovnjaci s kojima smo odlučili porazgovarati o svim manama i prednostima njihova posla i zanata. Svi oni imaju gotovo identičnu poruku mladima – radna mjesta teško popune stručnjacima, trebaju im mladi i entuzijastični učenici koji su smjerove birali i “srcem”, ali i dozom talenta – oni koji su željni znanja, i koji imaju volju za posao.
I dok čekaju državu da započne aktivniju i jaču promociju strukovnih škola, koja je dužna osigurati uvjete i pravne propise koji će učenicima strukovnih škola, baš kao u Njemačkoj i Austriji, omogućiti da im od prve godine školovanja kod obrtnika ili strukovnjaka teče i staž i da primaju plaću, neki od obrtnika i poduzetnika samostalno su počeli motivirati mlade za zanimanja nužna na tržištu rada – nude im stipendije, već im u prvim godinama školovanja osiguravaju praksu i garantiraju zaposlenje... sve zato kako bi osigurali kontinuitet rada. Pa kako je to biti zlatar, tapetar, modni stilist, mesar – zanimanja od kojih godinama generacije bježe?
Mario Nokaj: Od 10 šegrta danas je samo jedan zlatar
Mario Nokaj, vlasnik zagrebačke zlatarnice Lapidarium, u proteklih je sedam godina u svome obrtu imao desetak naučnika. Međutim, samo jedan od njih nastavio se baviti ovim zanatom te se kod njega nakon prakse i zaposlio.
– Većina mojih naučnika ovaj su smjer upisali bez da su znali u što se upuštaju. Iako možda izgleda kao luksuzan posao, biti zlatar mnogo je više od stajanja u trgovini dok ste okruženi nakitom. Potrebno je puno truda, odricanja i muke. To su sati i sati provedeni u radionici, treba dobro zaprljati ruke, a mnogi nisu na to spremni pa na kraju odustanu – objašnjava M. Nokaj.
A pravi se posao, dodaje, odrađuje daleko od sjaja i luksuza. U svojoj zlatarnici, osim što izrađuje autorski nakit, radi i onaj po narudžbi, vrši popravke, redizajniranje starog nakita, umetanje dragog kamenja... Za sve to potrebno je puno strpljenja i volje jer se postupci često moraju ponoviti bezbroj puta dok se ne usavrši tehnika. Zlatarstvo je, objašnjava, zanat koji postupno izumire. Malo je educiranih mladih ljudi koji se odlučuju na otvaranje vlastitog biznisa, a zlatarnice se najčešće prenose s koljena na koljeno. Upravo tu se krije veliki problem, a to je nedostatak mjesta na kojima bi budući zlatari mogli odrađivati praksu.
– Da bi zlatarnica mogla primati nove naučnike, mora dobiti licencu koju dodjeljuje Obrtnička komora. Međutim, za to je potrebno ostvariti određene uvjete te u svoju radionicu uložiti znatna sredstva, a to si većina malih, obiteljskih obrta ne može priuštiti – objašnjava ravnatelj zagrebačke Elektrostrojarske obrtničke škole Anto Delač. Upravo zato što je teško naći mjesto za praksu, u ovoj školi dvije godine nisu upisivali buduće zlatare.
Međutim, čini se da je interes za novim generacijama sve veći. Naime, na zahtjev zagrebačkih obrtnika, ove su godine opet otvorili smjer za zlatara. Na ljetnim je rokovima upisano njih pet, dok su za jesenske rokove ostala dva prazna mjesta. A novi su naučnici, pod uvjetom da su spremni zasukati rukave, dobrodošli i kod Nokaja. (Jelena Pišonić Babić)
Ivica Vidović Mesari nam neće nestati
Umjesto da ode u inozemstvo gdje bi mu primanja bila daleko veća, Ivica Vidović (36) iz Strahoninca odlučio je otvoriti mesnicu u svom Međimurju.
– Išlo je nekako klasičnim putem. Osnovna škola, srednja škola, praksa, prvi posao, vojska, ponovno rad u tuđoj mesnici, sve dok prije dvije godine nisam otvorio svoju. Završio sam za mesara u nekadašnjem ŠUP-u u Čakovcu, kao posljednja generacija mesara koja se tamo odškolovala. Na praktičnu nastavu odlazio sam u mesnicu Mihalić – priča Ivica koji je uhodao posao, pa si je, veli, s obitelji priuštio i tjedan odmora. Ne čudi ga što se malo učenika danas odlučuje za to zanimanje.
– Nekad je bilo posve drukčije. Tada se nas 40 kandidiralo za 20 slobodnih mjesta u školi, a sad je manje prijava nego mjesta. A i vidim da dečki dobivaju 2800 kuna stipendije, a moja je prva plaća, kad sam nakon škole počeo raditi, bila 1800 kuna. Učenicima se nude razne pogodnosti, ali ne ide. Gledajte, danas se životinje ne uzgajaju u svinjcima kao nekad, kad je gotovo svako seosko domaćinstvo hranilo barem jednu svinju za vlastite potrebe ili više njih kao kooperanti. Zato više nema ni svinjokolja. Koja će mlada gazdarica ili gazda danas kupiti cijelu svinju za svinjokolju? Otići će u mesnicu i kupiti komad mesa koji žele – veli Ivica koji nije požalio što je krenuo u poduzetničke vode. Nije bilo lako, trebalo je uložiti puno novca.
– Hvala Bogu što sam uspio, samo da tako i ostane. Imam deset kooperanata koji hrane životinje za mene i krug se okreće. Ima od Gornjeg Hrašćana preko Macinca do Svetog Urbana ljudi koji se još bave uzgojem svinja. Ne bojim se da će to zanimanje nestati. Mesa će uvijek trebati. Istina, to je fizički vrlo zahtjevan posao i jako odgovoran. Ne možeš nešto izmiksati i dati ljudima da to jedu. Treba zadovoljiti stroge standarde. Drukčije je kad mesar u nekom većem poduzeću odradi osam sati dnevno i dobije plaću. Ovo je nešto drugo – napominje Ivica koji u svojoj mesnici nudi svježe meso i mesne prerađevine poput mesa iz tiblice, pečenica i kobasica. (Ivica Beti)
Ivan Friščić: Modni stilist tajne zanata nauči za dvije godine
Praćenje trendova, slaganje boja, poznavanje scene – sve su to znanja koja bi trebali imati budući modni stilisti. No važnije od toga, kako kaže Ivan Friščić, poznati modni stilist, jest želja za radom, marljivost i talent. Iako je i sam najprije upisao gimnaziju, pa Prirodoslovno-matematički fakultet, shvatio je da moda njegov odabir i posve joj se posvetio. Danas se, kaže, mladi slabo odlučuju za modna zanimanja iako su ona itekako tražena na tržištu rada.
Naime, samo lani za modnog stilista u cijeloj Hrvatskoj odlučilo se 20 osnovnoškolaca, dok je ove godine taj smjer upisalo njih sedmero. Bolja situacija nije ni s dizajnerima odjeće - lani je taj smjer biralo 33-oje učenika, ove godine njih samo 28.
– Život i posao stilista nije glamurozan. Učenici često misle suprotno pa se i razočaraju. Posao je to koji u mom slučaju počinje već u sedam ujutro i nerijetko traje do 23 sata. Naravno, sve to ovisi o broju klijenata koji se stječu radom i trudom – kaže Friščić.
Karijera stilista počinje asistencijom starijim kolegama – uz njih uče sve tajne zanimanja, ali i stvaraju poznanstva.
– Pozicija asistenta ne traje vječno. Učenik već u dvije godine može znatno napredovati i krenuti u samostalne vode, a nerijetko se događa da mu stariji kolege prepuste neke od svojih klijenata. U toj početnoj fazi učenik može računati na plaću od nekih četiri do pet tisuća kuna – kaže Friščić ističući da upravo u njegovoj branši nedostaje asistenata.
Nakon dvije godine rada i truda koji nerijetko uključuje svakodnevno trčanje s jednog na drugo snimanje, podizanje i vraćanje robe, suradnju s klijentima i prodavačima, rad sa šminkerima... učenik koji se izgradio može doseći plaću koja nerijetko prelazi i 20 tisuća kuna.
– S ovim se zanimanjem može dobro živjeti, no mladi se teško odlučuju za te smjerove – kaže Friščić napominjući da je riječ o zanimanju koje je itekako dinamično.
– Svaki je dan drukčiji za razliku od primjerice administrativnih zanimanja i u tome je sva čar – kaže. (Lana Kovačević)
Tapetari: Radnika nema nigdje, a bit će još gore
Tapetar tapecira namještaj kao što su stolci, naslonjači i trosjedi. Također tapecira sjedala u automobilima, autobusima, željezničkim vagonima i zrakoplovima. Radi pretežno u stojećem položaju s čestim saginjanjem, povremeno uz primjenu veće snage pri dizanju težih predmeta...” Tako se posao tapetara opisuje u srednjim školama koje nude upis za to zanimanje. Mario Novak (40) iz Murskog Središća u Međimurskoj županiji samouki je tapetar.
– Po struci sam konobar. Posao tapetara naučio sam od oca. Među mladima nema interesa za upis i, na žalost, bojim se da će to zanimanje na kraju izumrijeti kao što su izumrli urari. Tražimo radnike koje bismo naučili raditi, no nema ih. Svi su u informatici ili nekim drugim zanimanjima – kaže Mario. Fizički je to, kaže, zahtjevan posao. Imate, tumači, milijun vrsta stolica, trosjeda i dvosjeda koje treba preuzeti u stanu i odnijeti doma.
– Sve treba proći preko ruke. Treba rasparati, skrojiti, zašiti i ponovno zaklamati. Kao i u modi, mijenjaju se materijali, pa ih imate raznih, otporne na sve, antialergijske... Puno je mladih otišlo van, a kad se i Austrija otvori za našu radnu snagu, ne znam tko će ostati. Nudim plaću 5000 do 6000 kuna, ali nema interesa – kaže. Kako je malo tapetara, duge su liste čekanja. Ljudi važu što se isplati obnoviti, a što ne. Da tapetari imaju pune ruke posla, svjedoče i Filip Pedišić i Davor Babin iz Zadra.
– Trenutačno nas je deset. Posla ima, i to za jako puno ljudi, ali nema kadra. Moj kolega je prije dvadesetak godina bio zadnja generacija koja je završila školu za to zanimanje ovdje u Zadru, a bilo ih je samo šestorica u razredu. Šteta, jer posla stvarno ima. Mi smo se prije nekoliko godina maknuli od kućnog namještaja i prešli na nautiku, radimo jahte i koristimo brendirane materijale – kaže F. Pedišić. (Ivica Beti)
M. Brodarić: Stipendiram dva limara i jednog tesara
Limari i tesari svakako su deficitarna zanimanja za kojima vape obrtnici širom Hrvatske, pa tako i u Karlovcu. Stoga se Miroslav Brodarić, vlasnik Limarsko-krovopokrivačkog obrta Brodarić još u proljeće uključio u promociju zanimanja s predstavnicima Karlovačke županije i Tehničke i Mješovite industrijsko-obrtničke škole, s obzirom na to da od ove jeseni ponovno upisuju ta zanimanja; po šest limara u Tehničkoj školi i šest tesara u MIOŠ-u.
– Išli smo po osnovnim školama i osmašima i njihovim roditeljima pojašnjavali kakav je to posao i rekli im da djeca imaju siguran posao. Moj obrt stipendirat će dva upisana limara u ljetnom roku i jednog tesara. Svako od tih troje djece od mog će obrta za prvu godinu dobivati stipendiju od 500 kuna, iduću godinu po 750 kuna, a u trećoj godini po tisuću kuna. Uz to, ministarstvo će im davati stipendiju od 1500 kuna. Kod nas će imati praksu i tu ćemo im, što je odredio zakon, plaćati određeni iznos po satu. I poanta svega, ti će učenici kada završe imati siguran posao kod mene. Budu li dobri majstori, jednoga dana i sami mogu postati obrtnici. I limari i tesari tražena su zanimanja i poslovi budućnosti, jer krovove uvijek treba raditi.
Mi smo i u vrijeme recesije normalno radili. Istina, plaća je važna i ja kao vlasnik tvrdim da je važno da radnik ima dobru plaću. Trenutačno imamo deset zaposlenih, od toga četiri limara i jednog tesara. Imamo najviše zaposlenih školovanih limara u gradu, ali treba nam još jer posla ima. U obrtu nam radi jedan majstor koji je kod nas 31 godinu. To znači ne samo da je on odličan majstor, nego da smo i mi dobar poslodavac – priča nam Miroslav Brodarić.
Kaže da je u posao, koji je pokrenuo njegov otac Ivan još 1972. godine, uložio dosta, pa sada jedini u županiji imaju i proizvodnju trapeznih limova, crijepnih ploča i limene lamperije, a radi i montažu.
– Ja sam završio za limara, ali zadnjih 15-ak godina tog smjera nema, pa nema ni prakse – dodao je M. Brodarić. (Snježana Bičak)
Bila je takva "akcija" i devedesetih kad sam išao u školu... Obečavali su za strukovna zanimanja kule i gradove, a nakon par godina izučeni majstori radili su za kikiriki...