Hrvat Andrija Mohorovičić (1857. – 1936.) jedan je od osnivača moderne seizmografije.
Naš je ugledni geolog prof. dr. sc. Hrvoje Tkalčić prije nekog vremena pisao o Mohorovičiću, kojeg se s pravom može smatrati začetnikom seizmologije u nas. Objasnio je u nekim od nastavaka svojeg sjajnog feljtona o Mohorovičiću kako je on došao do spoznaja o nastanku potresa te o određivanju lokacije.
Podaci u župnim uredima
Kad je Mohorovičić posudio seizmometar iz Budimpešte i osposobio ga za rad u travnju 1906. godine, nije ni slutio da će jedan od prvih potresa koji će zabilježiti biti onaj čuveni, iz San Francisca iste te godine.
Upravo je taj potres na rasjedu San Andreas, nakon kojega je uslijedio i požar i potpuno razaranje San Francisca, donio novu paradigmu u tad već dobro zahuktaloj znanstvenoj disciplini, seizmologiji. Naime, komisija koja je istraživala potres, shvatila je da potresi ne uzrokuju nastajanje rasjeda, nego upravo obrnuto, na rasjedima koji već postoje, događaju se novi potresi. To se iz današnje perspektive može činiti prilično trivijalno, no ne smije se smesti s uma da su u to vrijeme još uvijek kolale priče o Zemlji koja se otvori i proguta kravu na paši, nečije imanje ili pak cijelu ulicu, a na tom mjestu nastane novi rasjed. Bilo je, dakle, prije stradavanja San Francisca, duboko ukorijenjeno mišljenje da se potresi mogu dogoditi bilo gdje i kada, ali nova paradigma istinski je promijenila način na koji se razmišljalo o potresima.
Naučio je s vremenom Mohorovičić jako dobro prepoznavati primarne, P, i sekundarne, S, valove od ostaloga šuma zabilježenog na seizmogramu, te razlikovati potrese iz Mediterana od onih ih Dalekog istoka, baš kao iskusan ribar koji po trzaju udice zna već unaprijed o kojoj je ribi riječ. Iz vremena koje je proteklo između nadolazaka P i S valova, mogao je zaključiti koliko daleko je potres, po istoj logici po kojoj je kao dječak naučio odrediti daljinu olujnog oblaka brojeći sekunde između bljeska munje i zvuka groma. Iz intenziteta zabilježenog signala, znao je koliko je velik potres.
Kad je 8. listopada 1909. zatreslo iz smjera Pokupskog, nekih tridesetak kilometara južno od Zagreba, znao je Mohorovičić da za uspješno sastavljanje slagalice tog potresa mora odmah zatražiti seizmograme od svojih kolega iz drugih europskih gradova koji su u to vrijeme imali seizmometre. Ključ je Mohorovičićeva uspjeha bio u lokalnim župnim uredima jer tamo su se prikupljali podaci o šteti – upravo su učitelji, liječnici i svećenici bili pismeni i u mogućnosti napraviti izvještaj iz svjedočanstava njihovih sumještana.
Odredio lokaciju
Iz mediteranskih potresa koji su se dogodili nekoliko godina prije onog u Pokupskom izvukao je podatke o tome koliko dugo P valovi i S valovi putuju iz žarišta potresa do raznih seizmometara na površini Zemlje. Što je dalje seizmometar od žarišta, to će S valovi više kasniti za P valovima, što je moguće prikazati krivuljama koje se zovu hodokrone. Iako nije znao kako u detalj izgleda Zemlja i putanja valova ispod Zemlje, ipak je svojim hodokronama metodom triangulacije uspio dobiti rezultat za lokaciju pokupskog potresa koji uopće nije bio loš.
U teoriji, triangulacija je presijecanje kružnica povučenih oko triju seizmometara na kojima je detektiran isti potres, one će se u jednoj točci – presjeći te je to lokacija potresa. No, pokupski potres, odnosno opažanje dva umjesto jednog P vala dovest će ga do njegova najvećeg otkrića, Mohorovičićeva diskontinuiteta.
