Na društvenim smo mrežama godinama marljivo skupljali prijatelje, na stotine, pa i tisuće njih, gradili si kraljevstvo prijateljsko, a sad nam nedostaje razgovor uživo, licem u lice, barem s jednim ili dvoje njih. Stožer kaže: ne može, korona je oko nas. Ljudima nedostaje razmjena živih riječi, nema razgovora ugodnih u kafićima, nema fešta u restoranima, otkazane su svadbe, na mise se ne ide da se ne bude prekobrojan 26., na proslavama rođendana u dnevnoj sobi muž, žena, dvoje djece i pas. Ljudi su se osamili, zabunkerirali u kućama, izlazi se na vlastitu odgovornost. A blagdani tek dolaze...
– Ovo razdoblje je jako teško, traži izoliranost, nedruželjubivost, što čovjeku i inače teško pada, osobito u okolnostima straha od bolesti s nepredvidivim ishodom. Nova normalnost, dakle, nije normalna i tek kada se vratimo u normalno moći ćemo objektivnije govoriti i o ovome – priča nam čakovečka umirovljenica Petrana Sabolek, pravnica i književnica. Vidi što se događa oko nje, Međimurje je bilo na vrhu po broju zaraženih, no ona za sebe ne može reći da je trenutačna situacija unazađuje i baca u depresiju.
– Teško mi je u odnosu na voljene i drage ljude, kojima možda ovo stanje daleko teže pada, teško mi je i zbog zabrane određenih aktivnosti, no vrijeme mi je ispunjeno pa ne stižem misliti na negativnu stranu života, što je čitav svijet bačen na koljena. Vrijeme maksimalno koristim za završavanje započetih projekata, imam i obitelj, a posebno veselje su mi unučići, Paula i Vedran, još uvijek preželjni dječje igre s djedom i bakom – dodaje.
Oko 500 kilometara južnije, u selu Dol na Hvaru, samuju supružnici Merika i Milovan Kombura. Trebali su se vratiti u Split, gdje borave hladniji dio godine, no zbog korone i straha ostali su na otoku. Lakše im je biti izoliranima. Ne idu nikamo, osim u polje, baviti se maslinama, i povremeno u Stari Grad u dućan.
– Strah me, suprug i ja smo rizična skupina i bojimo se ići u Split koji je pun. Otkazali smo i preglede kod doktora, da se ne zarazimo. Ovdje imamo jedan drugoga, gledamo televiziju. Tužno je, jadno, nigdje nikoga, svak se zatvara... u 21. stoljeću – kaže Merika (75). Svaka kriza je, tumači psihijatar u Županijskoj bolnici Čakovec Živko Mišević, obilježena strahom, a osnovni strah je onaj od smrti. Strah je osnovna emocija koja ima signalni značaj koji upozorava na opasnost i funkciju mobilizacije svih snaga koje nam stoje na raspolaganju kako bismo se obranili od opasnosti i riješili krizu.
– Složeni psihološki mehanizmi se aktiviraju da bi čovjek adekvatno riješio stresnu situaciju, krizu. Intenzivni, pretjerani strah, panika, naprotiv, nije u funkciji rješenja problema, štoviše, stvara osjećaj da je problem nerješiv. U panici realna opasnost dobiva dimenzije irealne s kojom se čovjek ne zna boriti. Dugotrajni strah, stresogeni čimbenici i stresna situacija koja se ne rješava zbog neefikasnog sustava psihološke obrade mogu generirati depresivni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj – pojašnjava.
Zbog emocionalne snage najteže se, ističe, prihvaćaju mjere koje ograničavaju životne situacije koje su emocijama najjače obilježene, a to su socijalni kontakti u kafićima i klubovima, vjenčanja, sprovodi, mise...
– U tim događajima nisu svi jednako pogođeni jer svi nemaju iste potrebe, pa se nekima čini da je lako odreći se tih situacija. Time se polarizira društvo na one koji “mogu” i na one koji “ne mogu”, na one koji “imaju pravo” i one koji “nemaju pravo”, na one koje se “uvažava” i na one koje se “ne uvažava”, što remeti osjećaj da smo svi u istoj krizi. Propagira se osjećaj nepravde, a u nepravednoj situaciji trpnja se teško podnosi i gubi se strpljenje. Kako je koronakriza dugotrajna, s vremenom se intenzivirala, ljudi gube vjeru, postaju malodušni. Širi se osjećaj nemoći i besperspektivnosti. Traže se krivci, a nameće se osjećaj da se ne čini dovoljno, a neki tvrde da se ne čini ništa. Medijsko praćenje krize pridonosi još većem osjećaju nemoći i besperspektivnosti. Medijskim prostorom nerijetko dominiraju kritike i kataklizmička promišljanja, što je medijski zanimljivo, ali ljudima ne koristi! – ističe dr. Mišević.
Što nam je činiti? Držati se epidemioloških mjera, odgovara, jer time pomažemo sebi i drugima. Autoriteti poput znanstvenika, stručnjaka, političara i gospodarstvenika trebaju pak voditi računa da imaju veliku ulogu u tome da svojim nastupima i djelovanjem utječu na emocionalne i psihološke aspekte krize kod građana. Strah, a dijelom i kazne kojima maše država, odvraćaju ljude od druženja i okupljanja. Što s običajima, hoće li se uspjeti sačuvati?
– Običaji, odnosno tradicijska kultura, opstoje na prenošenju i okupljanju. U ovo naše vrijeme korone prenosi se, nažalost, samo taj opasan virus, a okupljanja su posve izostala. Narodni običaji usko su vezani uz crkveni god, crkveni hod, kalendar. Eto, Božić: kakve li radosti u obilježavanju, pogotovo polnoćkom! No, kaže se da je svako zlo za neko dobro: Božić je, naime, prije svega obiteljski blagdan, on se, vidimo to na primjeru Svete obitelji, slavi u obiteljskom krugu, a ne u bučnim javnim ili uličnim feštama. Možda će, dakle, ova korona više zbližiti obitelj, to jest “nužda (korona) zakon (tradicijsku baštinu) mijenja!” Možda... – razmišlja Čakovčanin dr. sc. Stjepan Hranjec, koji je pisao o običajima u narodu, pa smo ga pitali hoće li ih virus nepovratno izmijeniti.
Neke već jest. Dok se još lani na svadbama okupljalo po 100, 200 ili 500 uzvanika, na stotine je parova ove godine nakon vjenčanja slavilo u uskom krugu obitelji, ovisno o tome kakve su mjere u to vrijeme bile na snazi. Nema živih svirki ni plesa po seoskim lokalima, pleše se samo s virusom. Ili sprovodi... Nikad nije dobro vrijeme za umiranje, a sad u pandemiji pogotovo. Na drugi se svijet odlazi u uskom krugu ljudi, iz polupraznih grobnih kuća, u zavarenu lijesu ako je pokojnik umro od korone. Da je normalno vrijeme, ispratilo bi ga na stotine ljudi, a sad ih na pogreb može doći najviše 25. Crkve su gotovo prazne. Vjera je na testu. Vlč. Ivica Cujzek župnik je u Župi sv. Fabijana i Sebastijana u Varaždinu, u županiji koja je 16 dana bila na vrhu u Europi po broju zaraženih, a u dva mjeseca preminulo je više od 180 osoba s koronavirusom.
– U vremenu pandemije Crkva ostaje vjerna svome poslanju da očuva među vjernicima nadu u bolje i ljepše sutra. Svjedoci smo kako su ljudi u iskustvu životne borbe i egzistencijalnih ugroza oduvijek, pa tako i u trenutačnoj situaciji, sposobni zadržati vedrinu života i pozitivan stav, stoga vjerujem da će ustrajati u takvom svjedočanstvu vjere. Ne zanemarujući težinu i s dubokim poštovanjem suosjećajući sa svima koji trpe i proživljavaju osobne tragedije, ipak se iskreni vjernici u globalu javljaju s porukama podrške i ohrabrenja. Ima pojedinačnih primjera očajavanja i tjeskobe, ali više je onih koji se ne daju pokolebati. Mnogi se organiziraju i pronalaze kreativne načine kako jedni drugima pomoći. Držim da treba naglašavati te pozitive strane ovoga vremena, primjerice to što se fokus pomalo vraća na životne prioritete kao što je obitelj, zdravlje, empatija i altruizam. Nisam sklon zloslutnim projekcijama da se mnogi neće vratiti sakramentalnom životu, da je pandemija ukrala ispovijed i slično. Smatram da će ova situacija učvrstiti ljude koji doista žive za svoju vjeru, a da će ostali osjetiti poticaj da permanentno i dublje traže Boga. Neupitno je velik manjak to što se mnogi ne mogu zajedno proveseliti ili, s druge strane, dostojno oprostiti od svojih dragih prijatelja, poznanika i rođaka – ističe župnik Cujzek. Kao svećenika brine ga to što mnogi umiru bez sakramenata, a željeli bi ih primiti.
– Smatram da smo se kao društvo previše udaljili od istinskog susreta i s Bogom i s čovjekom. Ljudi su spremni prihvatiti vjeru, ali ne Crkvu, žele Isusa, ali bez križa, prave se svecima, a lažu u lice ne trepnuvši očima. To treba prestati, počevši od nas vjernika. Trebamo prestati biti privremeno ljudi, polovično kršćani. Možda ovako rečeno to i grubo zvuči, ali usudio bih se reći da je dobra strana pandemije u tome što će se, stavljanjem maski na lice, skinuti mnoge maske sa srdaca. To je najveći izazov našega vremena. Probuditi u svojoj savjesti volju i u svakodnevici snagu da ne koristimo pandemiju kao izgovor i bijeg od stvarnosti, nego da preuzmemo odgovornost za svoj život i život svojih bližnjih – smatra vlč. Cujzek. Vlč. Stjepan Najman, župnik u Župi sv. Nikole, također u Varaždinu, kaže da su zbog epidemioloških mjera mnogi koji su dolazili na mise odustali dolaziti. – Nekako mislim da se jedni uistinu boje zaraze, ali mnogi su prihvatili ograničenja kao ispriku da ne moraju dolaziti u crkvu. Mislim da ovo vrijeme ne pogoduje obraćenju i da vjera slabi – kaže i dodaje da, ako se vjera živi pojedinačno u srcima i savjestima unutar četiri zida, to je osobna stvar, ali nije svjedočanstvo vjere. Ovo vrijeme vjeri ne pogoduje.
– Bit ostaje ista, no okolnosti oko najbitnijega se mijenjaju. Tim riječima bih sažeo ono što se događa među vjernicima i kako vjernici doživljavaju svoje živote kao i neizbježne trenutke koji su i inače obilježeni mnoštvom duhovnih i religioznih pitanja u ovo doba COVID-19. Ponavljam, bit ostaje ista. Svaka kriza jest jedna prilika za rast, pa tako i kriza zbog COVID-19. Prilika je vratiti se bitnom, a to, vjerujem, mnogi i doživljavaju, iako to suočavanje može na razne načine biti bolno, dugotrajno, stresno, s buntom, s razočaranjem, frustracijom, tugom neizvjesnošću. Roditelji krste djecu u uskom krugu, s kumovima, svećenikom, mladenci se vjenčaju i uz njih je dvoje svjedoka te predstavnik Crkve, pokojne se ukapa bez izražavanja sućuti rukovanjem i trenutak kada se zatvaraju ljesovi ili pak odvoze kovčezi posljednji je oproštaj od bliskih i dragih, postajemo svjesniji. I ja sam nedavno doživio smrt meni bliske osobe. Ostaje bitno, odnosno u užem krugu proživljavamo važne trenutke. Dolazi se brže do srži stvari, srži doživljavanja. Pojedini vjernici odgađaju napose vjenčanja, što je i razumljivo, no s druge strane vidim postoje i razlozi da se ne odgađaju. Navest ću jedan – čemu čekati duhovno se obogatiti za sedam mjeseci, ako već mogu danas. Dakako, i srećom, nije to s druge strane jedini izvor duhovne potpore i podrške, obogaćenja. COVID-19 postavlja mnoštvo pitanja za naš redoviti i vjernički život. Odgađaju se vjenčanja, odgađaju se i krštenja, no Božić se, zanimljivo, ne odgađa. Kakve li ljepote. Tri Kralja se ne odgađaju. Još ljepše. Božja objava ljubavi svim ljudima nema odgode. Bog nas nadilazi, on je tu za nas, i u COVID-19. To je tako otrežnjujuća ideja, toliko oslobađajuća, a dodao bih i lječidbena u ovom vremenu kada se mučimo s narcisoidnošću – kaže doc. dr. Josip Bošnjaković, svećenik, psihoterapeut i profesor na đakovačkom Katoličko-bogoslovnom fakultetu i Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Istina je, dodaje, da ostaje pitanje načina kako će se obilježiti ovaj Božić, a onda i svi ostali blagdani koji slijede.
– Isto tako, našu ljubav po sebi ništa ne može i ne mora odgađati. U ovom prostoru koji nam ostaje koliko li će samo odzvoniti riječ Betlehem, odnosno u prijevodu s biblijskog hebrejskog Kuća kruha. Kuća kruha, e tu dolazimo do teškoća! Povećava se nasilje u kućama, u obiteljima, stanovima. To je bolno, rekao bih nešto i najbolnije. Suosjećam. Vrijeme je promjena. Čovjek je biće prilagodbe i sigurno ćemo se prilagoditi. No, u svemu tome korisno je tražiti neke konkretne moguće smjernice, praktične stvari kako preživjeti dok se prilagođavamo, te kako povećavati mir, suglasje. Za vjernike bih prije svega rekao kako s povjerenjem u Boga sigurno možemo vjerovati da će situacija izaći na dobro. Ne znamo kako, ali u srcu, u dubini vjernika odzvanja nada, iako ne bez muke i truda, stresa i napora, nada kako će s Bogom ipak izaći na dobro. To nam pokazuje neizmjeran broj primjera. To ne znači pomiriti se sa situacijom i podnositi moguće nasilje, nego ako je potrebno djelovati, tražiti stručnu i prijateljsku pomoć, prijaviti u slučajevima potrebite prijave – napominje.
Ljudi će naučiti, smatra, u ovoj situaciji biti solidarni, i to je, vjeruje, jedan od vrlo učinkovitih odgovora na pandemiju koronavirusa. Biti solidaran. Dominikanac i teolog Frane Prcela podsjeća da je čovjek socijalno biće koje sebe definira kroz odnose s drugima, pa je ova pandemija, koja od nas traži međusobnu fizičku distancu, velik izazov i znatno psihičko opeterećenje za mnoge.
– Pogotovo za nas Hrvate, koji ne komuniciramo samo usnama, nego doslovce i cijelim tijelom. Posljedice su višestruke. Možemo tugovati za onim što nam je uskraćeno, a možemo se pak otisnuti na ova obzorja međusobne komunikacije, a danas zacijelo imamo velik izbor mogućnosti komuniciranja s drugima. Sve to pak ne može nadoknaditi fizičku, tjelesnu blizinu. Pogotovo mislim na bolesne, stare i umiruće. I najljepše i najkonstruktivnije napisane, izrečene riječi, ili ako hoćete nacrtane poruke utjehe, odnosno blizine, ne mogu nadoknaditi ili zamijeniti snagu tjelesne prisutnosti. Dakle, tražiti nam je, svima nama, nove načine susreta. A riječ sreća upravo se krije u prethodno navedenoj riječi susret. Ova nam pandemija pokazuje da čovjek nije i ne može biti gospodar svijeta i stvorenja. Neznatni odnosno nevidljivi virus nam gotovo godinu dana pokazuje kako smo mi ljudi doista mali i manji nego što smo možda do sada u svojoj samouvjerenosti, pa i umišljenosti, o sebi mislili. To je zacijelo poruka, a nadam se i poučak, svima, pa tako i vjernicima – govori dominikanac. U kontekstu Crkve želi podsjetiti da ona u svojoj dugoj povijesti obiluje mnogim tradicijama, običajima i ritualima.
– U pastoralnom radu primjećuje se pak naglašena logocentričnost. Možda ova pandemija još intenzivnije razotkriva nedostatnost a ponekad i kontraproduktivnost jedne takve gotovo isključive komunikacije s vjernicima, i ne samo s njima. Otisnuti nam se je na nove obale i tražiti nove načine navjestiteljskog komuniciranja svoje kršćanske poruke – napominje F. Prcela.
Predrag Makaj, koordinator Tima za krizna stanja u Crvenom križu Varaždinske županije, koji je razgovarao s više ljudi koji se osjećaju izoliranima, tumači nam da smo tradicionalno i kulturološki naučeni krize doživljavati kao nešto negativno, što ne treba nužno uvijek biti tako. Tim za krizna stanja zaprimio je brojne pozive od ožujka do prosinca, javljali su im se ljudi s napadajima panike i anksioznosti, pa i oni sa suicidalnim mislima. Razgovor im je puno značio.
– Vrijeme pandemije zahtijeva od nas određenu promjenu životnih navika, najviše u obliku ograničenja kretanja i nekog oblika izoliranosti od ostalih. S obzirom na to da smo svi mi naučeni na slobodan život, kao i to da je čovjek još od antičke filozofije i Aristotela prozvan društvenim bićem, trenutačna situacija koja se manifestira određenim uskraćivanjem i jednog i drugog lako kod pojedinca može proizvesti osjećaje samoće i izoliranosti, vlastite bezvrijednosti i gubitak smisla. Ove osjećaje pojačavaju egzistencijalni problemi kao što je strah od gubitka zaposlenja, briga za sebe i bližnje, nedostatak pouzdanih izvora informiranja ili razvoj potpunog nepovjerenja prema svim oblicima informiranja, strah od zaraze i strah od smrti uzrokovane virusom – kaže.
Današnje vrijeme možemo, savjetuje, iskoristiti za istraživanje i isprobavanje novih načina odnošenja prema okolini, sebi i drugima, što može odagnati fokus sa svakodnevnih negativnosti i spasiti nas od očaja, osjećaja izoliranosti i samoće.
VIDEO: Biste li se cijepili protiv koronavirusa? Provjerite što kažu građani.
Knez ovog svijeta je Sotona. Samo pratimo tko daje direktive svijetu kako da se ponaša i što da čini, pa ćemo ga prepoznati.