Zemlje istočne Europe jasno pokazuju kakvu su ulogu postkomunistička razočaranja i europske ideologije konkurentnosti imali u raspadu sustava političke podjele na ljevicu i desnicu u poslijeratnom razdoblju. U tranziciji prema izbornoj demokraciji nakon pada istočnoeuropskih komunističkih režima stare stranke, koje su jedine bile na vlasti, često su se transformirale u stranke socijaldemokratskog tipa, ponekad se spajajući s raznim političkim pokretima u nastajanju. Usprkos neprijateljstvu velikog dijela javnog mnijenja, koji im iz razumljivih razloga nikad nije prestao predbacivati greške iz prošlosti, te su stranke, u kojima su bili brojni državni administrativni kadrovi i upravljači velikih industrijskih tvrtki, često imale veliku odgovornost u prvoj fazi tranzicije.
Privatizacija i otvaranje tržišta
To, na primjer, vrijedi za SLD (Sojusz Lewicy Demokratycznej, Savez demokratske ljevice), na vlasti u Poljskoj 1993. – 1997., a zatim ponovo 2001. – 2005. Ti politički pokreti, koji su htjeli što brže okrenuti stranicu komunizma i približiti se Europskoj uniji, usvojili su programske platforme koje su često bile “socijaldemokratske” samo po imenu. Apsolutni prioritet bila je privatizacija tvrtki i otvaranje tržišta konkurenciji i ulaganjima iz zapadne Europe, kako bi se zadovoljili kriteriji za toliko željeni ulazak u EU. Da privuku kapital, a i zbog izostanka i najmanjeg poreznog usklađivanja na europskoj razini, više istočnoeuropskih zemalja (među kojima i Poljska) uvelo je 1990-ih i početkom 2000-ih hiperniske porezne stope na dobit tvrtki i na najveće prihode.
Problem je što rezultati nakon postkomunističke tranzicije i ulaska u EU nisu uvijek bili na visini nada. Uzimajući u obzir vrlo veliku progresiju nejednakosti u prihodima, široki su se slojevi stanovništva osjećali izostavljenima. Njemačka i francuska ulaganja često su generirala velike profite za dioničare, a da to nije pratilo i obećano povećanje plaća. To je pridonijelo osjećaju velikog nezadovoljstva prema dominantnim silama EU, uvijek spremnima da podsjete na svoju navodnu velikodušnost prema javnim sredstvima, zaboravljajući pritom da tijekovi privatnih profita koji izlaze iz Poljske i drugih istočnoeuropskih zemalja znatno premašuju javne transfere koji u njih ulaze. Dodajmo da je politički život u istočnoj Europi bio obilježen brojnim financijskim skandalima od 1990-ih, posebice u vezi s privatizacijom, a u to su često bile uključene osobe bliske strankama na vlasti. Više korupcijskih afera otkrilo je i navodne veze između medija i političkih i gospodarskih elita (posebice slučaj Rywin u Poljskoj 2002. – 2004.).
U tom je teškom kontekstu SLD bio poražen na poljskim izborima 2005. (s jedva 10% glasova) i “ljevica” je gotovo posve nestala s političke scene. Od izbora 2005. političko-izborni prijepor u Poljskoj strukturira se oko sukoba između liberalnih konzervativaca Građanske platforme (PO) i nacionalističkih konzervativaca stranke Pravo i pravda (PiS). Međutim, iznenađuje koliko su se biračka tijela PO-a i PiS-a razvila duž klasnih linija od početka 2000-ih i 2010-ih. Na izborima 2007., 2011. i 2015. liberalni konzervativci PO-a postizali su najbolje rezultate među biračima s najvećim prihodima i najobrazovanijima, dok su nacionalistički konzervativci PiS-a zaveli najsiromašnije i najneobrazovanije. Što se pak tiče socijaldemokrata SLD-a, koji više praktički nemaju nikakvu ulogu u odnosu snaga, njihovo biračko tijelo zauzima neku međupoziciju. Oni privlače birače čiji su prihodi malo ispod prosjeka, a obrazovanje malo iznad prosjeka, ali koji nisu bitno podijeljeni ako ih uspoređujemo s PO-om i PiS-om.
U Bruxellesu, Parizu i Berlinu redovito se zabrinjavaju zbog toga što PiS često pokazuje neprijateljstvo prema EU, a Uniju redovito optužuje da se prema Poljskoj ponaša kao prema drugorazrednom partneru, dok je PO dobar učenik u europskom razredu, uvijek spreman prihvatiti odluke i pravila EU i zalagati se za načela “slobodne i poštene konkurencije”. Ističe se, također s razlogom, da PiS zagovara autoritarne i tradicionalističke vrijednosti, na primjer, oštro se protiveći pobačaju i homoseksualnim parovima. Treba ipak dodati da je PiS od svog dolaska na vlast 2015. uveo porezne i socijalne mjere u korist onih s najmanjim prihodima, posebice uz veliko povećanje obiteljskih dodataka i revalorizaciju najmanjih mirovina.
Naprotiv, PO, koji je bio na vlasti od 2005. do 2015., provodio je politike načelno uvelike u korist društveno najprivilegiranijih. Općenito, PiS je manje zabrinut od PO-o u vezi s proračunskim pravilima i skuplji je na socijalnom planu.
PiS je razvio ideologiju koja se može nazvati “socijalnacionalističkom” ili “socijalnativističkom”, koja se oslanja ujedno na redistribucijske mjere na socijalnom i poreznom planu, kao i na beskompromisnu obranu poljskog identiteta (koji smatraju ugroženim od elita bez domovine). Pitanje izvaneuropske imigracije dobilo je novo značenje nakon izbjegličke krize 2015., koja je omogućila PiS-u da se oštro suprotstavi (brzo napuštenom) pokušaju EU da migrante podijeli na sve zemlje članice Unije. Ipak, klasna struktura biračkih tijela PO-a i PiS-a bila je uspostavljena prije nego što je migrantsko pitanje ušlo u raspravu.
Nažalost, u ovom trenutku nije moguće sistematski usporediti razvoj strukture izbornih podjela u raznim zemljama istočne Europe nakon postkomunističke tranzicije 1990-ih, jer nemamo dovoljno dostupnih poslijeizbornih anketa. Situacije u pojedinim zemljama, u kojima se politički pokreti i ideologije brzo smjenjuju, znatno se razlikuju. Ipak, čini se da se širi oblik socijalnativizma s mješavinom apsolutnog neprijateljstva prema izvaneuropskim imigrantima (koji su postali simbolom onoga što omrznute bruxelleske elite žele podmuklo nametnuti narodima, iako je stvaran broj izbjeglica zapravo iznimno malen ako ga usporedimo s europskim stanovništvom) i ukupnih socijalnih politika koje žele pokazati da se socijalnativisti više od proeuropskih stranaka brinu za pučke i srednje klase.
Konfiguracija slična poljskom slučaju posebice je vidljiva u Mađarskoj. Tom zemljom od 2010. vladaju nacionalističko-konzervativna stranka Fidesz i njezin šef Viktor Orbán, koji se neosporno etablirao kao jedan od glavnih vođa nativističke ideologije na europskoj razini.
‘Zavjera’ protiv Mađarske
Iako je službeno član iste europske parlamentarne skupine kao i njemački CDU i stranke “desnog centra” iz raznih zemalja, on od krize 2015. nije oklijevao da svoju zemlju oblijepi nasilnim protuizbjegličkim plakatima i ogromnim posterima koji upozoravaju na loš utjecaj Georgea Sorosa, milijardera mađarskog porijekla, koji na slikovit način ilustriraju zavjeru židovskih i globalističkih elita protiv europskih naroda. Što se tiče “socijalne” komponente njegova djelovanja, Fidesz inzistira, kao i PiS, na povećanju obiteljskih dodataka, što je iz očitih razloga simbol politike socijalnativista.
Fidesz je uveo i subvencionirane poslove čiji je cilj zapošljavanje nezaposlenih, uz kontrolu administracije i gradonačelnika vjernih vlasti.
Fidesz podržava i razvoj nacionalnih poduzetnika i mađarskih tvrtki, tako da za njih rezervira javne ugovore, što također omogućava osiguravanje njihove političke odanosti. Cilj je tih mjera i pokazati da se Fidez zna pridržavati načela proračunske strogosti i pravila tržišnog natjecanja propisanih europskim ugovorima, za razliku od njegovih političkih protivnika, osobito socijaldemokrata, koje redovito optužuje da rade po nalozima iz Bruxellesa.
Korisno je podsjetiti na okolnosti koje su dovele do Fideszova dolaska na vlast 2010. Na izborima 2006., kao i 2002., tijesno su pobijedili mađarski socijaldemokrati (MSZP, Mađarska socijalistička stranka, osnovana 1990. i izravno proizišla iz stranke koja je bila na vlasti od 1956. do 1989., MSZMP-a) pred koalicijom na čijem čelu je bio Fidesz, koji je nakon toga bio u jakom usponu. Socijaldemokratski čelnik Ferenc Gyurcsány, mađarski premijer od 2004. do 2009., uz ostalo poduzetnik i jedan od prvih bogataša u zemlji nakon pogodnih privatizacija 1990-ih, održao je ubrzo nakon svog ponovog izbora 2006. govor članovima svoje stranke, koji je trebao ostati tajan, ali je procurio i bio objavljen u glavnim mađarskim medijima. U tom govoru Gyurcsány je bez uvijanja objasnio da već mjesecima laže kako bi osigurao svoju pobjedu, od birača prikrivajući skorašnje proračunske rezove koji su po njegovu mišljenju neizbježni, posebice kresanje socijalnih dodataka, pa i u sklopu reforme zdravstvenog sustava. Nakon što je objavljen, taj je govor odjeknuo poput bombe i pokrenuo val dotad neviđenih prosvjeda.
Skandal su vrlo spretno iskoristili Orbán i Fidesz, koji su u njemu vidjeli dugoočekivani dokaz bezgraničnog licemjerja socijaldemokrata. Bila je to idealna prilika za pokret poput Fidesza, koji je isprva bio konzervativno-nacionalistička stranka, da obznani kako je njegova socijalna osjetljivost puno iskrenija nego kod navodnih socijaldemokrata, optuženih da su postali pravi liberali, orijentirani prema tržištu i elitama.
Premijer Gyurcsány morao je 2009. dati ostavku u još kompliciranijem kontekstu zbog financijske krize iz 2008. i politike fiskalne štednje koja se počela primjenjivati u europskim zemljama. Taj slijed događaja vodio je do trajnog pada socijaldemokrata na izborima 2010. i trijumfa Fidesza, koji je lako pobijedio i na izborima 2014. i 2018.
Nejednakosti i razlike poticu samo mediji uz pomoc politicara! A demokracija je najveca laz naseg drustva