Prošlu jesen, Američko ratno zrakoplovstvo simuliralo je sukob s Kinom koji bi se odigravao desetak godina u budućnosti, a čiji okidač bi bilo kinesko korištenje biološkog oružja na američkim vojnim bazama i ratnim brodovima diljem indopacifičke regije. U simulaciji je kineska strana koristila masivne vojne vježbe kao paravan za raspoređivanje ogromne invazijske sile.
Simulacija je kulminirala raketiranjem američkih baza i ratnih brodova u navedenoj regiji te munjevitim zračnim i amfibijskim napadom na Tajavan. Ishod simulacije bio je vrlo zabrinjavajuć za SAD - izgubili bi, i to vrlo brzo.
Riječ je o strogo tajnoj simulaciji koja dosad nije otkrivena široj javnosti, a koja je provedena manje od godinu dana nakon što se koronavirus, navodno s kineskog tržišta, proširio na posadu jednog od najznačajnijih nosača aviona američke mornarice, prenosi Yahoo News. Sličan trend pokazale su i druge simulacije tijekom proteklog desetljeća.
U rujnu su stvarni kineski borbeni zrakoplovi namjerno preletavali liniju razgraničenja u Tajvanskom tjesnacu, izvodeći simulirane napade na otok. Učinili su to čak 40 puta te proveli simulirane napade na otok, a tajvanski premijer događaj je nazvao uznemirujućim. Uslijed tih provokacija, kinesko ratno zrakoplovstvo objavilo je i snimku simuliranog napada na zrakoplovnu bazu Andersen na američkom pacifičkom otoku Guamu, i to bombarderom koji je sposoban nositi i nuklearno oružje.
Samo četiri dana nakon što je Joe Biden prisegnuo na dužnost američkog predsjednika, mnogobrojni kineski bombarderi i lovci preletjeli su Tajvan te simulirali raketne napade na američki nosač zrakoplova USS Roosevelt i njegovu pratnju u međunarodnim vodama Južnog kineskog mora.
Clinton Hinote otkriva i da je Pentagon u mnogim vojnim simulacijama u posljednjem desetljeću otkrio da Kinezi rade dobar posao investicijama u vojne sposobnosti koje uvelike otežavaju preferirani američki model brzog ratovanja, u kojem stalno guraju prema naprijed, dok istovremeno operiraju iz relativno sigurnih baza i utočišta.
Do 2018. godine Kinezi su napravili ogromne arsenale preciznih raketnih sustava zemlja-zrak i zemlja-zemlja, navigaciju baziranu u orbiti, satelite za traženje ciljeva, kao i najveću ratnu mornaricu na svijetu.
- U tom trenutku trend u našim ratnim simulacijama nije bio da samo gubimo, nego da gubimo sve brže. Nakon vojne simulacije u 2018. jasno se sjećam jednog od naših ratnih gurua kako stoji pred tajnikom ratnog zrakoplovstva i načelnikom stožera te da im govori da ne bismo više nikad trebali igrati taj scenarij (kineski napad na Tajvan) jer svi znamo što će se dogoditi. Definitivan odgovor, ako američka vojska ne promijeni svoj smjer, jest da ćemo izgubiti, i to brzo, kazao je S. Clinton Hinote, general poručnik američkog ratnog zrakoplovstva.
Ističe da Kinezi zapravo čitavo vrijeme razmišljaju o Tajvanu i da je Tajvan njihov najveći fokus.
- Tri postojeća kineska ratna plana izrađena su oko tajvanskog scenarija. Tajvan je nešto o čemu razmišljaju čitavo vrijeme, dodaje.
Kinezi su dugo proučavali način na koji operira američka vojska, posebice u dva rata s Irakom, te su primijetili da su se obje te operacije uvelike oslanjale na metodološko, višemjesečno gomilanje sila u vojnim bazama u regiji koje nitko nije mogao osporiti te zračnom dominacijom američkih zrakoplova nakon toga. Razorni napadi na neprijateljske zapovjedne i kontrolne sustave dolaze u konačnoj fazi, otkrili su Kinezi.
Njihov odgovor na takvu taktiku bio je razvoj taktike protupristupa i ometanja prostora, čime zapravo sijeku noge Amerikancima već u startu, ne dopuštajući im gomilanje snaga na području i uspostavu sigurnih baza i utočišta. Ranije navedeni raketni sustavi, ogromna ratna mornarica, militarizirani umjetni otoci u Južnom kineskom moru te konvencionalne zračne snage u tom smislu svaki igraju svoju ulogu.
Dio problema leži i u tome što je Kina napredovala s A2/AD taktikom, dok je Pentagon uvelike preokupiran protuterorističkim i protupobunjeničkim ratovima u Iraku i Afganistanu već dva desetljeća. Ochmanek isto tako potrebu Pentagona za globalnom projekcijom moći i spremnost na potencijalne scenarije sukoba naziva "poremećajem manjkavosti pažnje". U konačnici tu je i samodopadno razmišljanje u obliku vječnog pobjednika koje otežava ozbiljno shvaćanje kod viših američkih vojnih časnika činjenica da bi se neka druga nacija usudila izazvati američku vojsku.
Kina nije zemlja koja može prijetiti.Njihove ambicije puno su veće od geopolitičke stvarnosti. Kineski susjedi od reda su vojne velesile,s kojima imaju loše odnose i duguuu povijest sukoba.Od Indije,Tajvana,Japana,Rusije,Južne Koreje,Vijetnama,Australije,Filipina,Malezije na dalje. U otvorenom sukobu SAD-a i Kina Amerikanci bi bili u stanju formirat široko savez sila protiv Kine,i u takvom odnosu snaga Kina bi bila brzo poražena. Čak i da su po snazi al pari SAD-u (što nisu) prevagu će donijeti brodovlje i zrakoplovstvo Japana,Indije,Južne Koreje,Vijetnama,Australije,V.Britanije.. Vojska SAD-a danas se nalazi na granicama Kine.Kina jednim malim dijelom graniči s Afganistanom. Ono što je posebno važno je strateški zaokret SAD-a,kojim se Kina proglašava jedinom i najvećom ugrozom u bitci za globalnu dominaciju.A to znači doktrinalni i tehnički preustroj vojske SAD-a po mjeri kineske prijetnje.