Iz osječkog azila za napuštene pse, koji vodi Udruga Pobjede, u srpnju je svaki dan udomljen jedan pas. Kažu mnogi, to je i zbog priča koje nastaju iz pera predsjednice udruge Ivane Crnoje. Donosimo jednu od njih – o njezinoj najvećoj ljubavi koju joj je gospođa Sudbina poslala u boks.
Kad uđeš u Azil, kroz onu (stoput krpanu, ali i dalje ponositu, ko da je jučer ispod čekića izašla) našu zelenu kapiju, okićenu radnim vremenom i pokojim cvijetkom koji trpi i sunce i beton u istoj rečenici. Kad kroz nju kročiš, ono, kiša magije te opere, dočekaju te kerovci vaki i onaki, mali i veliki, glasni i stidljivi, maze i čuvarice, pa ne mo’š Ksembu zaobić. I to sve tek dođoši, oni koji se privilegijama dođoša još uvijek drže Prvog dvorišta, di opipavamo snove, želje i pazimo da nisu u konfliktu s onima koje smo davno zatarabili tu. Iliti, po naški – učimo kakvog je tko karaktera da ne napravi dar-mar negdje po Azilu kad ga/ju prikačimo nekom čoporu. Pa te spopadnu sa svih strana, a ti samo s dva džepa grica došla u goste i još te ta kereća sirotinja učas izdžepari pa skontaš da je bed i što si sa samo dvije ruke došla. E pa ko još tak dolazi u goste u jedan azil. Eeee, svi smo mi jednom bili prvi put u Azilu, ne morate se stidit.
Pa onda svladaš sve te okice, šapice koje su te pokrale, mislim, šišaš to šta si imala po džepovima, neg što znaš da su ti i lijevu pretklijetku putem ćopili! Pa poželiš pozdravit Zena, jer oš-neš njega moraš primijetit. E sad, ovisi o Zenu ‘oće li ti uši pretrpit zvučnu traumu il’ ćeš lako stići pomazit Garavog i Crnu bez prevelike pompe velikog čuvara Azila.
E sad, viš, nije ni moj ulazak bitno drukčiji, ja samo moram (jer mi nikad ne bi oprostio) usput pomazit Maka i čim uzmognem letim Ksembi, tek onda ostatak svijeta. Pa onda, kojim god putem krenula, uvijek me nekako navede do Rodrigova boksa. Znaš, tamo sam prvo volila Mašu, zapravo stvar je u godinama i nekim našim internim spikama (između Maše i mene), pa sam zbog Maše zavolila jako Wendi, pa sam onda isposlovala da s njima dođe živjet Nina, koja je čista energija, mogla bi svu uličnu rasvjetu popalit. I onda je nekom čudnom igricom gospoja Sudbina u taj boks uguzila i Rodriga.
I od svih tih mojih ljubavi, od kojih je Maša, moja najstarija drugarica, najzahtjevnija, priznam, ja se najviše i najbolje ispričam s Rodrigom – uvijek. Čudo je, il’ nije, kako se taj kerovac polijepio za sve moje odvode i dovode krvi u tijelu, baš svakom žilom mi se popeo do srca, majku mu. I ne bih mu nikad mogla zamjerit ništa, osim što je možda predobar za ovaj svijet.
Ćopimo mi tu i tamo sve ono najbolje od tog svijeta. Imaju ona dva-tri velika kamena uz Dravu dolje ispod Azila di volimo sjest. Okej, ja volim sjest, a Rodrigo je tol’ko dobar da i on sjedi sa mnom, premda mu duša pliva i trči i skače. Pa tak sjednemo pa ja odmorim oči, zadržim oči na zemlji i Dravi i mirišem mulj dravski, miriše mi najfinije na svijetu.
Zamišljam kako ovo je sloboda, pa mu pričam, a on se samo tako dobro složi s bojom mojih očiju da i sutra još mi viri iz njih. K’o želja, k’o nada. Pa povijamo cure, pa mazimo Mašu, a Rodrigo s Ninom klizi po pijesku i ništa se na tom obzorju tada ne vidi, osim sreće. Kad mi iz uveta il patike još sutra, prekosutra, izleti koje zrnce pijeska...
Bože, kako je to dobar pas! A ljudi gledaju i ne vide. Tak’ da, kad idući put prođete kroz tu kapiju, onu zelenu, pa nakon što vas dođoši okradu, Ksemba pokuša ujest, prođete pored Zena (samo mu recite da idete do Rodriga i neće se derat na vas) pa uđete u Gornje dvorište i odmah drugi boks s desne strane. Tamo ćete srest dva prekrasna zemljanosmeđa oka obrubljena frizom koji se nije mogao odlučit bi l’ u kovrče il’ ne, pa im samo dajte sekund-dva fore. I ak’ vam herz, heart il srce ne poludi pa krene pričat do sad nepoznatim jezicima, onda je od kamena i za vas nema nade.
Previše uhljeba ima u tim azilima, a previše se ni ne trude da udomljuju pse, jer im treba određeni broj da uvijek mogu tražiti novce na raćun životinja, a ima ih puno koje svoj život provedu u tim kavezima, nučilištima