Zetovska ulica u Vidu pokraj Metkovića vjerojatno je jedina na svijetu nazvana u čast mjesnih zetova koji u njoj žive. Tako smo i mi dobili privilegij upoznati Zdenka Bezera, Željka Šipraka, Nedu Šalinovića, Nikolu Lonca i Marija Čambera, ljude po kojima je Zetovska ulica u Vidu dobila ime.
Dočekali su nas, a gdje drugo nego u Zetovskoj ulici, u kući Marka Marušića, koji je “napola zet”, kako kaže, a pridružili su nam se i domaći Davor Boras i Iko Vučić, koji predstavlja svog zeta Belgijanca iz Zetovske ulice i neizbježna barem jedna Vidonjka, zbog kojih se sve ovo i događa, naša domaćica, Marica Marušić.
– Ulici smo dali ime Zetovska kako bismo našim zetovima koji su oženili naše Vidonjke i došli živjeti u Vid odali priznanje i čast. Kada smo 2004. godine u tadašnjem Mjesnom odboru krenuli u imenovanje ulica jer je poštar u Vidu imao problema zbog mnogo istih prezimena i imena pa onda moraš znati djeda u četvrtom koljenu da bi znao kome ćeš dati pismo, iz Grada smo dobili naputak da rabimo lokalne toponime. Ovo ovdje je novonastali, urbanizirani dio, a u narodu se govorilo “gori, di su zetovi”. Kuće su već tad izgradili Šiprak, Čember, Bezer... i zato smo predložili Zetovska ulica, a u Gradu Metkoviću su se oduševili – govore nam Marušić i Boras.
Pogledajte zetove po kojoj je ulica u Vidu dobila naziv:
Jednoglasno prihvaćeno
“Za novonastalu ulicu prethodnom urbanizacijom ustalilo se ime proizišlo iz zasnivanja obitelji muškaraca oženjenih Vidonjkama koji su tu izgradili kuće i nastanili se. Ime ulice odaje vidonjsku toleranciju, a i svojevrsna je oda ljubavi jer su se zbog nje odrekli svoga prebivališta i nastanili ovdje”, neobično je obrazloženje imena Zetovske ulice zapisano u dokumentaciji Grada Metkovića koje je jednoglasno prihvaćeno. I tako od 2006. Vid jedini na svijetu ima Zetovsku ulicu.
– Naši su zetovi osvojili naše ljepotice, cure su ostale u Vidu, a mi smo dobili prave ljude za zetove, obogatili su naše mjesto i to je za svaku pohvalu – odaje im priznanje Bezer i dobiva pljesak zetova.
Marko Marušić nije baš posve zet, nego napola, kaže nam. Naime, njegovi su se roditelji doselili u Vid dok je bio dijete, ovdje je odrastao i ostao živjeti. U Zetovskoj ulici, naravno, gdje mu je zapravo i mjesto, smatraju neki pravi Vidonjci.
– Ja sam do svoje desete godine živio u Prudu odakle mi je otac, mati je iz Novih Sela, to su susjedna mjesta, ali u istoj župi i sad sam za neke i ja zet, a 50 godina sam ovdje. Da sam u Americi, i Trump bi mi dao državljanstvo! – kaže Marko.
U svakom slučaju, biti zet u Vidu nije mala stvar. Poštuju ih mještani. – Da smo mi birali zetove, ne bismo izabrali bolje – tvrdi mještanin Dragan Vučić. Njegova žena je Vrgorka pa ga pitamo logično pitanje: hoće li i nevjeste dobiti svoju ulicu.
– Hercegovke su to gurale, ali smo ih srezali. Neviste su ko korov, ionako puštaju žile, što će im ulica?! – uz smijeh nam odgovaraju naši sugovornici, mahom i sami Hercegovci. Dakle, ništa od toga.
Nedo Šalinović najmlađi je među zetovima iz Zetovske ulice. Ima 47 godina, a vidonjski je zet već 23 godine.
– Rodom sam iz Velikog Prologa pokraj Vrgorca. Nisam izdaleka došao, ali moram reći da su me prihvatili kao da sam ovdje rođen. Bio sam policajac, a sad sam u mirovini. Kad sam se ženio, nije me trebala puno nagovarati da dođem živjeti u Vid jer mi se svidjelo mjesto i ljudi. Radio sam u Metkoviću i bilo je bliže, ali moram priznati da je prevagnuo gospođin stav. Takva je situacija kakva je, što ćemo si lagati – govori Šalinović.
Kaže kako mu je jako drago što su zetovi dobili ulicu. – Kada sam to čuo, nisam mogao vjerovati. To je velika čast, nijedno selo nije tako počastilo svoje zetove, ja nisam čuo nigdje na svijetu – kaže Šalinović.
Dragan Vučić i Davor Boras kažu da je lako bilo Nedi Šalinoviću, došao je zadnji, kada su drugi zetovi probili led. – Kad su počeli dolazi budući zetovi u naše mjesto, bilo je određenih problema. A znaš ono, odakle dolaze ti momci, uzimaju naše cure pa onda uzimaju najbolje terene za gradnju kuće. Događale su se izbušene gume i kamen ispod auta dok se nismo uvjerili da su pravi momci. Najgore je bilo Zdenku Bezeru, on je došao prvi i oslobodio put ostalima – tvrde domaći.
– Ma nije, bio sam “policajac” pa nije bilo problema – uz smijeh odvraća Zdenko Bezer koji je 1983. došao u Vid, a 1984. se oženio. Nije došao iz daleka, iz susjednih Momića.
– Odmah sam se odlučio da ću tu graditi, mada mi je bilo malo ono, znate, ženino misto. Ali lokacija je od 420 kvadrata na kojoj dobiješ i parking i odlučio sam se na gradnju. Nisam požalio, kao ni moji susjedi – kaže Bezer koji priznaje da mu je život u Vidu donio veliku promjenu, najviše svjetonazorsku, s obzirom na to da je bio mladi “milicajac”.
– Vid je uvijek bilo jedno homogeno, hrvatsko mjesto i nije bilo isto kao u mom kraju ili u Pločama, gdje sam radio. Ovdje su se pjevale hrvatske pjesme, svi su išli u crkvu, ali Bog je dao da sam se brzo uklopio u ovu sredinu. Ženina teta je časna sestra, i ona mi je rekla: “Iako nosiš petokraku na glavi, ti si naš.”
Imao sam 20 godina, tek sam se oženio i stasao sam zapravo okružen ovim ljudima. Vjenčali smo se i u crkvi, tajno, kada smo krstili prvo dijete, da znate kako me bilo strah da ću dobiti otkaz na poslu. Svećenik oduljio obred, a ja mu kažem: “Dajte malo to brže, doznat će se”, a on meni odgovara: “Isto ti je, oni ti ionako već znaju” – smije se Zdenko Bezer.
On i supruga imaju petero djece, tri kćeri i dva sina, te već četvero unučadi. Sretan je jer su svi u Hrvatskoj.
– Cure su završile fakultete, dvije su policajke u Zagrebu, a jedna je udata u Dubrovniku. Ona je profesorica hrvatskog. Ove dvije su završile fakultete, ali su nakon toga odabrale raditi u policiji. Ja sam bio čak i protiv, ali ćaćini geni rade – kaže nam Bezer, rekorder u Zetovskoj ulici po broju djece, iako se i ostali imaju čime pohvaliti, u svakoj kući ih je po troje-četvero.
– Ja imam četvero djece, naša strana ulice je sunčana i vjerojatno je to razlog, ha ha ha. Dvoje su u Norveškoj, rade, jedna je kći u policiji i ostala je tu, a jedna je udana u Orebiću – dodaje Nikola Lonac, rodom iz Hercegovine, koji u Vidu živi već 36 godina, koliko je u braku.
– Živim u Zetovskoj ulici, moja kuća je zadnja. Oženio sam se 1982. godine i supruga me nije trebala nagovarati da dođem živjeti u njezino mjesto. Bili sam podstanari 19 i pol godina u Metkoviću dok nisam napravio kuću. Taj period je bio težak, došao je rat, ja sam bio na terenu, djeca mala i sve to vrijeme supruga je bila sama s njima – kaže Lonac.
Željko Šimrak je iz Sotina, kod Vukovara. Radio je u luci kad je u Metkoviću upoznao suprugu i 1986. došao u njezin Vid, kupio plac i počeo graditi kuću.
– Na žalost, 2003. moja je supruga oboljela i umrla. Ostao sam sam s tri sina. Nije bilo lako, pomagali su mi susjedi, najviše Marko. Danas su moji sinovi odrasli ljudi. Dvojica su u Njemačkoj, jedan je u Opuzenu, radi, ima radnju iznad mene. U Sotin idem povremeno, imam još sestru i zeta – kaže nam Šimrak.
Naše kćeri šefice u kući
Sljedeći naš sugovornik je Iko Vučić, vitalni umirovljenik koji govori šest jezika, piše pjesme, sklada, pjeva, pješači, trči, izvrsno igra briškulu i trešetu i živi na relaciji Vid – Poreč – Belgija.
– Imam dva zeta, Francuza i Belgijanca, i predstavljam svojeg zeta Belgijanca iz Zetovske ulice jer moja je kći Vidonjka, iako je rođena u Belgiji kao i sve moje troje djece – kaže nam Iko.
Supruga mu je Belgijanka, djeca su rođena gore, a zovu se Jakov, Jelena i Benedikta i svi govore hrvatski. Svijeta je vidio, ali nigdje nije lijepo kao u Vidu, kaže. Sa zetom Francuzom bilo mu je zanimljivo ljetos za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu. – Utakmice smo gledali obiteljski u Vidu i mogu vam reći da su i zetovi Belgijanac i Francuz, kao i sva unučad, navijali za Hrvatsku. Na kraju smo svi slavili jer su sve tri medalje bile naše, hahaha – kaže Iko.
– Imam šestero unučadi i zovu se Jago, Ante, Ivan, Ivana, Mila i Danica. Eto takve su vam moje kćeri... – ponosan je ćaća i dida Iko Vučić.
Znači, vaše su kćeri šefice u kući, zaključujemo, a nazočni zetovi dobacuju da su i njihove žene isto.
– Takve su Vidonjke, ne bi Belgijka znala tako stegnit ko naša! Bili su svi iz Zetovske ulice, ali jednog zeta nismo uspjeli upoznati. Talijan je, zove se Felicio i na radu je u Njemačkoj. Nismo upoznali ni Marija Čambera, a trebali smo, kažu nam naši domaćini, iako on ne živi u Zetovskoj.
– Meni je žao Čambera, on je ljut i ne priča s nama jer njegova kuća nije upala u Zetovsku ulicu. Bilo mu je drago što radite reportažu, mislio je doći s transparentima i prosvjedovati, ali na žalost, radi pa ne može. Apelira da napišete koju rič za njega da se ulica pomakne i obuhvati i njegovu kuću – kažu nam na rastanku smijući se naši domaćini.
Pogledajte i video naglog prekida sjednice u Saboru nakon kaosa:
bravo zetovi ,zasluzili ste ulicu,da nema vas mozda nebi bilo ni ulice, cure bi se udalale I otisle u drugo mjesto