Bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović 17. srpnja vrlo će vjerojatno postati članica Međunarodnog olimpijskog odbora. Bude li potvrđen prijedlog predsjednika Odbora Thomasa Bacha, naći će se u elitnom društvu moćnika, sastavljenom od članova kraljevskih obitelji, poslovnih ljudi i vrhunskih sportaša. Nema dvojbe da je prepoznata njezina popularnost u svijetu, predanost u promicanju sporta, ali i prilično dojmljiv životopis.
A ne bi nas trebalo iznenaditi bude li joj to samo postaja do neke nove globalne dužnosti, jer utjecajni i moćni vole bivše državnike koji su ostavili traga. „Jednom predsjednik, uvijek predsjednik!“, rekao mi je jedan od organizatora World Summita 2020., najveće mirovne konferencije na svijetu, kojoj sam u veljači nazočio u Seulu u Južnoj Koreji kao jedini službeni predstavnik Hrvatske, nakon što su zbog početka pandemije u tom dijelu svijeta od puta odustali bivši hrvatski predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Taj globalni skup okupio je tri tisuće visokih uzvanika iz 170 zemalja svijeta, u organizaciji međunarodne organizacije Universal Peace Federation, koja je savjetodavno tijelo Ujedinjenih naroda. Među njima su bili državnici, dobitnici Nobelove nagrade, vjerski poglavari, globalni promicatelji mira te istaknuti predstavnici akademskog i javnog života. A svaki sudionik ondje se našao isključivo na temelju pozivnice organizatora.
Nizom izlaganja i panel-rasprava, interdisciplinarnim dijalogom te mirovnim inicijativama po pojedinim svjetskim regijama, sudionici su u sklopu ovogodišnje teme konferencije „Međuovisnost, uzajamni prosperitet i univerzalne vrijednosti“ tražili rješenja za kritične svjetske probleme i postizanje mira u svijetu, odnosno pitanja sigurnosti i razvoja. Ono što me iznenadilo jest tretman koji su svih pet dana zasjedanja imali bivši predsjednici, pristigli onamo iz cijelog svijeta. Protokolarno su tretirani kao i aktualni dužnosnici, sa svim počastima i privilegijama – od limuzina i pratnje do predsjedničkih apartmana i počasnih mjesta na svečanostima. Organizatori kažu da je dužnost predsjednika države najviša dužnost koju netko može obnašati u svojoj zemlji te da se netko nakon takve odgovornosti ne može tek tako vratiti među obične smrtnike. Dapače, tvrde da s obzirom na stečeno iskustvo i znanja te ostvarene međunarodne kontakte imaju odgovornost nastaviti raditi, ne samo za svoju zemlju i njezine interese, već na postizanju globalnog mira i suradnje.
Zato je većina bivših predsjednika koja je ondje boravila, uključujući i bivšeg crnogorskog lidera Filipa Vujanovića, bila okružena timom savjetnika te je prezentirala aktivnosti kojima se bave nakon obnašanja dužnosti. Većina njih ima urede, prisutni su u nizu nacionalnih i međunarodnih projekata, neki su na čelu različitih inicijativa, projekata ili think-tankova. Neki funkcioniraju kao produžena ruka aktualnih državnika svojih zemalja, izaslanici ili posrednici… Dakle, rijetke su države poput Hrvatske koje se odriču mogućnosti i potencijala bivših predsjednika ili žele da što prije padnu u zaborav. A kad je o Hrvatskoj riječ, kod nas nije samo pitanje što bi trebali raditi bivši predsjednici i bi li trebali imati svoj ured nekoliko godina nakon obnašanja dužnosti, već i što ćemo s njihovom ostavštinom, darovima koje su primili za vrijeme mandata, dokumentacijom koja ima nemjerljivu vrijednost za znanstvenike i povjesničare u budućnosti…
O svemu tome nemamo jasnu sliku ni konsenzus. Tako nam se dogodilo da je predsjednik Mesić 2000. bez ikakvih kriterija i ograda podijelio stranim novinarima i špijunima arhivske dokumente i transkripte svoga prethodnika koji su imali status državne tajne. Događa nam se da se darovi bivših predsjednika, od kojih mnogi imaju ne samo simboličnu već i stvarnu vrijednost, gomilaju po podrumima Ureda predsjednika, umjesto da budu dostupni hrvatskoj javnosti. Događa nam se i da istraživači koji žele proučavati suvremenu hrvatsku povijest teško mogu doći do originalnih dokumenata iz pojedinih predsjedničkih mandata… Istodobno druge države ili barem stranke kojima su oni pripadali rade na popularizaciji svojih bivših državnika i njihovih doprinosa (posebice onih koji se smatraju utemeljiteljima države ili su bili prvi predsjednici). Njima u čast otvaraju muzeje, centre i knjižnice, zaklade i virtualne stranice posvećene njihovu životu i ostvarenjima. Dapače, na nekima se itekako sjajno zarađuje jer njihova ostavština postaje i turistička atrakcija. A mi još nismo sigurni kako se odnositi prema našim bivšima, od kojih je prvi pokojni, a troje nasljednika živo i aktivno. Možda bi inozemna iskustva bila dobar poučak i za Hrvatsku.
Nacionalni ponos i zarada
Najpragmatičniji su Amerikanci, koji svojim bivšim predsjednicima grade velebne memorijalno-muzejske centre, odnosno knjižnice. Ondje je pohranjena dokumentacija te materijalna ostavština (osobni memorijalni predmeti, darovi, fotografije i snimke…). Takvi centri razvili su se od skromnih knjižnica i javno dostupnih arhiva do atraktivnih turističkih destinacija. Primjerice, kompleks podignut u čast jednog od najpopularnijih američkih predsjednika Ronalda Reagana smješten je u Kaliforniji, gdje je svojedobno bio guverner, i donedavno je bila najveća. Ondje posjetitelji, uz niz atrakcija, bogatu pisanu i filmsku dokumentaciju, mogu vidjeti i popularni predsjednički zrakoplov Air Force One iz osamdesetih te limuzine u kojima se vozio taj američki predsjednik. A svi predsjednički centri, pa tako i taj Reaganov, imaju i kopiju Ovalnog ureda Bijele kuće, u koji je prenesen originalni namještaj koji su koristili tijekom mandata.
Zanimljivo je da je taj kompleks Reagan odabrao i kao svoje posljednje počivalište. Nekad moćni, ali još uvijek utjecajni Bill Clinton pod krovom Predsjedničkog centra u njegovu rodnom Arkansasu ima knjižnicu, muzej, zakladu te studij javnih službi. Centar posvećen 42. američkom predsjedniku pruža cjelogodišnje obrazovne i kulturne programe posjetiteljima svih dobnih skupina, dijeli stipendije te promiče vrijednosti za koje su se Clintonovi borili dok su bili aktivni u politici. Gradnja tog centra u Little Rocku koštala je 200 milijuna dolara, ali zato je grad već nakon otvaranja imao zaradu od turista veću od 11 milijuna godišnje. To je razlog zbog kojeg se pojedini američki gradovi oštro bore za poziciju svakog novog predsjedničkog centra.
Primjerice, knjižnica Georga Busha starijeg podignuta je u malom teksaškom gradu College Station, zbog lobiranja sveučilišta A&M, iako na njemu nikada nije studirao, niti je ondje živio. Inače, najposjećenija je Predsjednička knjižnica Johna Kennedyja u Bostonu, koja primi više od 200 tisuća posjetitelja. Čini se da svaki američki predsjednik svojim centrima i njihovom raskoši želi zasjeniti prethodnike. Tako se u Chicagu trenutačno završava kompleks novog predsjedničkog centra Baracka Obame, vrijedan više od 500 milijuna američkih dolara. Ondje bi trebalo raditi oko 2500 ljudi. Obama je nedvojbeno američki superbrend, pa mu nije bio problem skupiti donacije za raskošno arhitektonsko zdanje smješteno u Jackson parku na južnoj strani Chicaga. Predsjednički centri, odnosno knjižnice, djeluju u sklopu Nacionalnog arhiva Sjedinjenih Država, a njihov rad financira se i iz saveznih fondova. S Amerikancima se teško mjeriti zbog moći države, ali i utjecaja samog predsjednika u predsjedničkom sustavu.
Međutim, ono što svi mogu naučiti od njih jest kako se stvaraju priče, legende i brendovi te kako se na njima zarađuje, kako se štite nacionalni interesi i čuva dignitet svojih dužnosnika. Čak i američka država obilato financira svoje bivše predsjednike kako ne bi završili na platnim listama nekih drugih država, iako što se tiče većine njih za to nema potrebe, jer na svojim govorima i nastupima zarađuju kao prave zvijezde šoubiznisa. Čak i kad odu u mirovinu, oni nastavljaju na drukčije načine služiti svojoj državi te su nerijetko izaslanici aktualnih predsjednika ili vode globalne inicijative. Nikada ne komentiraju svoje nasljednike, ma kako im išli na živce, niti pljuju po svojim prethodnicima, makar se ni u čemu ne slagali s njima. Po uzoru na Amerikance, i druge države čuvaju uspomene na svoje bivše predsjednike i njihovu političku ostavštinu. Zanimljivo rješenje ima Tajvan: Muzej predsjedničkih artefakata, s fokusom na „knjige, zbirke i arhive bivših predsjednika“, a “vrhunac su diplomatski darovi bivših predsjednika primljeni s pet kontinenata svijeta”. U Argentini su turističke atrakcije muzeji prvog predsjednika Mitre i najpoznatijeg lidera Perona, na Novom Zelandu i Australiji svi bivši predsjednici Vlade dobili su muzejske zbirke, baš kao i u Velikoj Britaniji, Kanadi i Indiji, gdje su zbirke pojedinih premijera, poput Lloyda Georgea, Chretiena, Churchilla i Gandhija, istinska atrakcija.
Iznimno je markantan novoosnovani Predsjednički centar Borisa Jeljcina s knjižnicom, muzejom i arhivom, po velebnosti usporediv s takvim centrima u SAD-u. Od europskih predsjedničkih muzeja, kao dobar muzejski model baštinjenja povijesnog nasljeđa izdvaja se francuski koncept, osobito muzej Jacquesa Chiraca s bogatom zbirkom darova. Češka je rezidenciju predsjednika Beneša revitalizirala u reprezentativnu državnu vilu s memorijalnim centrom.
Spomen barem na Tuđmana
U kvalitetnoj prezentaciji baštine bivših predsjednika nisu usamljene stare demokracije poput SAD-a, Francuske i Njemačke, već tim putem kreću i mnoge druge države. Primjerice, čak su Makedonija, Albanija, Armenija, Azerbajdžan i Ukrajina stvorile muzeje državnosti i neovisnosti, u kojima su zastupljene njihove državničke veličine. Biografske muzeje svojih državotvoraca imaju i Turska, Meksiko, Irska… Čak su i Bošnjaci napravili muzej Aliji Izetbegoviću u Sarajevu. Italija ima muzej ujedinjena, Izrael „dvoranu neovisnosti“, a Hrvatska ni „dvoranu“, ni muzej hrvatske neovisnosti, a ni predsjednički centar utemeljitelja suvremene države. Zbog sve većeg zanimanja za privatni život političkih zvijezda i ono što se događa iza kulisa, mnoge države postale su svjesne da od ostavštine svojih političara mogu napraviti turističke atrakcije, ali i centre za poticanje nacionalnog ponosa.
Zato sve više uzima maha rasprava o tome koja su najbolja muzejska rješenja za materijalna nasljeđa bivših državnika: od rodnih kuća pretvorenih u memorijalne sobe i prostore s izložbenim postavima, preko samostalnih muzejskih ustanova pa do velebnih predsjednič kih centara. Neki razmišljaju i o jeftinijim virtualnim centrima, sukladno novom vremenu… Jedan od rijetkih stručnjaka za ovo područje u Hrvatskoj je knjižničar i arhivist Josip Prgomet. On godinama izučava inozemna iskustva i predlaže najlogičnija rješenja, ali očito ta tema nikome kod nas nije u fokusu.
– Inozemni primjeri rješavanja problema trajne pohrane darova kao materijalne ostavštine bivših državnika ne predstavljaju samo njihovo povijesno nasljeđe deponirano u posvećenim im biografskim ili memorijalnim muzejskim ustanovama, već i kulturnu baštinu i identitet tih zemalja i naroda – kaže Prgomet.
Dodaje kako su monumentalni svjetski primjeri, posebice predsjednički centri u SAD-u i Rusiji, „suvremene piramide“ nasljeđa iz prošlosti. I mi smo na našim prostorima imali memorijalni muzej iz doba SFRJ posvećen bivšem predsjedniku Titu, s fondom utemeljenim na pohrani darova kao materijalnoj ostavštini i memorijaliziranom povijesnom nasljeđu. Međutim, takva iskustva, dodaje, neusporediva su sa suvremenim potrebama, ne samo na razini grandioznosti i financijskih nemogućnosti, već i nespojivosti s demokratskim standardima suvremenog društva 21. stoljeća. Stoga se zalaže za praktičnija rješenja.
– Cilj trajnog muzejskog rješenja nije samo primopredaja i trajna pohrana tisuća nagomilanih darova prvog i ostalih bivših hrvatskih predsjednika, već stvaranje stalnog muzejskog modela automatskog „pretvaranja“ materijalne ostavštine svih predsjednika u muzejsku građu, a time i hrvatsku kulturno-povijesnu baštinu koja je dostupna hrvatskoj javnosti i turistima – objašnjava Prgomet.
Jasno je da Ured predsjednika nije tijelo ovlašteno za muzejsku djelatnost, a ionako ima minimalne spremišne kapacitete, pa bi rješenje trebalo tražiti u okviru ovlasti Vlade. A temeljem komparativne analize najboljih globalnih iskustava, vrijeme je da se krene barem s očuvanjem uspomene na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. U tom kontekstu nameću se dva rješenja: kreirati samostalnu javnu muzejsku ustanovu „Memorijalno-muzejski centar Franjo Tuđman“ (ustanova bez znanstveno-istraživačke sastavnice) ili ustanoviti samostalnu javnu muzejsku ustanovu „Predsjednički centar Franjo Tuđman“ koja bi imala i znanstveno-istraživačku sastavnicu. Sasvim je jasno da je prošlo vrijeme klasičnih muzeja. To mora biti atraktivno, multimedijalno mjesto koje će govoriti o suvremenoj hrvatskoj povijesti, susretište i centar u kojem će se razvijati nove ideje i promišljati Hrvatska.
Baš kao što je to slučaj s američkim predsjedničkim knjižnicama, o kojima Glas Amerike kaže: „One su aktivne, žive ustanove – manje spomenici, više učionice demokracije. Govore o teretu donošenja predsjedničkih odluka i o opsegu predsjedničkih dužnosti. Tu misiju one ostvaruju ne samo putem muzejskih izložbi nego i održavanjem konferencija, obrazovnih programa, komemorativnih događaja. Predsjedničke knjižnice popularna su mjesta za sve Amerikance; u njima oni preispituju svoju prošlost, istražuju one aspekte o kojima se ne uči nužno u školama.“ Uloga predsjedničkih centara i knjižnica u životu države ponajbolje je ilustrirana govorom američkog predsjednika Roosevelta 1941. na otvaranju prve takve knjižnice koju je on sagradio na dijelu svoga obiteljskog imanja u Hyde Parku u saveznoj državi New York: “Zemlja mora vjerovati u tri stvari – u svoju prošlost, u svoju budućnost, i iznad svega, u sposobnost vlastitog naroda da će, učeći na prošlosti, steći bolju sposobnost prosuđivanja u kreiranju vlastite budućnosti.” Hrvati s tim očito imaju velik problem.
Mesić i Josipović nisu niti za spomenuti, a Mesić i više nego Josipović !