Najava da će Hrvatska od Europske komisije, odnosno Fonda za oporavak europske ekonomije od posljedica koronakrize dobiti čak oko 10 milijardi eura dobra je vijest u lošoj situaciji koju nije mogla izbjeći ni Hrvatska, kao ni druge europske ni svjetske države. No ta vijest potvrđuje i nešto drugo – bez obzira na sve manjkavosti Unije, bolje je biti unutra nego vani.
Na žalost, vrlo se često članstvo u Europskoj uniji minorizira ili uopće ne percipira. Postoji više razloga za to, a sigurno je najveći sumnja jednog dijela javnosti u nesposobnost Hrvatske da se izbori za svoje interese, što je konstantan glas koji prati cijelu vanjsku politiku, čak i kad činjenice govore drukčije. Sposobnost Hrvatske ovisi o sposobnosti i vještinama političara koji je predstavljaju, ni više ni manje, i ta komponenta, vidjelo se vrlo očito posljednjih godina, nadmašuje objektivna ograničenja, kao što je, primjerice, veličina države.
Ova, 30. obljetnica samostalnosti poklapa se s predsjedanjem Hrvatske Vijećem Europske unije. Je li šestomjesečno predsjedanje Hrvatske jednim od dva tijela Unije koja donose odluke uspjeh ili samo stvar rotacije? Najtočniji bi odgovor bio i jedno i drugo. Doista, svaka država članica kad-tad dođe na red, s tim da je Hrvatska svoj termin dobila i ranije zbog izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. No ne treba ispustiti iz vida hrvatsku specifičnost: najmlađa je članica Unije, relativno nedavno je ratovala i bila toliko udaljena od europskih procesa i standarda da bi sada bila potpuno uklopljena u Uniju toliko da je i pod okolnostima pandemije, kad su se s dnevnog reda morale maknuti neke točke, uspjela očuvati funkcioniranje Unije, donošenje odluka na kojima se temelji opstanak EU te čak lobiranjem slomiti otpor “velikih” kako bi se otvorili pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom.
Nehomogena vanjska politika
Zašto je otvaranje pregovora velika stvar? S jedne strane, na kocki je vjerodostojnost Unije, čiji temeljni ugovori dopuštaju svakoj državi koja ispuni uvjete da se priključi. S druge strane, proširenje Unije na jugoistok Europe agenda je koju ponajprije “gura” Hrvatska, kojoj je to strateški važan proces, i zbog pitanja sigurnosti, jer prazninu nastalu u limbu igrači trećih zemalja vrlo spremno popunjavaju, i zbog partikularnih interesa, kao što je zaštita prava hrvatske manjine ili Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Kakvo je stanje u EU kad se spominje proširenje?
U najboljem slučaju, nezainteresiranost, u najgorem čvrsti otpori prema širenju. Iz raznih diplomatskih i visokih izvora može se čuti kako je, primjerice, bivši predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker neugodno iznenađen izjavio da nikada u svojoj karijeri (a broji 67 godina i 40-ak godina političke karijere) nije doživio ništa slično onome kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron lani blokirao početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, da bi kasnije, s promijenjenom metodologijom, što je bilo i nepotrebno jer je i stara pružala dovoljno kočnica i osigurača da država kandidatkinja ispunjava mjerila, od toga odustao. S nizozemskim premijerom Markom Rutteom ta se tema, kažu nam, ne može ni spomenuti, što zbog političke situacije i koalicijske vlade, što zbog generalnog zazora od tog dijela Europe, a slično je i u Danskoj. No ovaj je proces pokazao da se može slomiti čak i te otpore.
EU je ključna referentna točka hrvatske vanjske politike, ako se ona uopće može tako nazvati. No ta politika nije homogena, već nijansirana u odnosu na pojedine točke i interese. Nije tajna niti je nevažno to što premijer Andrej Plenković izuzetno dobro kotira i snalazi se u tim krugovima te nije pogrešno reći da vanjska politika počiva na njegovu angažmanu i utjecaju, kako u EU tako i u stranačkoj obitelji pučana čiji je HDZ član.
Utjecaj se vidi i po tome što je odigrao jednu od ključnih uloga u biranju sadašnje predsjednice Komisije Ursule von der Leyen, a Hrvatska je potom dobila i potpredsjednicu EK, Dubravku Šuicu. No drukčiji pristup i utjecaj vidio se već za prijašnje Komisije, one Jeana-Claudea Junckera, u vezi spora sa Slovenijom oko granice. Hrvatskoj je uistinu prijetila opasnost da bude etiketirana kao država koja ne poštuje međunarodne zakone i vladavinu prava, što se nije odnosilo samo na ostavštinu Haaškog suda, nego ponajprije na konstantnu retoriku slovenskog državnog vrha vezano za arbitražu oko granice i hrvatsko neprihvaćanje odluke suda nakon kompromitiranog postupka, u čemu je bio posebno glasan Frans Timmermans. No Komisija je promijenila stav da se od arbitraže i njezina ishoda apsolutno ne smije odstupiti te je prihvatila hrvatsku tezu da je riječ o bilateralnom pitanju koje nema veze s europskim pravom te nije podržala slovensku tužbu, kao što je kasnije nije prihvatio ni Sud EU. Inače, Plenković je, kao pregovarač EPP-a, pokopao dogovor Markel – Macron da se mjesto šefa Europske komisije prepušta socijaldemokratu Fransu Timmermansu.
Blokada iz Ljubljane
Odnos s Njemačkom, koji je bio potpuno zapušten, ponovno je ojačan, što je Angela Merkel dokazala dolaskom u Zagreb čak dva puta u godinu dana. Neuralgične točke sa Slovenijom redovito su se rasplamsavale, ponajprije iz smjera Ljubljane, no retorika je duboko promijenjena dolaskom vlade Janeza Janše te otvaranjem mogućnosti bilateralnog dogovora oko granice, što će pričekati novu vladu. Za sada Ljubljana još blokira članstvo u OECD-u, kao što je jedno vrijeme i Budimpešta, da bi naglo odustala od toga nakon što europarlamentarci HDZ-a nisu podržali prijedlog pokretanja postupka za kršenje vladavine prava protiv te države.
Odnos s Mađarskom višeslojan je – Hrvatska ima partikularne interese i ne libi se ići protiv jake struje u EU koja osuđuje tu državu, ali, do sada, i protiv dijela kolega iz iste političke obitelji u koju spada i HDZ i mađarski Fidesz. Takav odnos s Mađarskom mogao bi biti zakompliciran stavovima novog predsjednika Zorana Milanovića, čiji je odnos s premijerom Viktorom Orbánom još tijekom premijerskog mandata prešao iz bliskosti u netrpeljivost. Odnos sa SAD-om je pragmatičan – radi se na ostvarivanju ciljeva kao što je ukidanje dvostrukog oporezivanja ili viza, ali Plenković zasigurno nije onaj koji će stajati prvi u redu da pozdravi Donalda Trumpa. Tu je ulogu imala bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, isto kao i kod približavanja Rusiji koju je jako iritirao Plenkovićev odnos prema Ukrajini. Rezultat toga bio je dogovoren posjet ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koji se odgođen zbog koronakrize.
Lobiranje traje
Hrvatska je tako posljednjih godina, više nego ikada, balansirala između referentnih točaka SAD – stari EU – istočni EU – Rusija. Na glasovanju u UN-u o nacrtu rezolucije kojom se osuđuje SAD zbog priznavanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela bila je među tek rijetkim državama Unije (Mađarska, Poljska, Češka, Letonija) suzdržana jer je procijenila da joj se ne isplati konfrontirati ni sa SAD-om, ali ni s Izraelom, s kojim je trebala finalizirati posao kupnje zrakoplova. Hrvatska je uvijek bila suzdržana oko, primjerice, Poljske kad se protiv te države razmatralo pokretanje procedure propisane člankom 7, koji u konačnici može suspendirati pravo glasa, a sve zbog, smatrao je EK, ozbiljnog kršenja vladavine prava u toj državi, pozivajući na dijalog.
Hrvatska se iza zatvorenih vrata sukobila i s Njemačkom oko BiH – na više je rasprava, kad su se pripremali zajednički stavovi, Hrvatska uspjela blokirati njemački stav te je EU izašao s kompromisnim stajalištem u kojem se ističe važnost reforme izbornog zakona. Također, povezivanje s Kinom, koje se izuzetno aktiviralo, nije naišlo na pretjerani entuzijazam u nekim velikim državama EU, koje, napomenimo, i same itekako surađuju s tom državom.
Hrvatskoj su preostala tri važna cilja – ulazak u schengenski prostor, u eurozonu te u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Procedure za eurozonu teku, a kad je riječ o Schengenu, dovršen je tehnički dio te je Komisija dala zeleno svjetlo za nastavak postupka koji sada prelazi u političku sferu u okviru Europskog vijeća. Lobiranje traje, neke su države, poput Njemačke, koja preuzima predsjedanje od Hrvatske, pružile podršku, a točka spoticanja u donošenju jednoglasne odluke o primanju Hrvatske mogli bi biti migranti i optužbe o ponašanju Hrvatske. To je više puta kritizirala Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe, organizacije na čijem je čelu Marija Pejčinović Burić, no ustroj govori kako je funkcija povjerenice samostalna i neovisna.
S predsjednikom Zoranom Milanovićem imamo situaciju da dva sukreatora vanjske politike dolaze iz različitih stranaka, no do sada se to nije pokazalo kao problem. Milanović se na početku orijentirao na susjedstvo, Sloveniju i Austriju, gdje je podržavao Vladine stavove i ponašanje, ali tek ostaje vidjeti kako će ta kohabitacija funkcionirati u vanjskoj politici.
Nikakav Šen-gen, nikakav OE-CD, nikakva euro-zona! Hrvatska treba izići iz EU-a i biti opet samostalna!