Godina je 2032. Gradske su ulice sablasno puste, tramvaji i autobusi su prazni, vrata stanova i kuća su zaključana. Osijek je – potpuno prazan. A ne tako davno, dva desetljeća ranije, šetalo je njime, i okolicom, približno 110.000 stanovnika. Umjesto u slavonsko nebo, bivši Osječani gledaju u sunce nad Irskom ili Njemačkom. To je zamišljena priča koja, ma koliko god fiktivna bila, ipak ledi krv u žilama, tim više što govori o četvrtom po veličini gradu u Hrvatskoj.
Osječani odlaze. Odvoze ih iz njihova rodnoga kraja autobusi, rijetki vlakovi koji uopće još klize slavonskim tračnicama, avioni iz zračne luke na Klisi koja je, možda upravo i zbog tih tužnih migracija, “živnula” i bilježi poslijeratne rekorde. Nije to ništa novo ni nepoznato. No, da ne trebamo okretati glavu pred tom alarmantnom činjenicom, glasno će uskoro upozoriti i studenti Odjela za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku, koji već tri mjeseca intenzivno pripremaju multimedijalnu izložbu “Gdje je nestao moj grad?”. Izmišljena priča s početka teksta svojevrsna je misao vodilja toga projekta.
– Referiramo se na izmišljenu 2032. godinu, kada će, kako mi u izložbi pretpostavljamo, naš grad biti prazan. Koliko je to realno? S obzirom na današnju situaciju, vrlo je realno. Nastave li se mladi ovako intenzivno iseljavati, pitanje je tko će ostati – započinje studentica Matea Milinković.
Izložbu potpisuju studenti druge godine diplomskog studija kulturalnog menadžmenta, a zapravo je to završni ispit iz kolegija Menadžment muzeja i izložbi. Sve se zbiva pod mentorskom palicom profesora doc. art Anđelka Mrkonjića i asistenta Tomislava Levaka.
Alarm upozorenja
– Imali su potpunu slobodu u izboru teme. Pala im je na pamet vrlo aktualna i kulturološki provokativna ideja, a to je problematizirati odlazak mladih iz Osijeka. No ne čine to na negativan način, što nam se svidjelo, nego kao alarm upozorenja kako se nešto treba hitno učiniti jer će još više ljudi napustiti grad. Osijek je svojedobno bio najveći grad u Hrvatskoj, veći i od Zagreba – približava nam pak asistent Levak. Veliki je to izazov studentima koji uskoro završavaju fakultet, ali i profesorima jer im je stalo, dodaje on, da izađu uz “big bang”, odnosno zagolicaju i privuku javnost.
Točan broj iseljenih javnosti nije poznat, ne znaju ga ni vlasti, ni državne ni lokalne.
– Oko 22.000 ljudi iselilo se, po nekim pretpostavkama, iz Slavonije i Baranje u posljednjih šest mjeseci. Govori se i kako je 80.000 do 100.000 napustilo Hrvatsku unazad nekoliko godina – nadovezuje se studentica Antonia Jurković. Inače, po popisu iz 2011., u samom Osijeku, bez okolice, živi približno 83.500 stanovnika. Iznijeli su i podatak o 36.372 rođena u Hrvatskoj lani, dok je umrlo 52.035 građana. Pridoda li se tome, kako su naveli, 53.529 iseljenih, naša je zemlja samo lani osiromašila za 69.192 stanovnika.
Osobno ne bih otišla, to je i jedan od razloga zašto sam se odlučila za izložbu. Mi mladi ne bismo trebali samo tako otići, nego ostati i pokušati nešto promijeniti
– Točna brojka nam nije toliko važna jer je situacija svima poznata, a nama je cilj upozoriti na ono što bi moglo uslijediti. Svi okreću glavu, misleći da to nije njihov problem, a mi želimo osvijestiti javnost, i to ne samo naše dobi, nego i starije, a posebno one koji planiraju otići – ističe Matea.
Svi oni, pak, poznaju ili imaju “nekoga svoga” tko zarađuje kruh u inozemstvu. Njihovi vršnjaci, prijatelji, pa i rođaci već su spakirali kovčege i odvezli se, odletjeli put Dublina i Irske. Ili stoje na vratima vlastitih ormara, spremni pokupiti najnužnije i potražiti bolje sutra u nekoj drugoj zemlji.
– Brat će mi, po svemu sudeći, otići. Završio je Elektrotehnički fakultet, jer je to deficitarno zanimanje, no on nema posao u struci već godinu i pol – iskreno kaže Diana Kotrla. Njemu je 28 godina i intenzivno, nastavlja ona, razmišlja o odlasku na njemačko govorno područje.
– Ja još nisam razmišljala o odlasku, no svakako je lakše otići kad imamo vani već nekoga svoga – ističe.
– Osobno ne bih otišla, to je i jedan od razloga zašto sam se odlučila za izložbu. Mi mladi ne bismo trebali samo tako otići, nego ostati i pokušati nešto promijeniti – rezimira pak kolegica joj Irena Jurić.
A što oni sami mogu učiniti?
– Možemo prvenstveno potaknuti javnost na razmišljanje o budućnosti u kojoj odlazak neće biti opcija. Apelirat ćemo tako, možda, i na Vladu, odnosno politiku kako bi se stvorile dodatne mjere za poticanje mladih i njihova zapošljavanja u Hrvatskoj – odgovara Irena. Rade na projektu od listopada, razgovarali su s 15-ak iseljenih sugrađana, slušali njihova iskustva i životne priče, a oni su im bili inspiracija za artefakte i multimediju. Čini li im se da će se itko od tih sugovornika vratiti u grad?
– Pa teško, pogotovo mladi. Oni u poznim godinama možda čak i razmišljaju o povratku, boljoj mirovini koju su tamo zaradili, ali mlađi... teško – ocjenjuju studenti.
Oni sami, poručuju, ne žele sutra postati dio statistike iseljenih.
– Najveća nam je motivacija sve ono što su roditelji ulagali u nas, naše obrazovanje, znamo koliko su se mučili i odricali i bilo bi tužno da, na koncu, ostanemo bez posla. Želimo to istaknuti javno, kako bi se nešto promijenilo – poručuje Antonia.
Reakcije, nesumnjivo, neće izostati.
– Nadamo se da se nitko neće osjetiti pogođen kritikom, nego da će poruka doprijeti do javnosti i da će ozbiljno razmisliti. Izložba će biti postavljena tri mjeseca pred lokalne izbore, no to nije bila namjera. Tako se poklopilo jer su u veljači ispitni rokovi i svake godine u tom mjesecu organiziramo dvije studentske izložbe. Ali voljeli bismo da oni koji vladaju našim gradom, i oni koji njime planiraju vladati, ozbiljno razmisle i uhvate se ukoštac s golemim problemom demografskog i duhovnog osipanja Osijeka – navodi mentor T. Levak.
Razmišljanje izvan institucija
Što će se sve moći vidjeti na izložbi, ostat će tajna do kraja. Javnosti će otkrivati tek kockicu po kockicu te velike slagalice na Facebook stranici “Gdje je nestao moj grad?”. Žele postići efekt iznenađenja. “U koje nebo, iznad kojeg dalekog grada gledaju vaši najdraži?”, zapitali su na Facebooku.
– Surađujemo s Umjetničkom akademijom pa će studenti glume na izložbi izvesti skeč po uzoru na “U očekivanju Godota”, zapravo “U očekivanju Osijeka” koji mora doći ili će sve biti upropašteno – otkriva ipak detalj Emily Dobutović. Otvaranje je 23. veljače, a lokacija je još uvijek – tajna.
– Možemo jedino najaviti da to neće biti tipična izložba na kakvu je Osijek naviknuo – smješkaju se oni zagonetno.
– Nismo htjeli samo ispuniti zadatak kolegija i položiti ispit, nego dokazati da mladi razmišljaju izvan institucija, ali i da se umjetnost može pokazati izvan zidova muzeja i kazališta – zaključuju studenti.
Uz Dianu, Mateu, Emily, Antoniju i Irenu, “Gdje je nestao moj grad” potpisuju i kolege im Tomislav Jurić, Mateja Hećimović, Pavao Petrović, Matija Stojaković, Ivan Tenko i Karlo Satinović, ukupno ih je 11.
masovno nestajanje radno sposobnog stanovništva mogao bi uskoro prouzročiti bankrot države. kula karata se ruši i neće više lako biti dizati kredite vani za opskrbljivati politiku i administraciju.