Kad su naši dopisnici poslali priče o građanima koji pronalaze cijeli spektar načina za uštede – od običnih ušteda na vodi ili grijanju do inventivnih shema skupne vožnje uz pomoć grupa na Facebooku – nikako se nismo mogli oteti dojmu da ljudi jednostavno čine što moraju. Racionalni su i pokušavaju održati razinu svojih rashoda u skladu sa svojim prihodima. Prvo pitanje koje se nameće jest kako je moguće da mali ljudi čine ono što moraju dok se naši političari ponašaju suprotno elementarnoj ljudskoj logici, pa i instinktima?
Reakcija na dubioze
Objašnjenje je vrlo jednostavno; kad su posrijedi financijski rizici obični građani ponašaju se kao normalna ljudska bića. Mala žlijezda veličine badema – amigdala (corpus amygdaloideum), smještena u prednjem dijelu glave, koja je inače odgovorna za brze reakcije na primarne strahove (napad zmije, udar groma, prikaz unakaženog tijela...) – u slučaju egzistencijalnih, socijalnih i financijskih strahova također prepoznaje opasnost te znatno utječe na dijelove mozga koji upravljaju našim logičnim ponašanjem i raspoloženjima. Kad brzo gubite novac, na neki način reagirate kao da vas je napao tigar.
Povlačite se, izbjegavate rizik, prilagođavate se, počinjete se skrivati, tj. štedjeti. A naši političari ponašaju se, kad je u pitanju strah od produbljivanja proračunskih dubioza, kao što su reagirali ljudi s oštećenom amigdalom tijekom znanstvenih pokusa. U jednom takvom pokusu uspoređene su reakcije zdravih ljudi i onih s oštećenom amigdalom. Ponuđeno im je da se sa 20 dolara klade pismo ili glava. Ako pogode, dobivaju 2,5 dolara, a ako promaše, gube samo dolar.
Zdravi ljudi kladili su se samo 58 posto mogućih rundi iako su zapravo igrali na sigurno. Nakon prvog gubitka, kladili su se tek 41 posto. "Štitila" ih je amigdala. Za razliku od ljudi s oštećenom amigdalom, kladili su se non-stop ne prepoznajući nikakav rizik. Upravo se tako ponašaju naši političari kombinirajući nove redove zaduživanja s previše optimističnim prognozama gospodarskog rasta. Klade se vjerujući da će uvijek dobiti. Kao da je amigdala, žlijezda primarnih strahova koja nas štiti od najstrašnijih grozota s kojima se susreću ljudska bića, zakazala.
Boje se gubitka, ali i izbora
Jednostavno je objašnjenje da političarske amigdale zapravo reagiraju na mogućnost gubitka izbora, a ne na nacionalne financijske rizike. Drugačije se ne može objasniti činjenica da obični građani jednostavno naprave što se mora napraviti (bolni ili kreativni rezovi u kućnom proračunu), dok su političari "talentirani" za suprotno od onoga što očito treba napraviti, što se mora napraviti.
Priča 1: Uveli smo obiteljsko knjigovodstvo i sad sve štima
Kada su u pitanju financije, obitelj Baždar iz Zagreba funkcionira kao manja uspješna tvrtka. Bilježe sve troškove, arhiviraju račune i na kraju mjeseca uspoređuju prihode i rashode, a sve što ostane stavljaju na štednju za buduća vremena. Obiteljsko knjigovodstvo Orlan i Ivana počeli su voditi prije četiri godine kada je ona bila bez posla pa je trebalo paziti na svaku kunu.
– Počeli smo raspoređujući koliko novca možemo potrošiti dnevno kako bismo mogli preživjeti cijeli mjesec, a potom smo završili i tečaj o obiteljskim financijama – kaže Ivana, dodajući kako u njihovu kućnom knjigovodstvu nema mjesta, a ni razloga za tajne.
– Prikupljamo sve račune i kad imamo vremena, upisujemo gdje smo trošili novac pa tako u evidenciji vidim i koliko je suprug platio dar za mene – smije se ta ekonomistica. – Ponekad je neugodno uzeti račun ako sam s prijateljima na piću, no sve takve troškove upisujemo u mobitel i kasnije ih prepišemo u zajednički program na računalu – domeće Orlan.
A u računalu su sve troškove podijelili u rubrike: kredit, hrana, automobil, režije, obrazovanje, posao, odjeća, higijena i putovanja. Nastoje da im najviše 30 posto prihoda odlazi na kredit, a 30 na hranu, dok se sve ostalo raspoređuje po potrebi. Štede po svim kategorijama, no ni u čemu, kažu, ne oskudijevaju.
– Samo na hrani štedimo oko 1000 kuna jer doma kuhamo onoliko koliko nam treba pa se ništa ne baca. Nosimo si hranu od doma i na posao pa su i tako troškovi znatno manji – govori Orlan. Štedjeti se, objašnjavaju, može i na djeci a da im se pritom ništa ne uskraćuje.
– Primjerice, ne kupujemo nužno novu odjeću, već se mijenjamo s prijateljima i znancima – navodi Ivana.
Obitelj štedi i na režijama. Svjetla se gase gdje god nitko ne boravi, perilica rublja i glačalo rade samo kada je struja jeftinija, a nemaju ni fiksnu liniju za telefon i internet. Koriste bežični internet od susjeda, a odrekli su se i nekih navika i hobija.
– Prodao sam sve glazbene instrumente koje sam godinama kupovao jer mi je od ljubavi prema glazbi važnija obitelj – ističe Orlan, koji je po zanimanju inženjer strojarstva. I, da, nemaju više ni kreditne kartice jer su upravo na njima bilježili najveće minuse.
Nakon što su stabilizirali troškove, pak, bračni par s prosječnim plaćama za osobe s visokom stručnom spremom dio novca daje potrebitima.
– Odgajani smo u duhu da bismo trebali pomagati drugima, a sad to i možemo – zaključuju Baždarevi.
>>Idućih dana svakodnevno na našem portalu čitajte novu priču o kućnoj štednji!
>>Linić: 'Ne odustajem od ukidanja poticaja za stambenu štednju'
