O odazivu mladih na izbore u Hrvatskoj nema točnih podataka. No, i bez toga, golim se okom na dan izbora vidi da u redovima pred biralištima prevladavaju starije i srednje generacije. Mladi su tu poput rijetkog sjemena. Iako političke stranke u programima imaju poglavlja posvećena mladima, očito je da su nesposobne – ili nezainteresirane – za njihovu političku edukaciju i mobilizaciju. Upute im tek formalni poziv prije izbora da izađu na birališta i daju im glas, ali tijekom mandata komunikacije s mladom Hrvatskom nema. U strankama se rad s mladima svodi na mladeške organizacije. Priče političara o mladima razotkrivaju se time kao licemjerje jer govoriti deklarativno i tempirano uoči izbora o mladim generacijama kao temelju budućnosti, a u međuvremenu ne održavati nikakvu suvislu, moderno koncipiranu, zanimljivu i pametnu komunikaciju s njima, mladim je ljudima znak da je sve s čime im se obraćaju debela, manipulativna – laž.
– Sudjelovali mi na izborima ili ne, svejedno je jer ne vjerujemo da naš glas može išta promijeniti. Do mladih u Hrvatskoj nije stalo nikome, osim našim roditeljima, a o političarima ne želimo ni trošiti riječi. Oni o nama ne znaju ništa, ne znaju tko smo mi, o čemu razmišljamo, što radimo, kako gledamo na budućnost… – svatko za sebe, ali gotovo istim riječima, Marta, Luka i Roko, dvoje studenata i jedan srednjoškolac, opisuju za Obzor kako doživljavaju politiku.
Povezani s cijelim svijetom
Nije Hrvatska u tome iznimka. Mladi širom svijeta nisu zainteresirani za sudjelovanje u političkim procesima, no kakve posljedice može donijeti nezainteresiranost mladih za politiku, dobro je pokazao Brexit. Mladi ljudi, koji su većinski bili za ostanak u EU, velikim dijelom nisu izašli na referendum čime su odluku prepustili starijim zagovornicima Brexita. Sve što se poslije dogodilo djelomično je i posljedica njihova pogrešnog uvjerenja da ne mogu utjecati na procese.
Unatoč demografskom padu, u Hrvatskoj se u prosjeku rodi oko 40.000 djece godišnje. To znači da na svakim izborima, pa se može očekivati da će tako biti i na onima 2024. godine, priliku da prvi put glasuju ima između 100.000 i 160.000 mladih ljudi između 18 i 23 godine.
Jedan od onih koji će za četiri godine moći prvi put glasati na parlamentarnim izborima je i 17-godišnji Zadranin Roko Šarić. U Turističkoj školi upravo polazi završni razred, uči za kuhara i želi, kaže, postati vrhunski chef. Ali ne u Hrvatskoj, jer već u zimu sljedeće godine planira otići k ocu koji radi u Njemačkoj i nastaviti se ondje educirati i usavršavati.
– Siguran sam da neću ići na izbore. Ne znam za koga bih glasao jer sve što vidim oko sebe su ljudi koji se jedva krpaju s malim plaćama i mirovinama… Ne želim tako živjeti. Koja bi mi bila perspektiva da ostanem? Da budem bez posla i drogiram se? To ne dolazi u obzir – razmišlja Roko.
Smeta mu, kaže, što su političari ostali u Drugom svjetskom ratu i misle da bi i mladi trebali nastaviti ratovati. – Nemaju pojma da mi živimo u budućnosti i da za nas granice ne postoje. To nije tako teško shvatiti… – kaže Roko.
Živciraju ga priče o reformi školstva, a sve ostaje isto. Zato on rješenja i mogućnosti istražuje sam. Nedavno je, tako, pratio tri webinara na engleskom jeziku o globalnom poslovanju s nekretninama. Iako ima 17 godina, potpuno je upoznat s time da s cijelim svijetom može poslovati iz vlastite sobe, i ta mu pomisao nije strana. Želi biti informiran, želi pratiti što se događa u svijetu. No o tome ne može, kaže, ništa naučiti u školi. – A za to što se uči u školi, odgovorni su političari. Uvijek obećavaju prije izbora svašta, a poslije malo toga naprave. Zašto bih trošio svoj glas na njih? – retorički se pita.
Marta Adam ima 22 godine, studentica je 5. godine Stomatološkog fakulteta u Zagrebu. Aktivna je u Europskoj udruzi studenata dentalne medicine, koja okuplja studente iz 35 zemalja, a nedavno je izabrana za mobility officera. Na parlamentarnim je izborima prvi put glasala prije četiri godine. No na one u srpnju 2020. nije izašla. Nije znala kome bi, kaže, dala glas.
– Kako možemo vjerovati političarima kad vidimo da u našoj zemlji možeš napredovati i postati uspješan samo ako si „nečiji“ sin ili kćer? Imam među kolegama ljude koji su članovi mladeških organizacija u HDZ-u i SDP-u. Nisu se angažirali zato što su sami osjetili poriv, nego su ih nagovorili roditelji, koji su također u strankama, jer će im to biti „korisno“. Mnogi moji kolege planiraju otići van jer ne vide smisla u tome da ostanu i rade za malu plaću i stoje na mjestu jer nemaju pravu vezu... Za to je odgovorna politika. Da je političkim strankama stalo do mladih ljudi, pronašli bi nas i pronašli bi kreativan način da nas zainteresiraju… Lako nas je naći, svi smo na Instagramu, Facebooku…, ali nije nas lako zainteresirati, jer ne padamo na lažne fore i pokušaje da nam se nešto proda… – kaže Marta.
Luka Šarić ima 20 godina i student je 2. godine Fakulteta nautike i tehnologije u pomorskom prometu na Sveučilištu u Zadru. Glasao je na izborima, ali bez vjere da to stvarno nešto znači. Obrazovani, kaže, u nas nemaju puno prilika i zato odlaze. Za to vrijeme politikom upravljaju „stari“ ljudi koji, uvjeren je, ne žele promjene. Za razliku od mlađeg brata Roka, zasad ne planira odlazak iz Hrvatske, ali nije siguran hoće li tako i ostati.
– Političari su staromodni, vrte se stalno oko istih stvari. Ne mogu ih više čuti kad počnu govoriti o ustašama i partizanima, o tome što je bilo 1991., o Hrvatima i Srbima… To nisu naše teme. Oni između svakih izbora kupuju umirovljenike s nekim jadnim povećanjem mirovina, pa onda malo podignu minimalac od kojeg se ionako ne može normalno živjeti… Nas ne mogu kupiti pa valjda zato i ne znaju što bi s nama. Mladim ljudima ne treba milostinja. Za početak, možda da shvate da smo generacija koja živi brzo, u hodu, na društvenim mrežama, povezana s cijelim svijetom, neopterećena prošlošću… – govori Luka.
Ivica Relković bio je strateg dviju važnih političkih priča. Jedna je Most, koji je 2015. godine bio senzacija s 19 osvojenih mandata u Saboru. Danas su već stara priča. Druga Relkovićeva priča je Stranka s imenom i prezimenom koja je otvorila vrata Sabora Daliji Orešković. U Mostu se, kaže Relković, nisu posebno bavili mladima jer je temelj udruživanja nezavisnih lista 2012. godine bila mladost. Aktualni projekt, pak, koji će uskoro dobiti novu dimenziju fuzijom Stranke s imenom i prezimenom i stranke Pametno u središte djelovanja kani staviti mlade i visokoobrazovane ljude.
– Jako se vara onaj tko misli da mlade ljude, mlade birače, može privući tako što će im držati predavanja o svojim politikama za mlade. Oni za to nisu zainteresirani. Treba im ponuditi aktivnost, uključiti ih, slušati, omogućiti im da pokažu svoj potencijal kroz sudjelovanje... Kad se ujedine Pametno i Stranka s imenom i prezimenom, planiramo se okrenuti upravo mladoj populaciji i to tako što ćemo raditi s njima, a ne za njih. To je ključ pristupa mladim ljudima – raditi s njima, a ne za njih! Uključiti ih u kreiranje politika, u volontiranje, senzibilizirati ih za angažman, a ne im nuditi onako svisoka ono što mi smatramo da je za njih najbolje... Pitanje odnosa prema mladima za političke je stranke veliki izazov jer ritam njihova života toliko je daleko od politike, a opet su oni ti koji će zamijeniti odlazeće garniture... – kaže Relković.
Ne vjeruju institucijama
Kao komunikacijski stručnjak Mario Petrović sudjelovao je u mnogim izbornim kampanjama, a kao osnivač Visoke škole za komunikacijski menadžment “Edward Bernays“ svakodnevno je u kontaktu s mladima. Odnos mladih generacija prema politici karakterizira, kaže, nezainteresiranost, ali i slabo znanje o politici.
– Prema relevantnim istraživanjima, tri petine mladih nije zainteresirano za politiku, a većina o politici nikada ne razgovara ni s kim. Mladi ne vjeruju političkim institucijama, što i nije neko iznenađenje ako vjerujemo podatku da gotovo polovica mladih ljudi u Hrvatskoj ne zna što je Ustav, a samo 43 posto zna kad su održani prvi demokratski izbori. Građanska politička kultura mladih na niskim je razinama, a postojeći demokratski deficit možemo povezati s neadekvatnom političkom socijalizacijom koja počinje u obitelji, a nastavlja se u školama i drugim institucijama. Krivce, dakle, za takvo stanje ne treba tražiti isključivo među mladima već među svima nama koji utječemo na njihovu političku kulturu od najranije dobi pa do punoljetnosti – ističe Petrović i dodaje:
– Političke stranke su priča za sebe. U njima negativna selekcija dolazi do punog izražaja. Stranačke mladeži nemaju autonomiju i promatraju se uglavnom kao uzgajališta karijerista. Naše društvo uglavnom ne potiče mlade na uključivanje. Kada tome dodamo da se klince u školama ne odgaja za poduzetništvo i ne uči ih se menadžeriranju, onda je jasno da je današnja mladež, nažalost, prepuštena sebi i bespućima interneta. Po sistemu neka se sami snađu.
Poanta članka je valjda da mladi ne bi trebali imati tradicionalne vrijednosti, da su anacionalni, globalisti, valjda progresivni bez identiteta i slične New Age, NWO agende...