Već godinama Japan ima status tehnološke i socijalne velesile, jednog od najnaprednijih društava svijeta. Upravo na ovom dalekoistočnom otoku razvijen je cijeli niz novih tehnologija, robotika je dovedena do svog vrhunca, postignuća u zdravstvu su gotovo nezamisliva... To je i zemlja izuzetne radne etike, zemlja bušido kodeksa časti, zemlja izuzetne umjetnosti... No Japan je još nešto. Japan je i vrlo okrutna zemlja. Uz SAD, Japan je jedina razvijena, civilizirana država “prvog svijeta” koja je zadržala smrtnu kaznu, a prije nekoliko dana dvojica su osuđenika pogubljena vješanjem u zatvoru u Osaki. Obojica pogubljenika bila su osuđeni na smrt zbog otmice, iznude i ubojstva predsjednika i zaposlenika jedne investicijske kuće koje su izveli 2004. godine. Nekoliko mjeseci ranije na vješalima je završilo i 13 pripadnika kulta Aum Shinrikyo osuđenih zbog svojedobnog napada sarinom u podzemnoj željeznici.
Sustav izvođenja smrtnih kazni u Japanu prilično je specifičan, jer osuđenici nikada ne znaju je li im danas posljednji dan života. Nakon godina čekanja u “ćeliji smrti”, osuđenicima se priopći da će biti smaknuti samo nekoliko sati prije pogubljenja, a slično je i s čuvarima koji na njih paze. I od kojih se očekuje da sami pogube svoje “štićenike”, za što, na ime “odštete” za nepodnošljiv i težak posao dobiju poticaj od 20 tisuća jena, odnosno oko 1200 kuna.
Zatvorenike, kojima su povezane oči, odvode do posebne prostorije za pogubljenja, gdje im vežu ruke, postavljaju omču oko vrata, a potom iz pokrajnje prostorije, pritišću prekidač kojim se otvaraju vratašca ispod zatvorenika. Jezu mjesta ne može prekriti ni činjenica da je prostorija za egzekuciju vrlo udobno uređena, s debelim sagom na podu i zidovima smirenih boja. Inače, posljednja stvar koju zatvorenici vide prije pogubljenja, prije nego li im povežu oči je kip Kannone, budističke božice milosrđa.
– Prizor je užasan, kada se ljudsko tijelo zanjiše na konopcu. Od nas se očekuje da zapamtimo posljednje osuđenikove riječi, njegovu tjelesnu temperaturu, način disanja... I nitko nikada nam nije ponudio nikakvu psihološku pomoć. Od nas se očekuje da egzekuciju “probavimo” sami. Nema goreg posla od ovoga, ustvrdio je Toshio Sakamoto, zatvorski čuvar koji je sudjelovao u pogubljenju jednog od pripadnika kulta Aum u srpnju ove godine.
Japan je, kao visoko industrijalizirana zemlja, posebno došao na udar međunarodne javnosti upravo nakon ovog masovnog smaknuća, kada su u javnost isplivali detalji procedure koja se inače drži u strogoj tajnosti. Nikada do sada nisu fotografirana pogubljenja, a snimke samih “ćelija smrti” u Japanu su iznimno rijetke. Zatvorenici doznaju da će biti pogubljeni samo nekoliko sati prije egzekucije, ali nekada im se ni to ne kaže. Doznaju da će okončati život kada ih postave pred kip božice Kannona i počnu im vezati oči, stoji u izvještaju Amnesty Internationala koji je načinjen prije nekoliko mjeseci. Obitelji osuđenika o njegovoj sudbini budu obaviještene tek nakon izvršenja kazne.
Nakon što sam čuo za pogubljenje u srpnju, shvatio sam koliko sam patetično slaba osoba. I shvatio sam kako je stvarna kazna i duboka agonija strah koji proživljavam svakoga dana dok ne dođe moj trenutak pogubljena, ustvrdio je u pismu Vrhovnom sudu Japana Munehiro Nishiguchi, osuđeni ubojica kojemu se upravo razmatra posljednja žalba prije smaknuća.
Unatoč svemu, smrtna kazna, a posebno način njezina izvođenja, u japanskoj javnosti ima potpunu podršku. Ankete pokazuju da oko 80 posto Japanaca snažno podržava ovakav sustav kažnjavanja držeći ga neizbježnim da društvo ne bi skrenulo u kaos. Većina njih drži kako je princip “oko za oko, zub za zub” ispravan način kažnjavanja teških prijestupnika i ubojica. Uzevši u obzir žrtve i njihove obitelji, to je jedini ispravni način kažnjavanja, kaže dvadesetdevetogodišnji Mika Koike, jedan od sudionika ankete.
Napuštaju komisiju
Okrutnost prema osuđenicima na smrt (ali i čuvarima koji su prisiljeni izvoditi egzekucije) nije jedini oblik okrutnosti po kojima je Japan poznat. Vlada u Tokiju najavila je kako će od sredine 2019. godine ponovo početi s komercijalnim kitolovom, unatoč zabrani koja je, na globalnoj razini, ishođena 1986. godine. Naravno, ovaj pojam “zabrana” treba uzeti s prilično velikom rezervom. Naime, zabranjen je komercijalni lov, no dozvoljen je lov “u znanstvene svrhe”, odnosno lov koji se koristi za istraživanja. Ostale zemlje poput Norveške ili Islanda, kod kojih je kitolov dio svojevrsne tradicije pridržavale su se, i pridržavaju se i dalje ovih odredbi, no ne i Japan. Kod njih se naglo razvila želja za “znanstvenim istraživanjem kitova”, a izlov ovih ugroženih životinja nastavljen je punom parom. Procjenjuje se kako je Japan, otkad je moratorij na komercijalni lov stupio na snagu, do sada izlovio više od 10.000 kitova, što je u odnosu na njihovu ukupnu populaciju od nekoliko stotina tisuća primjeraka diljem svijeta, ogroman broj. Pred japanskim kitolovcima nije siguran ni plavi kit iako danas postoji tek nešto više od tisuću primjeraka ovih životinja koje se smatraju ugroženim vrstama.
Naravno, svi ovi ulovljeni kitovi, nakon “znanstvenog promatranja”, završe u preradi, a njihovo meso dospije, najčešće u obrađenom obliku, na policama japanskih supermarketa. I sve to iako je interes japanskih kupaca za kitovo meso znatno pao. Dok su šezdesetih godina prošla stoljeća japanski potrošači kitovo meso smatrali vrhunskom poslasticom, situacija je danas znatno drukčija. Kako se drži da kitovo meso najčešće ima povećanu razinu žive, sve manje se kitovina konzumira u restoranima i domaćinstvima. Dio mesa kitova koji su uhvaćeni radi “znanstvenog istraživanja” završava u školskim obrocima koji se služe u školama diljem Japana, no najveći dio kitovine završi pak u konzervama hrane za pse i mačke. Ovo je samo posljednji pokazatelj kako kitolov više nije potreban jer kitovi su lovljeni stotinama godina, no njihovo meso korišteno je za hranu, ali glavni proizvod bilo je kitovo ulje korišteno za osvjetljavanje ili proizvodnju kitovog voska. Već odavno se ulje ne koristi ni u voskarstvu, niti se njime obasjavaju prostori s posebnim svjetiljkama. Unatoč svemu, Japan je prije nekoliko dana najavio kako izlazi iz Međunarodne komisije za kitolov i ponovo počinje s komercijalnim lovom na ove životinje čime će se broj kitova u kratko vrijeme dodatno i znatno smanjiti.
Koliko god okrutno u nekim segmentima japansko društvo bilo, nema sumnje da u jednom pogledu imaju vrlo tople i dobre emocije. U odnosu prema japanskoj carskoj obitelji. Privrženost s kojom Japanci gledaju cara i carsku obitelj može se usporediti samo s odnosom Britanaca prema svojoj monarhiji. Najbolje se to pokazalo prije nekoliko dana kada je japanski car Akihito obilježavao svoj rođendan, obrativši se po posljednji put javnosti prije abdikacije zakazane za travanj sljedeće godine kada će prijestolje predati svom sinu i nasljedniku. Više od 82 tisuće Japanaca okupilo se pred carskom palačom u Tokiju kako bi poslušali posljednje javno izgovorene riječi Akihita prije nego li ode u mirovinu i povuče se iz javnosti. Abdikacija inače na japanskom prijestolju nije uobičajena ni moguća. Da bi se Akihito povukao sa svog položaja, japanski je parlament morao donijeti poseban, samo za njega krojen zakon. Uslišali su Akihitovu želju da ode s mjesta cara zbog lošeg zdravstvenog stanja, operacije prostate koju je zahvatio tumor, općeg umora i zasićenosti. Akihito jednostavno nije mogao dalje, a na tronu će ga zamijeniti njegov sin, 58-godišnji Naruhito. Period u kojemu je Akihito vladao naziva se i era Heisei, odnosno razdoblje velikog mira.
Carska obitelj pojam morala
Mir i razvoj postratnog Japana izgrađen je na brojnom i velikom odricanju japanskog naroda, na njegovim nastojanjima da lekcije iz povijesti prenesu novim generacijama. Drago mi je, i velika mi je utjeha u životu da moja, Heisei era završava u potpunom miru, ustvrdio je Akihito u oproštajnom govoru pri kojem se teško nosio s emocijama. Carska obitelj Japancima je vrlo bitna, a Akihito je jedan od naomiljenijih careva u povijesti zemlje. Na prijestolje je stupio 1989. godine naslijedivši svog oca Hirohita, koji je Japan vodio i u vrijeme Drugog svjetskog rata. Akihito je svoju vladavinu često koristio kako bi pozvao na objektivno procjenjivanje povijesti.
Njegove istupe često se, pogotovo u posljednje vrijeme, ocjenjivalo kao blagu i odmjerenu kritiku konzervativnog premijera Shinza Abea. Japanski ustav donesen nakon Drugog svjetskog rata brani caru izravno uplitanje u politiku, ali za Japance je carska obitelj bila i ostala pojam morala i svojevrsnog uzora prema kojem se društvo treba ponašati.
Upravo u tom svjetlu ocjenjivani su i pokušaji pomirenja s nekadašnjim japanskim neprijateljima koje je Akihito inicirao. On je 1992. postao prvi japanski car u povijesti koji je nogom stupio na kinesko tlo, izražavajući pri tome svojim domaćinima žaljenje zbog “nesretnog perioda u povijesti u kojemu je njegova zemlja nanijela teške patnje stanovnicima Kine”. Naravno, Akihito priznaje i patnje Japanaca pa je upravo u svom oproštajnom javnom nastupu istaknuo velike žrtve južnojapanskog otoka Okinawe, otoka koji je bio poprište velike bitke tijekom Drugog svjetskog rata, ali i svojevrsni otok baza na kojem su, do danas, stacionirane tisuće američkih vojnika. Akihito za nekoliko mjeseci odlazi s trona, a hoće li i njegov sin i nasljednik steći popularnost, ostaje vidjeti.
VIDEO Ovaj ima tešku ruku: sam sredio napasnike koji su maltretirali djevojke
"okrutno" društvo? plićak hr novinarstva...da možda Japan ne bi pitao novinare VL kako voditi državu??objesili par kriminalaca i ubojica,pa što? možda zato imaju nisku stopu kriminala?