Iz života u Šri Lanki u sjećanju joj je ostalo kako je ondje nakon kiše sve bilo lijepo zeleno. U Kini su je impresionirali parkovi i tvornice, Italija je imala svoje posebnosti. Raštrkana po cijelom svijetu, četiri je godine tako živjela Tamara Šabić, po struci inženjerka odjevne tehnologije, žena s perfektnim znanjem engleskog i talijanskoga jezika, zaposlena u Calzedoniji, poznatome talijanskom modnom brendu. A onda je odlučila da je svjetske destinacije bolje zamijeniti – Gornjim Kućanom čiji su žitelji poznati po nadimku kašari zbog uzgoja heljde, odnosno hajdine, kako ovdje zovu tu pseudožitaricu. Varaždinki Tamari, djevojci s asfalta, u odluci da se vrati kući “kumovala” je ljubav s Darijem Pocedulićem, čija je obitelj u poljoprivredi cijeli život i čiji je otac Vladimir na traktoru od svoje petnaeste godine.
Danas Tamara kaže kako ni trenutak ne dvoji je li ispravno postupila jer sada živi smirenije, radi za obitelj i sebe, a da “potegne” još i više, motivira je opstanak. Primarna je djelatnost njihova gospodarstva ratarstvo pa su na gotovo sedamdeset hektara uz heljdu posijali još i proso, raž, psenoraž, amarant, kukuruz, a od lani i mak i chiju. Kada na njihovim njivama proklijaju biljke o uzgoju kojih su dosta učili na internetu, Pocedulići kažu da susjedi komentiraju: “Kaj su sve pak ovi posijali, kaj pa je sad to?”
Osim uzgoja, imaju i preradu, i to prije svega bezglutenskih žitarica pa proizvode heljdino i amarantovo brašno te kaše od heljde i prosa.
Lani su za 50.000 eura kupili mlin kojim mogu u satu preraditi 50 kilograma zrna. Kupnju im je sufinancirala Županija s 25 posto. Iako iz europskih fondova još uvijek nisu dobili ništa, nadaju se da će se u dogledno vrijeme i to promijeniti, a Tamara je zbog novoga posla završila tečaj za provedbu europskih projekata. Položila je i za mlinaricu, a njezin suprug Dario, po struci tehničar cestovnoga prometa, završio je za voditelja agroturističkoga gospodarstva. Za integralno bezglutensko heljdino brašno jedini su dobili oznaku Hrvatske poljoprivredne agencije “brašno hrvatskih polja”. Tamara i Dario nadaju se kako će za godinu, najviše dvije, postati prvi nositelj certificiranog sjemena autohtone heljde, koji će nositi naziv varaždinska heljda.
– To je naš krajnji cilj – govore supružnici.
Dok sjedimo u njihovu domu u Gornjem Kućanu, u kojemu žive s Darijevim roditeljima i svojim sinom Jankom, dječakom u dobi od nepunih pet godina, Pocedulići nam govore kako je gospodarstvo osnovano prije dvanaest godina, a prije četiri godine Vladimir ga je prenio na sina Darija.
Iste su godine u suradnji s Agronomskim fakultetom, svojom županijom te Poljoprivrednom savjetodavnom službom “zapeli” na postupku trganja zaboravu heljde, zdrave i nekoć vrlo tražene prehrambene biljke. Ta je suradnja zaokružena kroz VIP projekt koji je 2016. odobrilo Ministarstvo poljoprivrede za revitalizaciju lokalnih sorti heljde u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Marica Čajevec i Đuro Kobal iz Udruge “Hajdina”, čiji je član i OPG Pocedulić, govore nam kako je VII. osnovna škola iz Varaždina zapravo prva prepoznala opasnost da se tradicijska kultura Kućana i Zbelava, ponajviše vezana uz upravo heljdu, zauvijek zaboravi, zbog čega su 2010. započeli s projektom u koji su kroz ankete i radionice uključili ovdašnji živalj. Ubrzo je osnovana udruga, heljda se vratila na polja, a Pocedulići su ju među prvima počeli opet sijati. U konačnici je koščičjak – autohtono jelo koje se ovdje za Badnjak spremalo od heljdina brašna i kaše, črnog ulja i koščica tikvi – dobilo certifikat i zaštitu u Zavodu za intelektualno vlasništvo.
Pocedulići će uskoro učiti varaždinske srednjoškolce kako se uzgaja heljda, i to na parceli od 17 hektara koja se trenutačno uređuje. Podučit će ih zasigurno kako se sve heljda može iskoristiti pa će im kazati i da su ljuske heljde, dobivene mljevenjem, idealne kao ekološko gnojivo i prirodni herbicid te dobra zaštita od puževa.
Da ne bi bilo kako se Tamara zbog poljoprivrede sasvim odrekla tekstilne proizvodnje, spojila je ona dva svoja znanja u jedno – šiva jastuke punjene ljuskama heljde koje jastuke čine anatomskima, istodobno omogućavajući strujanje zraka. Nametnika ili insekata u jastucima nema jer se ljuske ne dobivaju mljevenjem, već toplim ljuštenjem, što znači da se heljda kuhala pet-šest sati. Vijek je takvih jastuka do pet godina. Pocedulići ih imaju raznih dimenzija, prave i jastuke za trudnice, podloške za ruku za ljude koji su po cijele dane za računalom, jastuke u obliku raznih likova, za djecu... Imaju i maske za oči punjene ljuskama heljde, a kupci najviše traže onu na kojoj piše “Žena, Majka, Kraljica ODMARA”. U Gornjem Kućanu ili Šri Lanki, svejedno.
Bravo! Vjerujem da će ustrajati u svojem poslu i dobro živjeti od njega! Generacije zagoraca su se podigle na hajdinoj kaši i žgancima! Nekada sirotinjska hrana, ali danas smo shvatili njenu vrijednost!