Njemačka je ponovno meka za Hrvate. Ako je to ikada i prestala biti. Ima međutim razlike. Dvadeset godina “bauštele” ili konobarenja pa kući s mercedesom i dovoljno za kuću? Zaboravite. Danas je u Njemačkoj ono što Hrvatska sve teže nudi. Život dostojan čovjeka – pravna država, humana birokracija, mogućnost dodatne zarade...
Neprežaljena marka
Dakako, sudbine su naših ljudi u Njemačkoj različite, a život tamo, čini se, dobar, no ipak ne kao nekada. Robert je 48-godišnji Slavonac koji je u Njemačku došao prije godinu i pol dana. Razlog je uobičajene prirode, imao je kredit u švicarcu zbog kojeg mu je plaća spala na ratu kredita. Čim je došao imao je radno mjesto, no ne i stan u kojem bi mogao biti s obitelji.
– To je najteži dio moje priče, obitelj je još doma. Stan tražim, no teško je naći takav da baš odgovara našim potrebama, pogotovo zato što sam u manjem mjestu. Posla ima za svakoga tko je voljan raditi. Za početak, tu su agencije u kojima se posao pronalazi i za mjesec dana, čak uz slabije poznavanje jezika. Većinom je to proizvodnja u autoindustriji ako je riječ o Bavarskoj, rafinerije, uslužne djelatnosti, a ima i građevine. Do sada sam uz tri posla promijenio i regiju. Vikende i slobodno vrijeme možete iskoristiti za neki dodatni posao koji se može naći. Nijemci su susretljivi i otvoreno vas primaju kada pokažete interes i poštovanje za njihovu kulturu – kaže Robert.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
Kako kažu naši sugovornici, problem sa stanovima eskalirao je, među ostalim, i zbog odluka države da daje izdašne potpore onima koji prime migrante s Bliskog istoka, a koje mogu biti i nekoliko puta više od normalnog najma. No, ipak, život je normalan, opisuje Robert, kao i u Hrvatskoj, samo što si ovdje plaćen, ne preživljavaš kao kod kuće.
Stipe je stigao u Njemačku prije dvije i pol godine, sada je s njim u bavarskom mjestu otprilike veličine Samobora između Ingolstadta i Regensburga i veći dio obitelji.
– Stanujemo u stanu koji se nalazi u obiteljskoj kući s dva stana, površine 90 kvadrata, što je za njemačke standarde komforan smještaj za obitelj s jednim djetetom. Uz stan, imamo na raspolaganju garažu i veliko dvorište iza kuće, otprilike 1500 kvadrata. Stan plaćamo 770 eura, u čemu su i troškovi stanovanja, grijanje, voda, komunalije, sve osim za struju i telefonski, odnosno internetski priključak. Struju plaćamo 46 eura mjesečno, telefon i internet 28 eura. Zgodno je što se, za razliku od Hrvatske, naplata struje, interneta, osiguranja za auto, kredita automatski skida svakog mjeseca istog datuma, tako da ne moramo voditi brigu o datumu dospijeća različitih obveza – kaže Stipe te ističe kako je birokracija u Njemačkoj neusporedivo jednostavnija i učinkovitija, za prijavu boravka potroši se četiri do pet minuta, dovoljno je donijeti obrazac koji je potpisao najmodavac. Nije potrebno ispunjavati nikakve obrasce u općini, nema biljega. Nakon unosa podataka u sustav, po automatizmu poštom dolaze svi ostali dokumenti na kućnu adresu poput poreznog broja, mirovinskog broja, a potrebno je samo odabrati zdravstveno osiguranje i prijaviti se kod njih.
– Prvi posao dobio sam preko Zeitarbeit firme, agencije koja upošljava za potrebe drugih tvrtki. To su bili poslovi u proizvodnji interijera za BMW, posao u dvije smjene, fizički dosta zahtjevan i iscrpljujući. Za to što sam radio bio sam 700 eura manje plaćen nego kolege koje su bili zaposleni baš u toj tvrtki. Nakon tri mjeseca druga tvrtka u neposrednoj blizini koja se bavi izradom klima-sustava za automobile tražila je nove djelatnike te sam se prijavio i vrlo su me brzo pozvali na razgovor. Unatoč relativno lošem poznavanju njemačkog jezika, dobio sam posao uz izravno zaposlenje bez posredovanja agencije. Međutim, dobro je došla i pomoć prijatelja koji dugo rade u toj tvrtki, i ovdje veza pomaže, ali na razini preporuke, što ne znači da ćeš uspjeti zadržati posao ako ne zadovoljiš norme i standarde. Nakon nekoliko produljenja ugovora na određeno vrijeme, dobio sam stalni ugovor. Kao što je vjerojatno poznato, nedavno smo štrajkali i izborili dobre beneficije – kaže Stipe te podsjeća na nedavni štrajk članova moćnog sindikata IG Metall. Ističe, međutim, kako se u međuvremenu situacija znatno promijenila, zbog velikog priljeva stranaca poslodavci su znatno postrožili kriterije za zapošljavanje.
– U kompaniji u kojoj ja radim nije više moguće dobiti posao bez dobrog znanja njemačkog jezika, ako prođeš prvi filtar, moraš još zadovoljiti i test manualnih vještina, svakom kandidatu daju nekoliko dijelova i mjere koliko mu je potrebno da ih sastavi – govori Stipe. Ima i drugačijih primjera, naš se sugovornik Boris iz Njemačke u Hrvatsku vratio.
– U Njemačku sam otišao zbog ljubavi, dakle ne radi posla i novca. Proživio sam svašta, i dobro i loše, ali na kraju je ipak prevagnulo da se vratim u Hrvatsku. Do posla sam došao vrlo jednostavno i bez ikakvih veza; da sam htio promijeniti posao, mogao sam to napraviti bez problema. Ako nečega u Njemačkoj ima, onda su to radna mjesta – kaže Boris. Radio je kao konobar u hotelu s četiri zvjezdice, a nakon toga kao recepcionar u istom hotelu.
– Koliko sam primijetio, većina naših ljudi radi u tvornicama, ugostiteljstvu, čistoći... radna mjesta koja su bolje plaćena i fizički lakša većinom su rezervirana za Nijemce – govori. Slično kaže i Stipe.
Šefovi su u pravilu Nijemci
– Šefovi doista više cijene radišnost u odnosu na nacionalnu pripadnost. Ali, šefovi su uglavnom Nijemci, tu i tamo koji stranac, ali samo u proizvodnji, u uredima isključivo Nijemci. Jedan moj kolega, koji je radio u BiH kao osobni bankar i ima završen trogodišnji studij ekonomije, zvao je ured BMW u Regensburgu da bi dobio informaciju kako i kome može poslati svoj životopis. Dobio je iskren odgovor, da kod njih u uredima rade Nijemci, a stranci u proizvodnji i da to ne shvati osobno, da je to jednostavno tako. Ipak, isti taj kolega je na kraju našao uredski posao, no u jednoj maloj obiteljskoj tvrtki, ali vrlo dobro plaćen, ugodan – govori Stipe. Ono čime su nezadovoljni Nijemci ipak je, kaže, pad standarda u odnosu na doba prije eura.
– Plaća je tada bila 3000 maraka, dvosoban stan stajao 500, najam kuće 700 – 800 maraka, litra benzina 0,7 maraka, kebab 2,5 marke, kuću na kat si mogao kupiti za 80.000 – 100.000 maraka. Danas je litra benzina 1,3 eura, kebab 4 eura, najam dvosobnog stana oko 700 eura, najam kuće 1200 eura pa naviše, a kuća košta 250 – 350.000 eura, radnici u dobrim tvrtkama zarađuju 2100 – 2200 eura. A to sve vrijedi za manja mjesta, München je priča za sebe – kaže. Boris kaže kako na većinu stvari ima ista prava kao i Nijemci, ali osjeti se razlika između njih i stranaca.
– Naravno da će u većini situacija prednost imati oni što je, na kraju krajeva, i u redu jer mi smo gosti u njihovoj zemlji. U Hrvatskoj se nije popravila situacija, a vjerojatno i neće, ali vratio sam se jer sam ovdje kod kuće. Što god da vas odvuče u Njemačku, na kraju se sve svodi na jednu jedinu stvar, jeste li u stanju živjeti kao stranac u tuđoj zemlji i osjećate li se sretnim. Netko može živjeti s tim osjećajem, a netko ne može, na vama je da isprobate! – kaže Boris.
De konačno objavite vijest da je VL propao i da je uredništvo otišlo na posao u Njemačku.